Posjed i njegova zaštita u rimskom pravu

Uvod
Jedan od najznačajnijih instituta u rimskom pravu je posjed. Historijski gledano, posjed je postojao prije vlasništva. Prije pojave države i prava, vlast nad sredstvima za proizvodnju se sastojala zapravo samo u posjedu, tj. u faktičnom odnosu „čovjeka prema njegovim prirodnim uslovima proizvodnje“. Kao produkt gomilanja posjeda u rukama jednih, na štetu drugih razvila se imovinska diferencijacija, koja je direktno dovela do stvaranja klasnog društva. Pojavom države i prava, razvija se pravo individualnog vlasištva kao osnovni institut klasnog društva.
Da bi ispravno mogli pristupiti istraživanju pojma posjeda i njegove zaštite u rimskom pravu, prvenstveno moramo napraviti razliku između pojma posjeda i pojma vlasništva, što će biti učinjeno pri definisanju pojma posjeda i predstavljanju njegovih osnovnih karakteristika i pravnih učinaka.
Posjed i njegova zaštita zauzimaju jedno od najvažnijih mjesta u izučavanju rimskog prava i rimskog civilnog prava, jer je direktno uticalo i na današnje formiranje pravnih pravila i odredbi kada je u pitanju kako posjed, tako i vlasništvo. Ovo se prvenstveno ogleda u činjenici da su mnogi pravni sistemi preuzeli razliku između posjeda i vlasništva iz rimskog prava.

 
Pojam i pravni učinci posjeda
Danas se često riječi „posjed“ i „vlasništvo“ poistovjećuju u običnom govoru, iako u pravu ova dva pojma ne da nisu sinonimi, nego među njima postoji važna i suštinska razlika.
Posjed je faktična vlast na tjelesnoj stvari, nezavisan od pitanja da li posjednik ima također i pravo na posjed, tj. na tu faktičnu vlast.
I vlasnik može imati posjed stvari, tj. faktičnu vlast na stvari. On vrši tu vlast temeljem svog prava vlasništva, ali vlasnik zadržava pravo vlasništva, iako je posjed, tj. faktična vlast nad stvari možda izgubljena. Posjed je samo faktično stanje, on je fakt (juristička činjenica). Po pravilu će vlasnik biti ujedno i posjednik, jer ga njegovo pravo vlasništva ovlaštuje i na posjed stvari. Međutim, neko može imati pravo vlasništva na stvari, a da nema i posjed stvari, ali i obratno, neko može biti posjednik stvari, a da nije njen vlasnik.
Posjed proizvodi slijedeće posljedice u pravu:

1. Posjed može predstavljati osnovu za sticanje prava vlasništva. Primjer je uzukapija, gdje činjenica posjedovanja stvari kroz zakonom određeno vrijeme, pod određenim pretpostavkama može dovesti do sticanja civilnog vlasništva.
2. U vlasničkoj parnici posjednik kao tuženi ima mnogo povoljniji položaj nego tužitelj. Posjednik kao tuženi nije dužan ništa da dokazuje, dovoljno je samo da poriče navode tužitelja i ukoliko tužitelj ne bi dokazao svoje pravo vlasništva, tuženi posjednik i dalje ostaje u posjedu stvari. Poznata je izreka u pravu: beati posidentes – bolje posjednik nego vlasnik tužitelj. Ovdje se želi naglasiti privilegiranost položaja posjednika.
3. Najvažnija posljedica posjeda ogleda se u tome što je posjed dobio samostalnu pravnu zaštitu putem posjedovnih interdikata.

Posjed se sastoji iz 2 elementa:

1. Corpus – predstavlja objektivni element posjeda, a to je faktička vlast na tjelesnoj stvari.
2. Animus – (animus possidendi) predstavlja subjektivni element posjeda, a sadržan je u volji posjednika da stvar posjeduje za sebe.

Ova 2 elementa posjeda su kumulativno postavljena, znači moraju oba egzistirati da bi posjed egzistirao. Gubitkom jednog elementa posjed prestaje.

Vrste posjeda u rimskom pravu
Pravna nauka je izvršila klasificiranje posjeda na slijedeće načine:

1. Possessio ad interdicta ili juristički posjed je posjed koji sadrži oba pomenuta elementa i zaštićen je posjedovnom interdiktnom zaštitom.
2. Possessio naturalis ili detencija (držanje) ili izvedeni posjed, predstavlja faktičku vlast na tjelesnoj stvari, bez animus possidendi. Ovdje neko drži stvar za nekog trećeg, ne za sebe.

Posjednik je taj treći, a onaj kod kojeg je stvar je samo detentor. Npr.zakupac, najmoprimac, depozitar su osobe koje su stvar preuzele od trećeg, po osnovu nekog pravnog posla. Detentor ne uživa posjedovnu zaštitu, osim u 3 posebna izuzetka predstavljena u:

• založnom vjerovniku kojem je stvar predata u pignus,
• prekaristi tj. osobi kojoj je stvar predata na korištenje do svakodobnog opoziva i
• sekvestru tj. osobi kojoj dvije stranke u sporu povodom neke stvari predaju spornu stvar da je sekvestar čuva za vrijeme spora sa dužnošću da je preda osobi koja je pobijedila u sporu.

Bitno je napomenuti da infantes (osobe do 7 godina starosti) i duševno bolesne osobe mogi biti samo detentori, a ne i posjednici jer nemaju pravno relevantnu volju. Possessio vitiosa i possessio non vitiosa – Viciozan (pogrešan) je onaj posjed koji je stečen vi, clam i precario, odnosno silom, prevarno ili prekarist na opoziv ne vraća stvar. Kriterij vicioznosti poseban značaj ima u postupku interdiktne zaštite.
Possessio bonae fidei i malae fidei, odnosno pošteni i nepošteni posjed. Bonae fidei possessor stiče posjed od nevlasnika, a ne zna za tu činjenicu. Nalazi se u oprostivoj zabludi, a istovremeno je ubijeđen u zakonitost svog sticanja. Malae fidei possessor je posjednik koji zna za nevaljanost svog sticanja ili bi za nju morao znati. Ovo razlikovanje ima posljedicu kod sticanja vlasništva uzukapijom, kod rješavanja pitanja vraćanja plodova i naknade troškova u vlasničkoj parnici.
Quasi possessio ili posjed prava predstavlja situaciju u kojoj se pojedinac faktički ponaša kao da je ovlaštenik nekog prava, faktički vrši radnje koje čine sadržaj ovlaštenja nekog prava, a da ustvari nema to pravo. Npr.kada neko uzima vodu sa tuđeg izvora i ponaša se kao da ima služnost aquaductus. Takvo lice je takođe zaštićeno putem osobenih interdikata, tzv.interdicta utilia.

 
Stjecanje posjeda
Posjed se stiče ostvarenjem objektivnog i subjektivnog elementa, tj. corpore et animo. Sticanje corpus-a sastoji se u sticanju fizičke vlasti na tjelesnoj stvari. U početku se tražila tzv.materijalna aprehenzija stvari, tj.uzimanje stvari u ruke, da bi se to shvatanje kasnije proširilo i tražilo dovođenje stvari u takvu poziciju da osoba posjednik ima mogućnost isključivog raspolaganja sa stvari. Razlikuje se originarno (neposredno) i derivativno (posredno) sticanje posjeda. Originarno sticanje posjeda bilo je nezavisno od volje (ili protiv volje) prethodnog posjednika (npr.kod okupacije).
Derivativno sticanje posjeda vrši se u sporazumu sa prethodnim posjednikom koji predaje stvar novom posjedniku. Takav prenos posjeda zove se tradicija (traditio), a izvršava se prostom predajom određene stvari iz ruke u ruku. U početku se ova predaja doslovno tumačila i zahtijevala, da bi kanije u ovom domenu bila uvedena i liberalnija shvatanja. Da bi se izvršila predaja zemljišta, bilo je neophodno da otuđivalac i sticatelj zajedno stupe na zemljište, da otuđivalac pokaže granice zemljišta i dā izjavu o predaji posjeda zemljišta. Kasnije je uvedena tzv. traditio longa manu (tradicija duge ruke), gdje je bilo dovoljno da otuđivalac sa obližnjeg tornja ili uzvišenja stjecatelju pokaže zemljište, uz davanje izjave o predaji posjeda. Tzv.simbolička tradicija je poseban oblik tradicije, gdje predaja ključeva npr.stana ili skladišta zamjenjuje predaju same stvari.  Traditio ficta je oblik predaje posjeda putem predaje pismene isprave koja sadrži izjavu o predaji posjeda.
Traditio brevi manu i constitutum possessorum predstavljaju specifične oblike tradicije kod kojih ne dolazi do promjene vanjskog faktičkog odnosa prema stvari, a pri čemu se mijenja osnov posjedovanja stvari. U traditio brevi manu npr.zakupac stana, detentor, postaje posjednikom po osnovu sklopljenog ugovora o kupoprodaji datog stana. On na osnovu tog ugovora naknadno stiče animus i tako postaje posjednik. Constitutum possessorum predstavlja slučaj gdje posjednik po nekom pravnom osnovu (najčešće ugovor o prodaji) postaje detentor. Npr. dosadašnji vlasnik prodaje stan, a istovremeno zaključuje ugovor o zakupu tog istog stana i u njemu dalje stanuje kao zakupnik (detentor).