Povijest europskih integracija

1. UVOD
Kad je riječ o europskim integracijama, poznavanje povijesnog slijeda važnijih događaja presudno je za potpunije razumijevanje kako svega onoga što Europska unija danas predstavlja, tako i za sagledavanje njenog daljnjeg razvoja. Samo poznavanjem i razumijevanjem povijesti europskog integriranja moguće je shvatiti sve ono pozitivno što danas predstavlja Europska unija, ali i sve njene slabosti i manjkavosti, te se tek na toj osnovi može upustiti u predviđanje ili analiziranje njenog daljnjeg razvoja.
Nakon II. svjetskog rata započeo je jedan, do tada nepoznat, novi oblik povezivanja i suradnje pojedinih država Europe, nazvan „integracija“. Jedna od osnovnih karakteristika europskog integriranja jest da ono predstavlja kontinuirani povijesni proces koji traje već 60-tak godina, zajedno sa usponima i padovima, ali koji još nije završen već se nastavlja u budućnost.
1. POČECI EUROPSKOG INTEGRIRANJA

2.1. Europa poslije II. svjetskog rata

Stoljećima su europske države međusobno ratovale boreći se za prevlast, samoodržanje, sigurnost, zaštitu nacionalnih interesa ili nešto drugo, stvarajući klimu opće nesigurnosti u cijeloj Europi. Dva svjetska rata u prvoj polovici XX. stoljeća krajnja su eskalacija takve politike europskih država. Oni su, zahvaljujući svojim ogromnim, razornim učincima, napokon svima pokazali svu destruktivnost daljnjeg ustrajavanja na vođenju usko nacionalnih politika i potaknuli su sazrijevanje potpuno drugačijeg razmišljanja. Umjesto dotadašnjeg ratovanja da bi se očuvao državni suverenitet i ostvarili određeni nacionalni interesi, ubrzano je sazrijevalo opće uvjerenje da se nacionalni interesi mogu trajnije i kvalitetnije zaštititi međusobnom suradnjom europskih država i djelomičnim ograničenjem suvereniteta svake od njih u korist ostvarenja zajedničkih postavljenih ciljeva.
Dakle, tek nakon II. svjetskog rata stvorili su se objektivni uvjeti za ozbiljne ideje postupanja europskog ujedinjenja i tek su se tada na političkoj sceni Europe pojavile dovoljno snažne političke osobe koje su tu ideju iskoristile za postizanje trajnog mira i stabilnosti, te ju počele provoditi kroz izgradnju europskih institucija.
Niti prestankom rata Europa nije postala stabilno i sigurno područje jer su odmah po njegovom završetku započele ideološke, ali i interesne podjele u Europi između bivših saveznika. Upravo taj sukob doveo je do podjele Europe na dva suparnička politička, ekonomska i vojna bloka: na SSSR i zemlje pod njegovim utjecajem i zemlje tzv. Zapadne Europe. Ta dva bloka odmjeravala su snage kroz narednih 50-tak godina u razdoblju poznatom kao „Hladni rat“.
U prvim poslijeratnim godinama vlade većina država Zapadne Europe bile su uglavnom zaokupljene osmišljavanjem politike koja bi im omogućila da što brže i uspješnije pokrenu i razviju razoreno nacionalno gospodarstvo te da vojno ojačaju kako bi se zaštitile od vojne snage SSSR-a. Ostvarenje tih ciljeva bilo je moguće jedino uz oslanjanje na pomoć i suradnju sa SAD-om i međusobnom suradnjom europskih država. Već u ožujku 1947. godine predsjednik SAD-a Truman podupro je zahtjev europskih država da SAD pruži pomoć Zapadnoj europi te je tražio odobrenje američkog Kongresa za slanje bespovratne financijske pomoći europskim državama. Taj njegov čin poznat je pod nazivom „Trumanova doktrina“.
Iste te godine, u lipnju, Trumanov državni tajnik, George Marshall objavio je tzv. Program europske obnove ili Marshallov plan. Taj program četverogodišnje pomoći sastojao se od oko 12 milijardi dolara poslanima zemljama koje su bile uključene u Organizaciju za europsku ekonomsku suradnju, nastala u sklopu Marshallovog plana. Nedugo zatim, osnovana je i vojno- politička organizacija NATO (Sjeverno-atlantska organizacija). Savez se sastojao od združenih zračnih, kopnenih i pomorskih snaga zemalja članica, raspoređenih regionalno u vojnim bazama i osiguravao je atlantsku rutu između SAD-a i Europe te cijelo područje tzv. Zapadne Europe .

1.2. Kongres u Den Haagu
Pobornici ideje o europskom ujedinjenju organizirali su u svibnju 1948. godine u Den Haagu Europski kongres na kojem je sudjelovalo oko 700 delegata iz 16 država. Predsjedao je W. Churchill. Rasprave koje su dominirale Kongresom, od onih o europskoj zajednici, kao supranacionalnoj tvorevini, njenim institucijama, do onih o ljudskim pravima i posebnom međunarodnom sudu za ljudska prava, zajedničkom tržištu i monetarnoj uniji, otvorile su vrata ideji europskih integracija kao realističnom pravcu moguće buduće zajedničke europske politike.
Prvi konkretni rezultat haških rasprava predstavljao je, u svibnju 1949. godine, osnutak prve poslijeratne političke međunarodne vladine organizacije pod nazivom Vijeće Europe sa sjedištem u Strassbourgu. Vijeće Europe osnovano je sa zadatkom da promovira europsko zajedništvo i ljudska prava.
Iako su se federalisti zalagali da Vijeće Europe bude organizirano kao prva europska supranacionalna institucija, bili su nadglasani od strane protivnika koji su se izborili da Vijeće ostane samo međudržavna organizacija koja nema nikakvih supranacionalnih elemenata tj. neposrednih izvršnih vlasti u zemljama članicama. Ipak, Vijeće Europe je donijelo ogroman doprinos promicanju svijesti o ljudskim pravima i njihovoj zaštiti. Godine 1950. donesena je u Vijeću Europe Europska konvencija o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda. Uz Vijeće, također je osnovan i prvi stalni međunarodni sud pod nazivom Europski sud za ljudska prava, također sa sjedištem u Strassbourgu.