Politički marketing – Primer uspešne internet kampanje Baraka Obame

UVOD
Definicija marketinga prema Philipu Kotleru počiva na koncepcijama: vrijednosti, cijena, zadovoljenja, razmjene, transakcija, odnosa, tržišta marketinga i marketera. Dakle, Kotler definiše marketing kao “društveni i upravljački proces kojim- putem stvaranja, ponude i razmjene proizvoda od vrijednosti s drugima, pojedinci i grupe dobivaju ono što im je potrebno ili što žele”. “Marketing je skup tehnika kojima je cilj da određeni proizvod prilagode njegovom tržištu, da s njim upoznaju potrošača, da istaknu razlike u odnosu na konkurenciju te da, s minimumom sredstava, optimaliziraju profit od prodaje.”
Ovo su samo neke od brojnih definicija marketinga. Međutim, kako marketinški pristup postoji u oblasti politike, te kako bi se istaknula posebnost političkog, odnosno izbornog marketinga, važno je ukazati na neke definicije političkog marketinga. “Politički marketing je skup tehnika kojima je cilj da doprinesu adekvatnosti jednog kandidata u odnosu na njegovo potencijalno biračko tijelo, da s njim upoznaju najveći broj glasača, i to svakoga od njih ponaosob, da istaknu razliku u odnosu na konkurente, pa i protivnike, te da s minimumom sredstava optimaliziraju broj glasova koje tokom kampanje treba dobiti”
U pokušaju definicije političkog marketinga Toma Đorđević ističe da se pojmom politički marketing “označava čitava mreža aktivnosti koje političke partije, subjekti političkog procesa, preduzimaju radi promocije ključnih političkih ideja i vrijednosti, koje čine aksiološki stožer političkih doktrina iz kojih je izvedena operativna paradigma vladavine socijalnih snaga, koje u borbi za vlast, konkurišu sebi sličnim, grupnim strukturama koje su u okviru važećeg, aktualnog političkog sistema, domogle političkog subjektiviteta, tj. sposobnosti da kompetentno preuzmu aparat javne vlasti ukoliko, u toj konkurenciji, tu vlast osvoje”. “Teorija političkog marketinga ukazuje na skromne teorijske osnove i uglavnom se zasniva na instrumentalizaciji ekonomskih kategorija tržišta i funkcionalističke teorije razmjene politike i javnosti, odnosno na komunikološkom psihodinamičkom modelu procesa uvjeravanja.” Ipak, prema Francu Vregu koncepcija političkog marketinga preko masovnih medija doprinjela je i određenim pozitivnim osobinama političkog komuniciranja prije svega istakla je osobnost kandidata, omogućila bolje odnose s javnošću, tražila kandidatovu sposobnost za komunikacijski interakciju i u prvi plan postavila potrebe i interese građana.
Internet, socijalne mreže, web 2.0, Facebook, YouTube, blog… sve su ovo relativno nove riječi u političkom rječniku, novi koncepti, novi mediji i nove mogućnosti za prijenos ideja i poruka, još nedovoljno iskorišteni kanali za komunikaciju s javnosti. Iako praksa korištenja Interneta u domaćoj političkoj promidžbi seže u devedesete godine, tek se posljednjih godina pojavom novih alata i socijalnih mreža pokazuje prava snaga ovog medija.
Osim izravnog pristupa javnosti, Internet političkim idejama omogućuje potpuno sučeljavanje snaga, ali i pruža relativno pogodan poligon za preispitivanje stava javnosti, istraživanje i razvoj pojedinih ideja.
Koristeći tako promjene u socijalnoj komunikaciji, prenošenje političkih poruka prolazi kroz tranziciju s klasičnih formi komunikacije, pronalazeći nove putove prema primateljima. Stručna i politička javnost već godinama prate razvoj Interneta kao medija, no on je najveću snagu pokazao na posljednjim američkim predsjedničkim izborima.