Ljudska prava i vrijednosti u zdravstvenoj zaštiti

Uvod

Pravo na život je osnovno ljudsko pravo koje u članu 2. proklamuje i štiti Evropska konvencija za zaštitu ljudskih prava i osnovnih sloboda. Samo zdrav čovek može da deluje i doprinosi opštem napretku. Ipak, bolest i oštećenje zdravlja su neminovne, prateće pojave života. Od sistema i organizacije zdravstvene zaštite zavisi zdravlje stanovništva u celini, a država kroz ovu vrstu zakonodavne aktivnosti iskazuje društvenu brigu o zdravstvenoj zaštiti svojih građana. U tom cilju Republika BiH Zakonom o zdravstvenom osiguranju predviđa obavezno i dobrovoljno zdravstveno osiguranje kao i puteve njihovog ostvarenja. Radi unapređenja uslova za obavljanje zdravstvene delatnosti, Zakonom o komorama zdravstvenih radnika, osnivaju se komore zdravstvenih radnika kao nezavisne i profesionalne organizacije. Predviđa se postupak posredovanja u sporovima radi vansudskog rešavanja sporova između članova komore, kao i između člana komore i pacijenta, u vezi sa obavljanjem zdravstvene delatnosti, kao i disciplinska odgovornost članova komore pred sudom časti ako član komore činjenjem ili nečinjenjem izvrši povredu profesionalne dužnosti ili ugleda člana komore.Novi Zakon o zdravstvenoj zaštiti je zasnovan na pravu građanina Republike BiH, kao i drugog lica koje ima prebivalište ili boravište u Republici, na zdravstvenu zaštitu u skladu sa zakonom, a tek potom i na njegovoj dužnosti da čuva i unapređuje svoje i zdravlje drugih lica, kao i uslove životne sredine.Društvena briga za zdravlje stanovništva obuhvata mere privredne i socijalne politike u cilju zaštite, očuvanja i unapređenja zdravlja ljudi i razvoja sistema zdravstvene zaštite. Proširena je lista grupacija stanovništva koje su izložene povećanom riziku oboljevanja (oboleli od HIV-a, monasi, monahinje, lica romske nacionalnosti koja zbog tradicionalnog načina života nemaju stalno prebivalište, odnosno boravište u Republici) i njihova zdravstvena zaštita se obezbeđuje iz obaveznog zdravstvenog osiguranja.
U ostvarivanju zdravstvene zaštite posebno su izdvojena i formulisana sledeća načela:
– pristupačnost zdravstvene zaštite;
– pravičnost zdravstvene zaštite;
– sveobuhvatnost zdravstvene zaštite;
– kontinuiranost zdravstvene zaštite;
– stalno unapređenje kvaliteta zdravstvene zaštite;
– efikasnost zdravstvene zaštite.
Informirani pristanak (engl.informed consent) je medicinsko-etičko područje koje povezuje temeljnu etičku spoznaju s kliničkom praksom I o dnosom prema bolesniku u kojem dolazi do izražaja analiza i vrednovanje spoznajnog medicinskog i etičkog potencijala u pitanjima: poštovanja bolesnikove osobnosti, slobode mišljenja i odlučivanja, zaštite prava bolesnika u medicinskom postupku i biomedicinskom istraživanju, sudjelovanja rodbine, skrb nika ili bolesnikova zastupnika u etičkoj analizi i odlučivanju o bolesnikovu stanju, odnosa prema djeci, bolesnicima i osobama sa smanjenom sposobnošću rasuđivanja, usuglašavanja bolesnika i ispitanika za postupak i istraživanje, tekomunikacije između zdravstvenih djelatnika i bolesnika.

 
1.    Konceptualni problem

Raspon primjene i samo značenje informiranog pristanka mogu biti ograničeni i interpretiran ina različite načine.Tom L.Beauchampi James F. Childress ističu razliku između dva glavna značenja informiranog pristanka:
• autonomno i informirano ovlaštenje (odobrenje, autorizacija) za provođenje neke medicinske intervencije ili sudjelovanje unekom istraživanju koje se odnosi na svakog pojedinca ponaosob;
• institucionalne smjernice i protokoli( tzv.socijalni zakoni pristanka) kojima se definira legalno i institucionalno važeći (ne)pristanak za sve potencijalne bolesnike ili subjekte nekog znanstvenog istraživanja.
Ovakva raščlamba direktno nameće razlikovanje autonomije općenito od autonomije pojedinca koja se izražava kroz autonomiju izbora (tj. prava naizbor) 5.Sukladno principu autonomije bole- snika (voluntas aegroti supremalex) svaki bolesnik samostalno odlučuje o svom zdravlju, o tome hoće li zatražiti stručnu medicinsku pomoć,hoće li pristati na predloženu zdravstvenu uslugu ili će ispitanika u istraživački protokol”4.Radi se, dakle, o opunomoćenom djelovanju liječnika prema bo- lesniku ili prema ispitaniku.
Koncept informiranog pristanka u svakodnevnoj kliničkoj praksi posjeduje tri dimenzije: pravnu, etičku i kliničku. Informirani pristanak praktično se ostvaruje upravo kroz svoju konkretnu primjenu, odnosno kroz funkcije koje vrši u svakodnevnoj kliničkoj praksi, pri čemu se kontinuirano isprepliću sve tri dimenzije:

1. promiče se individualna autonomija bolesnika i ispitanika;
2. potiče se racionalno donošenje odluka;
3. osujećuje uplitanje javnosti;
4. liječnike i istraživače upućuje se na etičku samokontrolu;
5. smanjuje opasnost od građanske i krivične odgovornosti liječnika, istraživača   i  njihovih ustanova.