Obicajno pravo

UVOD:
U ovom seminarskom radu ćemo objasniti šta je zapravo običajno pravo kako je nastalo i čim je izazvano. Metode stvaranja prava mogu se svesti na spontano i svjesno staranje prava. Sponatno pravo je pravi primjer kako je nastalo običajno pravo, pri čemu je u stvaranju jedne norme tj. običaja često sudjeluje i nekoliko pokoljenja ljudi, što narano donosi do spontanosti stvaranja ovog prava.
Običajno pravo nastaje tako što nadležni organ zakonom ili drugim propisom odredi primjenu određenog društvenog pravila. Treba poći od toga da je pravni običaj pravno pravilo čiji se izvor ne nalazi u opštem držabnom pravnom aktu. Bilo da zakon određuje pretvaranje običaja  u izvor prava, bilo da to čini sudska praksa, sigurno da država to radi sam onda kada postoje opravdani društveni razlozi.

1.    ISTORISKI RAZVOJ OBIČAJNOG PRAVA
Prema istraživanjima i životnoj praksi snaga običajnog prava izvire iz tradicije i spremnosti zajednice da sankcioniše svako ponašanje koje odstupa od običajnih normi, kao i da podrži ona ponašanja koja su s njima u skladu. U savremenom društvu uočava se konzervativnost običajnog prava u mnogim socijalnim zajednicama. Običaj je dugotrajno i ustaljeno ljudsko ponašanje koje prati svijest o njegovom poštovanju. Prvi element je psihički (unutrašnji) i nazvan je pravnom sviješću ili sviješću o nužnosti. Radi se o tome da postoji neko pravilo koje se redovno poštuje i koje ima snagu pravnog pravila. Drugi konstitutivni element običajnog prava je materijalne prirode i zasniva se na samoj dugotrajnosti ponašanja. Ta praksa je spoljni izraz prvog elementa (pravne svijesti) i ima istu ulogu kod običaja koju ima objavljivanje kod pisanog prava. U slučaju da nedostaje jedan od ta dva elementa, može da postoji samo jedna vrsta društvenog običaja, ali ne i običajno pravo.
Što se tiče običaja kroz istoriju, on je predstavljao jedan od najznačajnijih izvora prava (u anglosaksonskom pravu tako je i danas). U robovlasničkom društvu običajno pravo bilo je uglavnom i jedini izvor prava  (Zakonik XII ploča iz 5. vijeka). Tada je viša klasa vršila selekciju običaja, tako da je pretvarala u  običajno pravo samo one običaje koji su njima odgovarali. U feudalnom društvu postojalo je pretežno običajno pravo koje je selekcionisano prema starim običajima u nekim feudalnim gradovima, kao što je Korčulanski statut 1214. godine ili Vinodolskom statutu. U kapitalizmu su izvršene i revolucionarne promjene feudalnog prava, jer ono nije odgovaralo feudalnoj državi. Tu je umjesto običajnog prava došao ustav kao moderni temelj prava, a bitni sadržaji su se nalazili u zakonima. Običajno pravo se svodi na izuzetak i ima karakter supsidijarnog prava, što znači da se primjenjuje samo onda kada određeno pitanje nije izričito pravno normirano zakonom ili drugim propisom iako je to u suštini dozvoljeno.
Kasnije su pripadnici istorijsko-pravne škole smatrali običaj izrazom narodnog duha koji popunjava pravne praznine i dopunjuje zakone. Danas je njegov značaj dosta smanjen tendencijom da se pravo kodifikuje, odnosno u potpunosti pretvori u pisano. Za običaj, kako bi bio validan i operativan kao izvor prava, mora da ipunjava određene kriterijume i uslove: – Razumnost – Najvažniji uslov koji običaj mora da ispunjava kako bi postao validan izvor prava je taj da bude razuman. Na primer može da se desi da neka plemena koja žive u teritorijalnim okvirima jedne zemlje imaju običaje koji su u suprotnosti sa zakonima zemlje. Ipak to ne daje za pravo sudovima da zabranjuju običaje kad god to oni požele. Sudovi mogu da zabrane neki običaj kada se on kosi sa već postojećim zakonima, ili kada donosi više štete za socijalnu zajednicu nego koristi. – Vremensko trajanje – Kako bi običaj postao legalan, mora da se praktikuje i prati duže vreme.