smatraju da konkurentnost nije ništa drugo do mjerenje bogatstva društva na drugi način, vrlo
je važno da ona doprinosti inovativnosti, unapređenju poslovanja i ukupnom ekonomskom
rastu. Međutim ako je slaba konkurentnost na globalnom tržištu onda i nacionalna ekonomija
trpi. Ovo obično vodi ka protekcionizmu, netransparentnim državnim dotacijama i barijerama
za ulazak na tržište.

Jačanje produktivnosti i opšte konkurentnosti mora biti osnovna ideja u provođenju
ekonomske politike. Jedino hitne i dobro usmjerene politike unapređenja nacionalne
konkurentnosti mogu osigurati željeni put razvoju i ukupnom društvenom blagostanju. Te
politike moraju biti sveobuhvatne i usmjerene prema podizanju konkurentnosti.

Na konkurentnost neke zemlje utiču mnogi direktni i indirektni faktori, ali od svega je

najvažnija konkurentnost preduzeća jer su ona nosioci privrednog razvoja. Zbog ovoga,
preduzeća su stavljena u prvi plan u odnosu na mnoge indikatore koji karakterišu
makroekonomiju. Naravno, ne smije se zapostaviti ni okruženje koje značajno utiče na
konkurentnost pojedinih privrednih sektora.
Faktori koji utiču na konkurentnost su: visoki troškovi poslovanja, veliko poresko
opterećenje, veliki javni dug, slaba ukupna konkurencija koja ne podstiče preduzeća na
inovacije i konkurentnost, neregulisan sistem zaštite okoline i upravljanja otpadom, kvalitetna
odnosno nekvalitetna saobraćajna infrastruktura, teškoće u likvidaciji preduzeća, neusklađeno
zakonodavstvo, slabosti u javnoj upravi itd.

Najveće smetnje konkurentnosti su smetnje koje uzrokuju državne, odnosno lokalne

vlasti, a ne sama preduzeća. Smetnje mogu stvoriti i poslovni subjekti, ali država može
intervenisati i otkloniti ih. Kada se govori o klasičnim smetnjama koje negativno utiču na
konkurentnost, to mogu biti horizontalna i vertikalna ograničenja, te zloupotrebe državne
dominacije i monopola. Horizontalna ograničenja se ogledaju kroz fiksiranje nabavnih i
prodajnih cijena, podjele tržišta resursa i dobara, limitiranje ili kontrolisanje istraživanja i
razvoja, proizvodnje i marketinga. Vertikalna ograničenja mogu biti u vidu dugoročnih
ekskluzivnih (monopolskih) ugovora. Na konkurentnost zemlje posebno mogu uticati
kratkoročni nacionalni interesi, ex ante kontrola cijena, legalizovan monopol, konkurentnost
između samih institucija, netransparentna politika državne pomoći i prevelika, neopravdana
zaštita tržišta.

2.1. Konkurencija kao drugi strateški cilj razvoja Bosne i Hercegovine

Osnovni izazov bh. ekonomije je nekonkurentnost. BiH spada među najmanje

konkurentne evropske zemlje (v. graf 1). Zajedno s ostalim zemljama Jugoistočne Evrope čini
najnekonkurentniji region Evrope. Pored toga je evidentan i trend opadanja konkurentnosti
bh. ekonomije od 2006. godine.

M. Bašić, Ekonomija BiH, Ekonomski fakultet Sarajevo, 2005

Graf 1: Najmanje konkurentne evropske ekonomije

Crn

a G

ora

njs

tvi

čka

tsk

rsk

raj

ina

nij

Srb

ija

Alb

ija

BiH

100

120

WEF 2009-10: 11 najmanje konkurentnih europskih

ekonomija

Izvor: Global Competitivenes Report 2009 – 2010, WEF.

Osnovni način povećanja internacionalne konkurentnosti i ostvarivanja snažnog

ekonomskog razvoja je podsticanje internacionalno konkurentne proizvodnje i distribucije
znanja. To se može postići, prije svega, povećanjem ulaganja u istraživanja i razvoj na
minimalno 0,50 % bruto domaćeg proizvoda u 2013.

Istraživačko-razvojni centri u preduzećima (na koje u zemljama članicama EU otpada

preko 60 % ukupnog broja istraživača) nisu adekvatno razvijeni, pa stoga nema adekvatnog
razvoja proizvoda. Posljedično konkurentnost preduzeća, koja su osnovni nosioci
konkurentnosti zemlje, na niskom je nivou.

Postojeća OECD norma da svaki univerzitetski nastavnik provodi polovicu radnog

vremena u proizvodnji znanja (istraživanjima), a polovicu u distribuciji tih znanja (edukaciji)
u BiH je ispunjena s 3%.

BiH ima nedovoljno izobraženu radnu snagu (u tabeli 8), pa je neophodno poboljšavati sistem
obrazovanja od najnižeg do najvišeg nivoa, kako kroz porast obuhvata obrazovanjem, tako i
poboljšanjem performansi obrazovnog sistema

Izračun zasnovan na BH Universities Annual reports for 2004.

Prioriteti u poboljšanju konkurentnosti BiH i mjere njihovog

ostvarivanja

3.1. Klasteri

Prioritet 1: Kontinuisano poboljšavati produktivnosti preduzeća

Povećanje produktivnosti kao osnove povećanja konkurentnosti od ključnog je značaja

za bolje pozicionisanje domaćih proizvođača na domaćim i inostranim tržištima.
Konkurentnost je sposobnost postizanja uspjeha firmi na tržištima, prvenstveno tržištu EU što
znači podsticanja uvođenja inovativnosti u poslovanje posebno mikro, malih i srednjih
preduzeća.

Mjera 1: Podsticati modernizaciju i standardizaciju poslovanja

Modernizacija, kao kontinuisani proces, zasniva se na praćenju kretanja na tržištima,

tj. kroz praćenje promjena u preferencijama i navikama potrošača. Uz to se vežu podsticajne
mjere za intervenisanje na nivou preduzeća u oblastima proizvodnje, marketinga, upravljanje
kvalitetom te sistem kvaliteta i certifikacija, razvoj proizvoda i obuka menadžera i radnika.
Neophodno je podsticati proaktivan odnos domaćih preduzeća prema promjenama u sferi
novih tehnoloških dostignuća i njihovu spremnosti za implementaciju tih promjena u praksi.
Osim novih tehnologija, modernizaciji poslovanja doprinosi i usvajanje i praktična primjena
novih modela u oblasti upravljanja i korištenja ljudskih i materijalnih resursa, uključujući i
klasterizaciju preduzeća i institucija.

Mjera 2: Povećanje proizvodnje intenzivno vještinama i kapitalom

To je moguće postići modernizacijom proizvodnje kroz uvođenja novih tehnologija i/ili
uvođenje novih proizvoda. Time bi se doprinijelo poboljšanju konkurentnosti u smislu
smanjenja udjela radom i prirodnim resursima intenzivne proizvodnje te povećanja vještinama
i kapitalom intenzivne proizvodnje.

Moguće aktivnosti na povećanju konkurentnosti roba i usluga se ogledaju u davanju podrške
preduzećima, osiguranju novih usluga za preduzeća, razvoju kanala distribucije itd.

Mjera 2: Fiskalno podupirati unapređenje poslovanja

Redukovanje fiskalnih opterećenja i ostalih davanja osigurat će sektoru privrede

povećanje rezidualne dobiti (dobit koja ostaje nakon podmirenja svih troškova, uključujući
troškove

sopstvenog kapitala) raspoložive za reinvestiranje u modernizaciju i proširenje kapaciteta.
Ostvarivat će se kroz reviziju i ukidanje postojećih fiskalnih opterećenja državnih i
entitetskih/BD institucija nadležnih za fiskalnu politiku.

„Bosna i Hercegovina je zemlja s relativno visokim platama posmatrano unutar zemalja Zapadnog Balkana, no

svega 33 % njenog izvoza su intenzivni vještinama i kapitalom“ (v. Kathuria Sanjay (ed.), (2008) Western
Balkan integration and the EU. Washington, D.C.: World Bank, p. 26).