Obavezna osiguranja

UVOD
Osiguranje je udruživanje sredstava fizičkih i pravnih lica radi zajedničkog snošenja rizika, sprečavanje nastanka šteta, osiguravanje društvene imovine i života. Osiguravajuće organizacije, na principu uzajamnosti i solidarnosti, obezbeđuje ekonomsku zaštitu imovine i lica od mogućih rizika. Osiguravanjem imovine i lica obrazuju se sredstva i rezerve iz premije osiguranika, u skladu sa ekonomskim interesima osiguranika i osiguravajućih organizacija. Osiguravajuće organizacije obavljaju poslove osiguranja imovine i osiguranja života od opasnosti, nastupanja smrti ili nesrećnog slučaja koji može da izazove trajan ili povremen gubitak radne sposobnosti, kao i poslove, osiguranja za slučaj doživljenja. S toga je osiguranje delatnost od posebnog društvenog interesa, koja za svoje poslove obrazuje sredstva uplatom premija osiguranja, odnosno reosiguranja i početnim rezervama.
Vrste i oblici osiguranja danas su izuzetno razgranati pokrivajući gotova sva područja čovekovog delovanja. Osiguranje podrazumjeva ne samo zaštitu života i imovine, već zaštitu zdravlja, interesa, odgovornosti za obavljanje određenih delatnosti, itd.
Obavezna osiguranja jesu ona osiguranja koja se odnose na osiguranja u koja određena lica moraju da stupe prema propisima. U Republici Srbiji postoje samo obavezna ugovorna osiguranja, odnosno, ona koja nastaju zaključivanjem ugovora između lica koje se po zakonu mora osigurati sa jedne strane, i osiguravajućeg društva sa druge strane. Neizvršavanje obaveze zaključenja ugovora o osiguranju u većini slučajeva povlači novčanu kaznu, ali odnos osiguranja ne postoji ako ugovor o osiguranju nije zaključen.
U Republici Srbiji područje obaveznih osiguranja je regulisano Zakonom o osiguranju iz 2004. godine.
U nastavku ovog rada će biti predstavljene vrste obaveznih osiguranja, sa osvrtom na njihova osnovna obeležja.

RAZRADA PROBLEMA
Obavezna osiguranja
Po ovom Zakonu preuzete su odredbe Zakona o obaveznom osiguranju imovine i lica iz 1996. godine ( od člana 77 do člana 108). Da bi se bolje shvatila suština ove ozbiljne problematike potrebno je analitički sagledati svih pet vrsta obaveznog osiguranja, (Zakon o obaveznom osiguranju u saobraćaju, «Službeni glasnik RS«,br.5l od 14.07.2009.) a to su:

• osiguranje putnika u javnom prevozu od posledica nesrećnog slučaja;
• osiguranje vlasnika motornih vozila od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima;
• osiguranje vlasnika vazduhoplova od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima i putnicima;
• osiguranje vlasnika čamaca od odgovornosti za štetu pričinjenu trećim licima;
• depoziti građana kod banaka.

Osnovno pravilo je da je zaključivanje ugovora o osiguranju dobrovoljno. Međutim, u svim razvijenim zemljama postoje osiguranja koja se moraju zaključiti sa osiguravajućom organizacijom, s obzirom da se samo na taj način može se uspostaviti potpuna zaštita određenih dobara i određenih kategorija lica. U odnosu na prethodni zakon, ističe se da se u Zakonu, pored postojećih osiguranja, uvodi i obavezno osiguranje depozita građana kod banaka i drugih finansijskih organizacija.
Obavezno osiguranje se sastoji iz dva pravna odnosa. Jedan je odnos između lica na koja se proteže obavezna osiguranja i organizacije za osiguranje. Taj odnos, nastaje zaključivanje m odgovarajućeg ugovora. Ako lice na koje se proteže obaveznost osiguranja nije zaključilo ugovor o osiguranju sa organizacijom za osiguranje, neće uživati osiguravajuće pokriće. Drugi odnos je odnos između organizacije za osiguranje i putnika, odnosno trćeg oštećenog lica. Taj je odnos uređen zakonom (propisima o obaveznom osiguranju i propisima o odgovornosti za štetu).
Pod prestankom organizacije za osiguranje treba podrazumevati prestanak zbog likvidacije ili stečaja. U takvom slučaju vlasnik prevoznog sredstva mora zaključiti ugovor o obaveznom osiguranju sa drugom osiguravajućom organizacijom, jer vozilo koje nije obuhvaćeno osiguranjem ne sme učestvovati u saobraćaju. Ukoliko upotrebom takvog vozila bude prouzrokovana šteta, postupiće se kao da je u pitanju neosigurano vozilo.Organizacija za osiguranje koja se bavi obaveznim osiguranjem dužna je da zaključi ugovor o obaveznom osiguranju pod uslovima pod kojima se obavljaju ta osiguranja.
Ako je jedno lice s obzirom na situaciju u kojoj se nalazi dužno da zaključi ugovor o osiguranju, organizacija za osiguranje ne sme odbiti njegovu ponudu, razume se ukoliko ponuda odgovara uslovima pod kojima ona obavlja takva osiguranja. Čitav sistem obaveznog osiguranja mogao bi biti doveden u pitanje ako bi se ostavilo osiguravačima koji su se opredelili da se bave obaveznim osiguranjem da sami odlučuju koja će lica primiti u osiguranje a koja neće. To bi moglo voditi i odbacivanju pojedinih lica koja žele da izvrše jednu dužnost koja im je nametnuta zakonom.
Ipak, u uslovima za obavezno osiguranje bi moglo biti predviđeno da određene kategorije lica ne mogu za određeno vreme zahtevati da budu osigurane, kao na primer: vlasnici motornih vozila koji su više puta bili osuđeni zbog vožnje u pijanom stanju, ili zbog težih saobraćajnih prekršaja, ili zbog krivičnog dela ugrožavanja javnog saobraćaja i prouzrokovanja štete upotrebom motornih vozila.
Obaveza organizacije za osiguranje je da naknadu štete po osnovu obaveznog osiguranja utvrđuje u dinarskoj protivvrednosti iznosa evra po kursu na dan utvrđivanja obaveze iznosa odštete. Ova odredba važi za obavezno osiguranje putnika, i za obavezno osiguranje od autoodgovornosti, i za obavezno osiguranje vlasnika vazduhoplova.
Obaveza organizacije za osiguranje po osnovu obaveznog osiguranja ne može biti veća od iznosa koji je utvrđen za pojedinu vrstu obaveznog osiguranja. Kada se taj iznos utvrđen u evrima preračuna se u dinare po kursu na dan utvrđivanja obaveze, treba smatrati dan kada su se organizacije za osiguranje i oštećeno lice sporazumeli o visini te obaveze ili dan donošenja prvostepene presude. Valorimetar obaveze organizacije za osiguranje je određeni iznos evra, a ona svoju obavezu izvršava zakonskim sredstvom plaćanja u Republici Srbiji, dakle dinarom.
Na taj način organizacija za osiguranje nosi rizik promene kursa dinara u odnosu na evro posle zaključenja ugovora o obaveznom osiguranju. Za utvrđivanje sume osiguranja, odnosno osiguranog iznosa, merodavan je kurs dinara na dan zaključenja ugovora o osiguranju, a za utvrđivanje obaveze organizacije za osiguranje merodavan je kurs dinara na dan utvrđivanja njene obaveze.