Kognitivno – bihevioralna terapija

1.UVOD
Psihoterapija je sustavna interakcija između terapeuta i klijenta, koja pomoću psiholoških principa utječe na klijentovo mišljenje, osjećaje i ponašanja, pomažući mu da prevlada abnormalno ponašanje ili da se prilagodi problemima življenja.
Ako nagalasimo bitno iz ove definicije:
1. Sustavna interakcija. Psihoterapija je sustavna interakcija između terapeuta i klijenta. Odnos terapeuta i klijenta određen j einterakcijom između klijentovih potreba i ciljeva s teorijskim stajalištem terapeuta.
2. Psihološki principi. Psihoterapija upotrebom psiholoških principa utječe na klijentove probleme ili ciljeve. Psihoterapija se osniva na psihološkoj teoriji i istraživanjima u područjima ličnosti, učenja, motivacije i emocija. Psihoterapija se ne osniva na, primjerice, religijskim ili biološkim principima, iako nema razloga zašto i s jednima i drugima ne bi bila kompatibilna.
3. Mišljenje, emocije i ponašanje. Psihoterapija djeluje na klijentovo mišljenje, emocije i ponašanja, a može biti usmjerena na bilo koji od tih aspekata ili na sve zajedno.
4. Psihološki poremećaji, problemi prilagodbe i osobni rast. Psihoterapija se primjenjuje kod najmanje tri vrste klijenata. Kao prvo, postoje ljudi koji imaju psihološke poremećaje. Zatim, postoje ljudi koji traže pomoć kako bi se prilagodili problemima, kao što su stidljivost, problemi s tjelesnom težinom, gubitak partnera ili neodlučnost u izboru zanimanja. I konačno, neki ljudi traže psihoterapiju jer žele nešto naučiti ili saznati o sebi ili ostvariti sve svoje potencijale, kreativni umjetnici, roditelji ili članovi socijalnih grupa.
Glavni je cilj terapije pomoći bolesniku da uspostavi osjećaj sigurnosti i kontrole kako bi se mogao suočiti s traumom, dekondicionira strah i anksioznost povezan s traumatskim sjećanjima te ponovno uspostavi osjećaj osobnog integriteta i kontrole kako bi kao žrtva traume ponovno našao smisao u životu.
2. Povijest duševnih bolesti i terapije
U izvrsnom opisu povijesnih i istraživačkih osnova kliničke psihologije ( Walker, 1991.) brojni autori naglašavaju da klinička psihologija, iako čak mlađa disciplina od same psihologije, ima svoje korijene u davnini.
Kroz čitavu povijest su se filozofi, teolozi, svećenici, rabini, šamani, prijatelji i rodbina suočavali s različitim oblicima mentalnih bolesti i pokušavali ih izliječiti. Fobije i anksioznosti spominju se u najstarijim pisanim dokumentima.
Hipokrat je dijagnosticirao i liječio maniju, melankoliju, paranoju i histeriju. Osporavao je vjerovanja da je epilepsija božanska ili sveta bolest. Antifon, Sokratov suvremenik, liječio je tugu i melankoliju Sokratovim metodama.
Neko je vrijeme preovladavajuće tumačenje bilo da su svi duševni bolesnici u kasnom srednjem vijeku smatrani vješticama ( Zilborg i Henry, 1941). Najslavniji slučaj vještica u Americi je slučaj iz Salema.
Zatvaranje duševno bolesnih je ozbiljno započelo u 15. i 16. stoljeću. Bolnice za gubave preuređene su u azile, utočišta osnovana za boravak i brigu o duševnim bolesnicima. Prva bolnica za duševno oboljele u Sjedinjenim Državama osnovana je 1773, u Wiliamsburgu, Virginia.
Ocem Američke psihijatrije smatra se Benjamin Rush (1745 – 1813). On je smatrao da je duševni poremećaj uzrokovan viškom krvi u mozgu. Stoga je njegov način liječenja bio puštanje velikih količina krvi „umobolnima“
Povijesni zapisi o svijesti i mentalnim bolestima stari su i veoma raznovrsni. No tek se u 18. stoljeću javljaju prve sustavne reforme u području njege i liječenja mentalno bolesnih, a tek 1896. godine klinička psihologija ustanovljena je kao grana psihologije.