Stečajni postupak u privrednom društvu
Objavio ghhjhghjghjgjh 18. april 2024.
Seminarski radovi, Skripte, Medicina
Objavio jeja2208 27. april 2016. Prijavi dokument
Teorijski osvrt na odabranu temu
3.1.UVOD
Šećerna bolest ili dijabetes (lat. diabetes mellitus ) je hronični, neizlečivi sistemski poremećaj metabolizma, koji se karakteriše hiperglikemijom, tj. trajno povišenim nivoom glukoze u krvi. Uglavnom je uslovljen naslednim faktorima, a nastaje zbog smanjene sekrecije ili smanjenog biološkog dejstva hormona insulina, odnosno u kombinaciji ova dva faktora. Taj nedostatak ometa razmjenu ugljenih hidrata, masti i bjelančevina u organizmu (što se ispoljava tipičnim tegobama), a nakon dužeg vremena utiče i na strukturu i funkciju krvnih sudova, živaca i drugih vitalnih organa i organskih sistema.
Dijabetes se danas ubraja među najčešća endokrinološka To je posledica modernog stila života i povećanja broja spoljašnjih etioloških činilaca, među kojima se posebno izdvaja gojaznost. Šećerna bolest se najčešće javlja u starijem životnom dobu kao posledica opštih degenerativnih i sklerotičnih promena u organizmu (koja zahvataju i pankreas), a kod mladih osoba može nastati usled genetičkih poremećaja ili oštećenja pankreasa kod određenih zaraznih oboljenja.
4. Etiologija bolesti
4.1.Metabolizam glukoze
Mehanizam oslobađanja insulina u normalnim beta-ćelijama. Stvaranje insulina je manje-više konstantno i ne zavisi od nivoa šećera u krvi. On se deponuje u vezikule i po potrebi se procesom egzocitoze oslobađa u krvotok, a okidač za ovu reakciju je porast glikemije.
S obzirom da je insulin osnovni hormon koji reguliše ulazak glukoze iz krvi u većinu ćelija (osim u centralnom nervnom sistemu), njegov nedostatak ili smanjeni senzibilitet receptora za insulin igraju glavnu ulogu u nastanku raznih oblika šećerne bolesti.
Većina ugljenih hidrata iz hrane se u procesu varenja pretvara u monosaharid (prosti šećer) glukozu i u tom obliku dospeva u krv. Krvnom strujom ona se prenosi do svih ćelija organizma i koristi se kao izvor energije, deponuje kao glikogen ili skladišti kao masno tkivo. Kada količina glukoze dostigne određeni nivo (npr. posle obroka), beta-ćelije Langerhansovih ostrvaca pankreasa luče hormon insulin. On omogućava ćelijama da apsorbuju glukozu, a osim toga on predstavlja i osnovni kontrolni signal za konverziju glukoze u glikogen (polisaharid koji se skladišti u jetri i mišićnim ćelijama, i po potrebi se ponovo pretvara u glukozu i koristi kao izvor energije). Normalne vrednosti šećera u krvi iznose 3,3-5,5 mmol.
Bez insulina, glukoza ne može ući u ćelije, što uslovljava porast njene koncentracije u krvi, tj. dovodi do stanja poznatog kao hiperglikemija. Po definiciji, dijabetesom se naziva stanje kada je količina šećera u krvi veća od 7,0 mmol (126 mg/dL) .[12]
Hiperglikemija smanjuje mnoge anaboličke procese u organizmu: rast i deobu ćelija, sintezu proteina, taloženje masti i dr. Osim toga, izaziva poremećaje metabolizma i brojne druge komplikacije i bolesti.
Objavio ghhjhghjghjgjh 18. april 2024.
Objavio ghhjhghjghjgjh 18. april 2024.
Objavio Studenteu 18. april 2024.
Objavio ghhjhghjghjgjh 18. april 2024.
Objavio ghhjhghjghjgjh 18. april 2024.
Objavio ghhjhghjghjgjh 18. april 2024.
Komentari
You must be logged in to post a comment.