Poreska evazija

UVOD

Izbegavanje poreza (engl. tax evasion, tax avoidance, tax fraud, nem. Steuerhinterziehung, Steuerumgehung) je oblik otpora plaćanju poreza. Javljaju se u oblicima porezne evazije i neželjenog prevaljivanja poreza. Nastaju kao rezultat otpora koji poreski obveznik oseća prema plaćanju poreza.
Otpor plaćanju poreza uglavnom zavisi od visine poreskog opterećenja. O tome kad je poresko opterećenje visoko a kad nije nema nekog decidnog stava u finansijskoj teoriji. Ako je učinak poreske evazije u odnosu na ukupne prihode prikupljene porezom veći, znači da je poresko opterećenje visoko. O visokom poreskom opterećenju može se zaključiti iz bega kapitala tamo gdje je poresko opterećenje niže. Migracija stanovništva izvan granica države, ili u one delove unutar državnih granica gde je poresko opterećenje niže (ili ga u pojedinim slučajevima čak i nema) takođe je indikacija za visoko poresko opterećenje.
Izbegavanje plaćanja poreza predstavlja fenomen koji ima raznovrsne posledice, kako na fiskalnom planu (jer u budžet ne prispevaju planirana sredstva pa će država biti prisiljena ili da uveća poreske stope ili da uvodi nove poreze ili da nalazi druge načine da pokrije nastali deficit), tako i na socijalnopolitičkom (jer ugrožava princip horizontalne pravičnosti), a ponašanja koja su usmerena na to da se porez plati često narušavaju neke društvene vrednosti, što mora da povuče odgovarajuću reakciju – bilo na moralnom, bilo na pravnom terenu.
Radnje i mere koje preduzima poreski obveznik da smanji ili u potpunosti izbegne obavezu plaćanja poreza se nazivaju evazijom (izbegavanjem) plaćanja poreza.
Evazija poreza može biti dvojaka: zakonita i nezakonita.
O zakonitoj evaziji se radi u slučaju kada obveznik preduzima mere i radnje da smanji svoju obavezu, a ne povređuje pozitivne zakonske propise. Međutim, kada poreski obveznik izbegava plaćanje poreza povređujući pozitivne zakonske propise, radi se o nezakonitoj evaziji. Naime, u ovom slučaju obveznik čini prekršaje (ili krivično djelo) da bi umanjio ili izbjegao svoju poresku obavezu.
Inače, nezakonita evazija se naziva defraudacijom ako se odnosi na utaju neposrednih poreza, odnosno kontrabandom ako se odnosi na utaju posrednih poreza.
O prevaljivanju poreza se radi onda kada je osoba poreskog obveznika različita od osobe koja stvarno snosi teret poreza. Prevaljivanje poreza se javlja bilo zbog nastojanja obveznika da neželjene efekte plaćanja poreza otkloni sa sebe tako što će ih prevaliti na drugoga bilo zbog namere zakonodavca da se prevaljivanje ostvari.
Prevaljivanje je veoma kompleksan fenomen kojim su se mnogi teoretičari bavili. Ono se može posmatrati sa raznih stanovišta. Tako se govori o nameravanom i nenameravanom prevaljivanju, o prevaljivanju unaprijed, unazad ili bočno, o jednostrukom, dvostrukom ili višestrukom prevaljivanju. Sam čin prevaljivanja ima više faza i to: perkusiju, reperkusiju, incidencu i difuziju.
Perkusija je prva faza kada dolazi do označavanja i utvrdjivanja poreskog obveznika koji je po zakonu dužan da plati porez.
Druga faza, reperkusija (prevaljivanje) označava situaciju kada obveznik prihvata da plati porez, ali ga definitivno ne snosi, već ga prevaljuje na drugo lice (unapred, unazad ili bočno).
Treća faza, incidenca, predstavIja fazu kada lice koje treba da plati porez ne može da ga prevali, već ga definitivno snosi.
Difuzija je posebna faza u prevaljivanju kojom se označavaju opšti efekti oporezivanja. U ovoj fazi se efekti poreza talasasto šire preko tržista i dovode do niza drugih efekata.
1. POJAM PORESKE EVAZIJE

Reč evazija potiče od latinskog glagola evadere, koji znači izmaći, bežati, izbeći, i sl. U poreskoj terminologiji ovim pojmom označavaju se različiti načini izbegavanja plaćanja poreza.
Radnje i mere koje preuzima poreski dužnik da smanji, ili u potpunosti izbjegne obavezu plaćanja poreza, nazivaju se evazijom (izbjegavanjem) plaćanja poreza.
Većina nacionalnih poreskih zakonodavstava priznaje pravo poreskom obvezniku da svoje poslovanje organizuje tako da plati manji porez.
Karakterističan je stav jednog sudije američkog Vrhovnog suda: „Svako može organizovati svoje poslove tako da mu porezi budu što je moguće niži; niko nije obavezan da izabere ponašanje koje bi se najviše isplatilo Ministarstvu finansija; ne postoji čak ni patriotska dužnost da neko uveća svoje poreze.“
Ipak, sa druge strane, ova sloboda nije apsolutna.
Na osnovu poreskih zakona poreskim obveznicima je dozvoljeno da svoje investicije organizuju na način koji minimizira njihovu poresku obavezu, ali pod uslovom da ne krše slovo (letter) i namjeru (intent) zakona.“
Upravo kršenje slova ili namere (cilja, duha) zakona, određuje u širem smislu, pojam izbjegavanja plaćanja poreza, tj. poresku evaziju.
Evazija poreza je posledica nastojanja poreskog obveznika da smanji poreski teret. Evazija se razlikuje od prevaljivanja poreza po tome što ovdje ne dolazi do plaćanja poreza.
Evazija poreza dovodi do preraspodele poreskog tereta u društvu, u odnosu na istu koju je predvidio zakonodavac.
Poreska evazija predstavlja fenomen koji ima raznovrsne posledice, kako na fiskalnom planu (jer u budžet ne pristižu planirana sredstva), tako i na socijalno-političkom (jer ugrožava princip horizontalne pravičnosti), a ponašanja koja su usmerena na to da se porez ne plati često narušavaju neke društvene vrednosti, što mora da povuče odgovarajuću reakciju – bilo na moralnom, bilo na pravnom terenu.
U osnovi poreske evazije nalazi se otpor plaćanju poreza. Intenzitet otpora zavisi od mnogih elemenata:
– visine poreskog opterećenja,
– namene trošenja sredstava prikupljenih porezom,
– poreskog oblika, i
– percepcije javnosti da li je poreski sistem pravičan ili nije.
– Okolnost da pri oporezivanju djeluje zakon opadajućih prinosa poznata je već najmanje tri vijeka. Naime, rast poreske stope dovodiće do sporijeg rasta prihoda, jer se otpor obveznika sve više uvećava. Laferova kriva pokazuje da, poslije izvjesnog nivoa, dalji rast poreskih stopa čak dovodi do pada poreskih prihoda.