Klasici filozofije

Jean Jaques Rousseau

Čovjek je rođen slobodan, a ipak svugdje je u okovima! – u toj je početnoj rečenici u djelu Društveni ugovor sadržan i Rousseauov politički kredo: stvaranje suverene i slobodne građanske države u kojoj opća volja (volonté généralé – koja, međutim nije identična s voljom svih – volonté de tous) mora postati izvorom i temeljem svakog prava. Budući da znanost i kultura rađaju mnog zla i izopačuju karaktere potrebno je uvesti što prirodniji odgoj.

IZVORI NEJEDNAKOSTI MEĐU LJUDIMA

• Rousseau ne niječe prirodnu tj. fizičku nejednakost među ljudima → dakle, razlike u starosti, zdravlju, tjelesnoj snazi i duhovnim i duševnim svojstvima → to je prirodna nejednakost i njezin uzrok je upravo priroda
• međutim, Rousseau se bavi drugom nejednakošću – onom koja se može nazvati moralnom ili političkom nejednakošću, zato što ovisi o nekoj vrsti sporazuma → ona je postavljena ili barem ovjerena čovjekovim pristankom → ta se nejednakost sastoji u različitim privilegijama koje neki uživaju na štetu drugih, kao npr. da budu bogatiji, ugledniji, moćniji od drugih, ili da od njih čak mogu zahtijevati pokornost
• veza između te dvije nejednakosti (prirodne i političke) za Rousseaua ne postoji → točnije, ona je moguća ali ne i nužna
• u obrazloženjima koja Rousseau pruža za nastanak nejednakosti sadržan je jedan logički rez, jer Rousseau s jedne strane naglašava neizbježnost daljnjeg razvoja društva, što znači da stvari nisu mogle ostati kakve su bile → prirodna neovisnost bila je onemogućena povećanjem broja ljudi i bližim društvenim kontaktima, no, s druge strane, baš tim neizbježnim razvojem izgubilo se ono doista ljudsko
• Rousseau želi podsjetiti čovjeka na jednu prošlost, ili bolje rečeno, na izboran način bitka u kojemu je bio čovjek u potpunijem smislu nego kasnije u društvu
• no, on istodobno zna da za čovjeka u historijskom smislu nema povratka

Rousseau nema namjeru nijekati prirodnu ili fizičku nejednakost među ljudima, dakle razlike u starosti, zdravlju, tjelesnoj snazi te duhovnim i duševnim svojstvima. Te razlike on posve uzima u obzir i nipošto ih ne pokušava zanijekati racionalističkim tumačenjima. «Ne može se pitati što je izvor prirodne nejednakosti, jer odgovor bi se našao u jednostavnoj definiciji samog izraza». Uzrok prirodne nejednakosti upravo je priroda i time je problem riješen. Rousseau ne misli na tu prirodnu nejednakost; nejednakost o kojoj se govori je ona «koja se može nazvati moralnom ili političkom nejednakošću, zato što ovisi o nekoj vrsti sporazuma. Ona je postavljena ili barem ovjerena čovjekovim pristankom. Ta se nejednakost sastoji u različitim privilegijama koje neki uživaju na štetu drugih, kao recimo, da budu bogatiji, ugledniji, moćniji od drugih ili da od njih čak mogu zahtijevati pokornost.» No nema li ta nejednakost nešto zajedničko s drugom, prirodnom nejednakošću? Rousseauov je odgovor karakterističan: uzaludno je tražiti neku bitnu, supstancijalnu vezu između tih dviju vrsta nejednakosti. Rousseauova revolucionarna teza je da takva bitno nužna veza između prirodne i političke nejednakosti ne postoji. U prirodnom stanju nema sebičnosti. Sreća mu je tek kasnije, na prijelazu iz prirodne jednakosti u nejednakost ljudi.