Pojam i struktura troškova preduzeća
VISOKA POSLOVNA ŠKOLA
STRUKOVNIH STUDIJA
ČAČAK - BEOGRAD
SEMINARSKI RAD
Predmet: Finansijski menadžment
Pojam i struktura troškova preduzeća
Nebojša Pešić
Beograd, April 2013.
Sadržaj

2
1. Definisanje i vrste troškova
Troškovi predstavljaju novčanu vrednost utrošenih resursa u procesu proizvodnje i
stvaranja novih ili stvaranju određenih učinaka.
U užem smislu pod troškovima se podrazumeva potrošnja resursa zbog izrade
novih proizvoda. Troškovi shvaćeni na ovaj način imaju karakter prenete vrednosti. Prema
pojmovnom određenju u najužem smislu troškovi predstavljaju svesno uništavanje korisnih
resursa u procesu proizvodnje s namerom da se u zamenu za to dobiju još korisniji
proizvodi, odnosno neki drugi učinci. Može se reći da troškovi predstavljaju vrednosno
izražene utroške rada, materijala, trajne i tekuće imovine i tuđih usluga zbog ostvarivanja
određenih učinaka ( proizvod, roba ili usluga). Iz ovog pojmovnog određenja vidljivo je da
se naglasak stavlja na vrste troškova.
Podelu troškova moguće je izvršiti prema brojnim kriterijima i to:
Prema elementima proizvodnje: troškovi materijala, sredstava za rad i
troškovi radne snage
Prema mestu nastanka: troškovi režijskih poslova i proizvodnog izvršenja
Prema vezanosti za nosioce: pojedinačni i zajednički
Prema načinu obračuna po nosiocima: direktni i indirektni
Prema uslovljenosti proizvodnjom i njenom pripremom: fiksni, relativno
fiksni i proporcionalni
Svako preduzeće ima drugačiju strukturu troškova, koja se razlikuje zavisno od
vrste i veličine preduzeća, područja na kome preduzeće posluje, organizacije, broja
zaposlenih itd. Kako faktori koji se angažuju u procesu proizvodnje mogu biti fiksni i
varijabilni, tako i troškovi u preduzeću mogu biti fiksni i varijabilni. Razlikujemo troškove
u kratkom i dugom vremenskom periodu. Ova podela proizilazi iz činjenice što su u
kratkom vremenskom periodu neki inputi u proizvodnji fiksni, a neki varijabilni, dok su u
dugom vremenskom periodu svi inputi u proizvodnji varijabilni.
Troškovi nisu nepromenjiva kategorija. Oni se kontinuirano menjaju u zavisnosti
od promene korišćenja proizvodnog kapaciteta. Zbog toga se fiksni i varijabilni troškovi
nazivaju još i troškovima kapaciteta.
Đurković I., Poslovna ekonomija i preduzetništvo, Univerzitet u Beogradu, Beograd, 2005. str. 71.
3
2. Proizvodna sposobnost preduzeća i kapaciteti
Pod kapacitetom industrijskog preduzeća podrazumeva se njegova proizvodna
sposobnost u određenom vremenskom periodu. To je ona proizvodnja koju preduzeće u
određenom vremenskom periodu može da ostvari pri punom korišćenju mašina i ostalih
proizvodnih uređaja i pri punom kapacitetu radne snage. Kod kapaciteta razlikujemo dve
kategorije: tehnički i ekonomski kapacitet. Tehnički kapacitet obuhvata: maksimalni,
minimalni i normalni kapacitet.
Maksimalni kapacitet se naziva i teoretski jer ga je veoma teško, skoro nemoguće
dostići. On predstavlja maksimalnu moguću proizvodnju koju bi preduzeće moglo ostvariti
u određenom vremenskom periodu pri maksimalnom opterećenju svih osnovnih sredstava i
uz isključenje svih troškova. Dakle 100 % korišćenja kapaciteta.
Normalni kapacitet (radni ili realni) odražava se u onoj proizvodnji koju preduzeće
pod redovnim, normalnim uslovima ostvaruje i to sa normalnim gubicima (troškovima).
Minimalni kapacitet predstavlja veoma slabo iskorišćenje nekog osnovnog sredstva
u dužem vremenskom periodu, tako da je ono predimenzionirano, neodgovarajuće za
određenu vrstu proizvodnje i racionalnije bi bilo zameniti ga novim osnovnim sredstvom
manjeg kapaciteta koje će se moći potpunije iskoristiti.
Ekonomski (optimalni) kapacitet je onaj pri kome su troškovi po jedinici
proizvodnje najniži tj., pri kome je ostvaren najviši stepen ekonomičnosti u prizvodnji.
Kada obim proizvodnje prekorači optimalni kapacitet u pravcu maksimalnog kapaciteta,
ekonomičnost se smanjuje, jer troškovi po jedinici proizvoda rastu. U najvećem broju
slučajeva optimalni kapacitet leži pri stepenima zaposlenosti između 75-90%.
Za svako preduzeće je neophodno tačno utvrđivanje kapaciteta, jer tek kada je
veličina kapaciteta tačno utvrđena, preduzeće može da ustanovi kojim intezitetom koristi
svoj proizvodni kapacitet i koliko visoki će pri tom biti troškovi. Ovo je naročito važno
zbog toga što između intenziteta korišćenja kapaciteta i troškova preduzeća postoje
određeni uzajamni odnosi, a posebno kod onih preduzeća kod kojih su troškovi kapaciteta
visoki.
Grubišić Z., Osnovi ekonomije, Fakultet za trgovinu i bankarstvo, Beograd, 2007., str. 93.
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti