Pojam i vrsta zastupanja u obligacionom odnosu
UNIVERZITET U TRAVNIKU
Pravni fakultet Univerziteta u Travniku
Opće pravo
POJAM I VRSTE ZASTUPANJA U OBLIGACIONOM ODNOSU
-seminarski rad iz Obligacionog prava – opći dio-
Kandidati: Mentori:
Sabina Džanić 1724/14 Doc. dr Meliha Frndić Imamović
Kiseljak, 2016.
Sadržaj

1. Pojam zastupanja
„Kao pravno relevantna činjenica, volja u pravu ima tačno određeno mjesto i značenje.
Izjavom volje realizuje se mogućnost sticanja prava i dužnosti predviđenih pravnim sistemom.
Samo postojanje interesa ne izaziva automatski sticanje i promjenu prava, iako je
opšteprihvaćeno stanovište da u osnovi svih naših subjektivnih prava leži interes. Za postojanje
mogućnosti promjene u pravu (obavezivanja), potrebna je konkretna zakonska norma, koja u
sebi sadrži i određuje granice promjene prava. Pored toga, potrebna je i izjava pravno
relevantne volje da se izrazi i odredi promjena prava“
.
Zastupanje je preuzimanje pravnih poslova u ime i za račun zastupanog fizičkog ili
pravnog lica, na osnovu ovlašćenja za zastupanje. Naime, volja koju je izjavio zastupnik,
proizvodi pravni učinak za i prema zastupanom samo ako je je zastupnik dao u okvirima
postojećeg ovlašćenja za zastupanje i u ime zastupanog. Da bi pravne posljedice u stvarnosti
pogađale neposredno zastupanog, neophodno je da zastupnik posjeduje ovlaštenje za
zastupanje, da postupa u okvirima dobijenog ovlašćenja i da jasno, prepoznatljivo za nekog
trećeg (drugu ugovornu stranu), nastupa u ime zastupanog. Lice koje preuzima pravne poslove
je zastupnik, dok se ono lice u čije ime i za čiji račun se preuzima posao naziva zastupni. U
zastupanju se pojavljuje i treće lice sa kojim zastupnik zasniva pravni odnos u ime zastupanog.
„Pravni posao nastaje izjavom volje pravnog subjekta. Pravni subjekt nekada ne može
sam preduzeti pravni posao zbog pravnih ili faktičkih smetnji. Pravna smetnja je npr. poslovna
nesposobnost deteta da ono samo punovažno preduzima pravne poslove. Faktička smetnja
može nastati zbog boravka u drugom mestu, zauzetosti i sl. Institutom zastupanja omogućava se
svim licima koja pravni posao ne mogu lično preduzeti, da to učine preko zastupnika. Međutim,
neke pravne poslove nije dozvoljeno preduzimati preko zastupnika. Bilo zato što su izrazito
lične prirode (intuitu personae), bilo zato što su im posledice takvog značaja da se pri njihovom
preduzimanju zahteva takav stepen opreznosti, promišljenosti i pouzdanosti koji zastupništvo
ne bi moglo sa potpunom sigurnošću da obezbedi, pa je zakonodavac takvu mogućnost
isključio ili ograničio. Testament može sačiniti samo lice koje je navršilo petnaest godina
života i sposobno je za rasuđivanje.“
Vanparnični postupak davanja dozvole za stupanje u brak
Radović, Miraš , Bikić, Enes , Suljević, Sefedin, Notarijat u Crnoj Gori,GTZ i Ministarstvo pravde ,Podgorica
2010, str 307
Marković, V.. O pravnom pojmu zastupanja, Pravo - teorija i praksa 31 (4-6), 2014., str. 29-41.
može se pokrenuti samo predlogom lica koje nije navršilo 18 godina, a ne i njihovih
zastupnika
. Pravilo je da zaključenju braka prisustvuju oba buduća supružnika. Samo u
naročito opravdanim slučajevima, nadležni opštinski organ uprave može rešenjem dozvoliti da
se brak zaključi u prisustvu samo jednog od budućih supružnika i punomoćnika drugog
supružnika . Zastupanje deluje tako da ugovor ili drugi pravni posao koji zaključi zastupnik u
ime zastupanog lica i u granicama svojih ovlašćenja obavezuje neposredno zastupanog i drugu
ugovornu stranu. Zastupnik je dužan obavestiti drugu ugovornu stranu da istupa u ime
zastupanog, ali i kad on to ne uradi, ugovor proizvodi pravno dejstvo za zastupanog i drugu
ugovornu stranu, ako je ona znala, ili je iz okolnosti mogla zaključiti, da on istupa kao
zastupnik
. Prema svemu iznesenom, zastupanje možemo posmatrati kao vršenje pravnog posla
za drugog
1.1.
Normativno određenje pojma
Zakon o obligacionim odnosima ne daje pojam (definiciju) zastupanja već samo
normira mogućnost preduzimanja ugovora i drugih pravnih poslova preko zastupnika. Iz
sadržine daljeg normiranja dejstva takvog preduzimanja pravnih poslova koja se ogledaju u
neposrednom obavezivanju zastupanog lica, obaveze zastupnika da obavesti drugu stranu da
istupa u ime zastupanog i da dela u granicama ovlašćenja mogu se izvesti bitni elementi
zastupanja: Zastupništvo je način (mogućnost) preduzimanja pravnih poslova u ime i za račun
zastupanog lica kod koga: 1) sva dejstva posla preduzetog u ime i za račun zastupanog lica
nastaju samo prema zastupanom licu, 2) pod uslovom da je zastupnik delao u granicama
ovlašćenja za zastupanje i 3) obavestio treće lice da posao preduzima u ime i za račun
zastupanog lica.
Zastupništvo kao pravni pojam označava samo tačno određeni način
preduzimanja pravnih poslova i radnji za jednog drugog subjekta prava. Subjekti prava su
pravna i fizička lica. Interesi ujedinjuju različite grupe ljudi, nagone ih da istupaju grupno i da
Član 75. ZVP FBiH („Službene novine FBiH“, broj 2/98, 39/04, 73/05),
Član 85. ZOO FBiH (“Službeni list SFRJ”, br. 29/78, 39/85, 45/89 i 57/89, “Službeni list RBiH”, br. 2/92,
13/93 i 13/94)
Bikić Abedin, „Obligaciono pravo – Opći dio“, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007 , str.
119
Vučković, M., Zastupništvo, Enciklopedija imovinskog prava i prava udruženog rada, Beograd, Sl. list SFRJ,
1978.,str. 978.

parničnom posupku i sl.). Zastupnik ne može preneti svoja ovlašćenja na drugog, izuzev kad
mu je to dozvoljeno zakonom ili ugovorom. Izuzetno, on to može učiniti ako je sprečen
okolnostima da posao lično obavi, a interesi zastupanog zahtevaju neodložno preduzimanje
pravnog posla. Kad zastupnik prekorači granice ovlašćenja (excessus mandati), zastupani je u
obavezi samo ukoliko odobri prekoračenje. Ovlaštenje za zastupanje zasniva se na zakonu,
statutu ili drugom opštem aktu, aktu nadležnog organa ili na izjavi volje zastupanog
(punomoćje).
2. Historijski razvoj zastupanja
Rimsko pravo nije prihvatalo, niti poznavalo institut zastupanja u današnjem smislu tog
značenja.
Ono nije poznavalo mogućnost samostalnog sklapanja pravnog posla putem
zastupnika tako što bi pravne posljedice zaključenog posla išle u korist ili na teret gospodara
posla. Staro ius civile je obligacione odnose posmatralo kao intuitiu personae i u skladu sa tim
prava i obaveze iz oobligacionog odnosa padala su samo na prisutna lica, koja su neposredno
učestovala u stvaranju obligacionog odnosa. Trećim licima strane su se mogle služiti kao
glasnicima (nuntius) ukoliko propisane formalnosti nisu zahtjevale isključivu prisutnost
stranaka
.
U to doba prevladavalo je shvatanje da samo lice koje neposredno sudjeluje prilikom
nastanka obligacionog odnosa, može biti nosilac prava i obaveza koji iz njega proizilaze.
Nužno je napomenuti da u to vrijeme ipak postoji mandat i zastupanje maloljetnika, ali je sam
mandator, odnosno tutor, lično bio vezan pravnim poslom koji je poduzimao za zastupanog.
Protekom vremena i usljed sve većih potreba za drugačijim načinom nastanka pravnih poslova,
stvaraju se mogućnosti postupanja putem zastupnika, tj. u ime i za račun zastupanog. Zastupnik
tog vremena mogao je biti učesnik pravnog prometa, ali na takav način da ugovor sklopi u svoje
ime, a za račun zastupanog. Razvojem robno-novčanog preduzetništva (privrede) i uticajem
kanonskog prava, u srednjem vijeku dolazi do renesanse instituta zastupanja i njegove
ekspanzije. U tom vremenu otvara se mogućnost da zastupnik, preduzimajući pravni posao za
Član 84. st.2. ZOO FBiH
Bikić Enes, Zastupanje u domaćem pravu i principima europskog ugovornog prava, Pravni fakultet
Univerziteta „Džemal Bijedić“ u Mostaru, 2008.
Bikić Abedin, „Obligaciono pravo – Opći dio“, Pravni fakultet Univerziteta u Sarajevu, Sarajevo, 2007 , str.
120
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti