K R I M I N O L O G I J A

 

 

1.

 

Pojam kriminologije

 

Odrediti  pojam  kriminologije  znači  odgovoriti  na  pitanje

  ,,šta  se  podrazumeva  pod  terminom 

kriminologija?".

  Odgovarajući  na  ovo  pitanje,  odmah  možemo  konstatovati  da  nema  jedinstvenog  i 

opšteprihvaćenog gledišta o tome šta je kriminologija. Određivanje pojma kriminologije staro je koliko i 
krimiriologija  kao  nauka,  ali  jedna  precizna,  opšte  prihvaćena  i  jedinstvena  defimcija  još  uvek  nije 
utvrdena.  Svaki  autor,  a  kriminologijom  su  se  bavili  stručnjaci  različitih  naučnih  discipina:  psihijatri, 
psiholozi,  sociolozi,  filozofi,  pravnici,  kriminalisti,  imao  je  svoje  shvatanje  i  defirticiju  kriminologije, 
zavisno  od  osnovnog  teorijskog  i  metodoioškog  opredeljenja  u  izučavanju  predmeta  kriminologije. 
Razlike u shvatanjima postoje i među kriminolozima u pogledu razumevanja pojma  kriminologije, u 
tome šta je karakteriše i predstavlja njenu bit. Tako se može zaključiti da ima onoliko koncepcija pojma 
kriminologije  koliko  ima  kriminologa.  Kompleksnost  predmeta  izučavanja,  korišćenja  znanja  i 
dostignuća različitih naučnih oblasti u objedinjavanju tog predmeta, uticali su da pojedini autori smatraju 
da je "kriminologija kraljica bez kraljevstva", odnosno da su ''kriminolozi kraljevi bez kraljevstva". 

Medutim, izučavanja kriminaliteta u okviru posebne nauke, kao teorijsko saznajne, praktične, 

organizovane i planske istraživačke društvene delatnosti, javlja se tek krajem osamdesetih godina 19. 
veka.  Francuski  antropolog  Pol  Topinar  (Paul  Topinard)  upotrebio  je  pojam  "kriminologija"  za 
izičavanje  nauke  koja  se  bavi  izučavanjem  izvršenih  krivičnih  dela.  Italijanski  pravnik  Garofalo 
upotrebio  je  ovaj  pojam  za  naziv  svoje  knjige  "Kriminologija"  (1885.),  podrazumevajući  pod 
krimmologijom nauku (učenje, grčke reči logos) o kriminalitetu, zločinu (lat. crimen). 

Prilikom određivanja pojma kriminologije autori se razlikuju po tome da ovaj pojam shvataju šire ili uže. 
Gotovo  sve  navedene  uže  i  šire  definicije  kriminologije  imaju  određenu  naučnu                                                                                                                             
vrednost i opravdanje. Kritika pojedinih shvatanja sigurno ne bi dovela do opšteprihvaćene, jedinstvene 
definicije.  Stoga  smo  na  osnovu  postojećih  saznanja,  odredili  pojam  kriminologije  u  užem  smislu 
obuhvatajući, po našem mišljenju, bitne elemente za definisanje. 

Kriminologija  se  može  definisati  kao  samostalna,  teorijsko-empirijska,  interdisciplinarna 

društvena  nauka  o  fenomenološkim  karakteristikama  i  uzrocima  kriminaliteta  kao  masovne 
društvene pojave i kriminalnog ponašanja kao pojedinačne pojave, sa ciljem njegovog objašnjenja i 
suzbijanja.

 

2.

 

Predmet izučavanja kriminologije

 

Određivanje  predmeta  izučavanja  kriminologije  usko  je  povezano  sa  određivanjem  pojma 

kriminologije.  Odrediti  predmet  kriminologije  znači  utvrditi

  šta  kriminologija  izučava,  kojim  se 

pitanjima  i  problemima  bavi,

  da  bi  se  sagledalo  njeno  mesto  u  sistemu  nauka

 

i

 

odnos  sa  srodnim 

naukama

 

i naučnim disciplinama. Iako značajno i osnovno, odredivanje predmeta kriminologije još uvek 

je sporno među kriminolozima. Već skoro dva veka u kriminološkoj literaturi neprekidno se utvrđuje 
predmet njenog izučavanja, što je svakako povezano i sa utvrđivanjem pojma kriminologije. 

Postoje različita shvatanja o širini predmeta koji kriminologija izučava i o tome da li kriminologija 

pripada društvenim, pravnim ili prirodnim naukama, da li je grupa nauka ili je samostalna, autonomna, 
sintetička nauka. Međutim, skoro svim teorijskim definicijama predmeta kriminologije zajedničko je da

 

kriminalitet

  čini  najvažniji  polazni  elemenat  za  određivanje  predmeta  kriminologije,  Iz  navedenih 

različitih shvatanja predmeta kriminologije može se zaključiti da pojedini autori isuviše proširuju predmet 
kriminologije  nkljnčujući  niz  pošebnih  nauka  i  naučnih  disciplina.  To  su  shvatanja  predmeta 
kriminologije u najširem smislu i ona su najčešće povezana sa sagledavanjem kriminologije kao grupe 
nauka.  Proširivanje  predmeta  kriminologije  kriminalnom  politikom,  sociologijom  zakona, 
kriminalistikom  ili  penologijom,  dovodi  do  nagomilavanja  i  razuđenosti  niza  različitih  činjenica  i 
pojmova što otežava sagledavanje i detaljno teorijsko i empirijsko proučavanje kriminaliteta kao masovne 
društvene  pojave  i  pojedinačnog  ponašanja.  Stoga,  po  našem  mišljenju,

  predmet

  proučavanja

 

kriminologije  je  kriminalitet  kao  masovna  društvena  pojava

  i

  kriminalno  ponašanje  kao 

pojedinačna pojava.

 Saglasno ovoj definiciji, razlikuju se 

makrokriminologija

 (proučava kriminalitet 

kao masovnu društvenu pojavu) i 

mikrokriminologija 

(proučava kriminalitet kao pojedinačnu pojavu) 

kroz  dve  oblasti  izučavanja:  kriminalnu  fenomenologiju  (pojavni  oblici,  obim,  struktura,  strukturalne 
promene, dinamika, prostorna i vremenska rasprostranjenost kriminaliteta) i kriminalnu etiologiju (uzroci 

 

-  opšti  i  neposredni,  uslovi  i  povodi  kriminalnog  ponašanja).  Važno  je  napomenuti  da  proučavanje 
kriminaliteta  u  okviru  kriminologije  nije  nešto  apstraktno  ili  irelevantno,  već  ima  veliki  uticaj  na 
delinkvente, žrtve, one koji štite krivičnopravni sistem, ali i na sve ostale gradane. 

3.

 

Pojam kriminaliteta

 

Kriminalitet  je  negativna  društvena  pojava,  koja  je,  zbog  svoje  rasprostranjenosti  i  društvene 

opasnosti, predmet neprekidnog interesovanja nauke i prakse. Da li će jedno ponašanje postati kriminalno 
zavisi od političara koji kreiraju zakon, sudija koji ga tumače i onih koji su odgovorni za sprovodenje 
zakona. Medutim, u teorijskom pogledu još uvek nema jedinstvenog shvatanja o tome šta je kriminalitet, 
odnosno zločin i da li je uopšte podesno naučno izučavati ovu pojavu. 

Definicije  kriminaliteta  su  različite,  često  međusobno  suprotne  uz  upotrebu  različitih  sinonima: 

zločin, delinkvencija, prestupništvo, devijantno ponašanje, društveno negativno ponašanje, antisocijalno 
ponašanje i sl. 

Istorijski posmatrano reč zločin,

 "crimen",

 upotrebljavali su najpre

 

Rimljani za označavanje sudske 

odluke  ili  presude;  kasnije  se  taj  termin  koristi  za  označavanje  neosnovane  optužbe,  okrivljenja  ili 
prekora,  pojedinosti  na  koje  se  žali  tužilac.  Kasnije,  pojedini  pisci  nastoje  da  nađu  takvu  đefiniiju 
kriminaliteta  koja  bi  važila  za  sve  zemlje  i  sva  vremena,  dok  su  drugi  negirali  mogućnost 

nalaženja 

jedinstvenih

 kriterijuma za definisanje. Defincija kriminaliteta je zavisila od opštih shvatanja autora o 

uzrocima  kriminaliteta,  pa,  kako  je  teorija  o  uzrocima  kriminaliteta  bilo  mnogo,  postoji  i  veliki  broj 
deflnicija kriminaliteta. 

Teškoću  koja  postoji  u  tom  pogledu  pokušaćemo  da  savladamo  polazeći  od  konstatacije  da  sve 

definicije kriminaliteta polaze od izvesnih normi i da se zavisno od toga razlikuje 

pravno i sociološko 

definisanje kriminaliteta

. Ove dve definicije najčešće su zastupljene u naučnim radovima i najvažnije su 

za određivanje predmeta kriminologije. 
4.

 

Krivičnopravno definisanje kriminaliteta

 

Izučavanje društveno opasnih ponašanja bilo je najpre predmet krivično- pravne nauke, a znatno 

kasnije kriminologije kao posebne nauke o kriminalitetu. U torn periodu krivično pravo je imalo određena 
kriminološka obeležja jer je posmatralo krivično delo ne samo i isključivo kao pravni, već i kao društveni 
fenomen. 

Pravne definicije kriminaliteta nastale su u vreme kada krivičnopravna i kriminološka izučavanja 

nisu  bila  jasno  razgraničena  i  kada  odnos  izmedu  krivičnog  prava  i  kriminologije  nije  bio  precizno 
odreden. Smatralo se da predmet kriminologije i pojam kriminaliteta nije moguće odrediti bez krivičnog 
prava. Prema većini pisaca, koji prihvataju

 uže pravno definisanje, kriminalitet čine ona ponašanja 

koja su inkriminisana u pozitivnom krivičnom zakonodavstvu kao krivična dela.

 Tako se predmet 

kriminologije ograničava na krivična dela kao najtežu vrstu kažnjivih radnji.

 

Krivičnopravna defmicija 

zasniva se na principu zakonitosti, koji je uvela klasična krivičnopravna škola (nullum crimen sine lege) 
i omogućava sigurnost u pogledu obima i sadržaja učinjene protivpravne radnje. 

U okviru pravnog odredivanja pojma kriminaliteta postoji i šira pravna definicija po kojoj se pojam 

kriminaliteta  proširuje  na  sve  kažnjive  radnje  u  odredenom  pravnom  sistemu.  Pod  kriminalitetom  se 
podrazumeva  svako  protivpravno  ponašanje  (činjenje  ili  nečinjenje)  za  koje  po  važećim  propisima 
odredene zemlje nadležni organ može izreći sankciju. Ovo shvatanje potiče od Ferija, koji je smatrao da 
je zločin protivpravan akt kojim se povreduje neko pravo. Pravno definisanje kriminaliteta, posebno uže 
pravne  defmicije,  bile  su  kritikovane  kao  formalno-dogmatske,  preuske,  nedovoljne  da  objasne 
kriminalitet  sa  šireg  društvenog  stanovišta  zbog  velike  promenljivosti  inkriminisanja  u  vremenu  i 
prostoru, kao i neusklađenosti inkriminacija u pojedinim zakonodavstvima. Osim toga, u društvu postoje 
takva  ponašanja,  pojave  i  procesi,  koji  se  događaju  u  okviru  pravno  sankcionisanog  sistema  i  ne 
predstavljaju kriminalitet sapravnog stanovišta ili sa stanovišta "normativne grupe" koja donosi zakone i 
sankcioniše,  dok  se  sa  stanovišta  drugih  grupa  i  slojeva  smatraju  posebno  društveno  opasnim 
("kriminalitet  belog  okovratnika",  izvesna  ponašanja  u  privrednom  poslovanju  kojima  se  krše 
administrativno-pravni propisi i si.). 

Uže  pravno  defmisanje  svodi  kriminologiju  na  dopunsku  krivičnopravnu  disciplinu  i  potpuno 

zanemaruje socijalnu stranu kriminaliteta. 

Danas je u literaturi najviše zastupljeno

 pravno definisanje korigovano sociološkim shvatanjima.

 

To znači da se prilikom defmisanja kriminaliteta polazi od krivičnopravne defmicije u širem smislu, tako 
da se kriminalitetom smatraju ne samo krivična dela predviđena krivičnim zakonodavstvom jedne zemlje, 

background image

 

prestupništva  sa  drugim  društvenim  pojavama,  poreklo  i  razvoj  prestupništva  (Pešić,  V.);  kao  i 
morfologiju  (oblik)  i  modus  operandi  (način  izvršenja)  kažnjivih  ponašanja,  pri  čemu  ne  treba 
kriminološki pojam modusa operandi smatrati identičnim pojmom u kriminalistici (Horvatić). 

Iz navedenih definicija može se zaključiti da su osnovna pitanja koja kriminalna fenomenologija kao 

deo kriminologije razmatra i proučava: 

a)

 

obim kriminaliteta

 kao masovne društvene pojave, koji se prati na osnovu statističkih podataka 

iz statističkih evidencija o kriminalitetu, a odnosi se na ukupan broj izvršenih krivičnih dela na odredenom 
prostoru i u odredenom vremenskom periodu, kao i na broj izvršenih pojedinih vrsta krivičnih dela (na 
primer, protiv života i tela, imovine, privrede), broj izvršilaca, punoletnih i maloletnih izvršilaca itd. Kod 
određivanja tačnog obima kriminaliteta kao nepremostiva prepreka javlja

 

se "tamna brojka" kriminaliteta, 

nepoznat, neevidentiran broj krivičnih dela i izvršilaca;

 

b)

 

pojavni oblici kriminaliteta i kriminalnog ponašanja

 ili oblici u kojima se kriminalitet javlja 

na odredenom prostoru  i odredenom vremenskom  periodu, mogu se posmatrati sa različitih aspekata: 
prema vrstama kažnjivih ponašanja, težini kažnjivih ponašanja, objektu napada ili objektu krivičnopravne 
zaštite  (kriminalitet  nasilja,  imovinski  kriminalitet,  privredni  kriminalitet,  politički  kriminalitet, 
profesionalni  kriminalitet  itd.),  polu  izvršilaca  (kriminalitet  muškaraca  i  kriminalitet  žena),  uzrastu 
izvršilaca  (kriminalitet  punoletnih  lica  i  delinkvencija  maloletnika),  broju  izvršenih  krivičnih  dela 
(primami kriminalitet, recidivizam), načinu, vremenu, sredstvu i mestu izvršenja;

 

v)

  struktura  i  strukturalne  promene  kriminaliteta

  pokazuju  vrste  i  karakteristike  ukupnog 

kriminaliteta i pojedinih kažnjivih ponašanja u okviru određenih pojavnih oblika kriminaliteta. Na primer, 
može  se  posmatrati  struktura  ukupnog  kriminaliteta  prema  vrsti  krivičnih  dela  i  drugih  kažnjivih 
ponašanja zavisno od pozitivnopravnih propisa jedne zemlje (krivična dela protiv života i tela, krivična 
dela protiv imovine, krivična dela protiv dostojanstva ličnosti i morala; prekršaji protiv javnog reda i mira, 
prekršaji  u  saobraćaju  itd  );  struktura  kriminaliteta  kod  pojedinih  pojavnih  oblika:  kriminalitet  nasilja 
obuhvata krivična dela ubistva, telesne povrede, prinude, imovinski kriminalitet obuhvata krade, prevare, 
utaje; struktura kriminaliteta prema polu izvršilaca posmatrana kroz odnos broja krivičnih dela koja vrše 
muškarci i krivičnih dela koja vrše žene itd. Strukturalne promene se odnose na promene pojavnih oblika 
kriminaliteta  zavisno  od  promena  socijalnih  uslova  i  demografskih  karakteristika,  kao  i  na  proces 
stvaranja  novih  inkriminacija  ili  proširivanje  starih,  postojećih  (kriminalizacija)  i  ukidanje  ili  izmenu 
odredenog krivičnog zakona, čime se odustaje od dalje krivičnopravne represije u odnosu na to ponašanje 
(dekriminalizacija), što je u pojedinim vremenskim i prostornim okvirima veoma dinamičan proces; 

g)

  dinamika  kriminaliteta

  odnosi  se  na  promene  u  obimu  kriminaliteta  kao  masovne  društvene 

pojave u odredenom vremenskom periodu i na odredenom prostoru. Na primer, uz pomoć statističkih 
podataka posmatra se da li je kriminalitet (ukupan broj izvršenih krivičnih dela) u periodu 2000-2005. u 
Srbiji opao, stagnirao ili je bicui porastu. Pored dinamike ukupnog kriminaliteta moguće je posmatrati i 
statistički pratiti dinamiku pojedinih pojavnih oblika kriminaliteta - privrednog, političkog, imovinskog, 
maloletničke  delinkvencije,  ili,  dinamiku  kriminaliteta  prema  regionalnim  i  vremenskim 
karakteristikama,  polu,  starosti  i  si.  U  okviru  kriminalne  fenomenologije  izučava  se  regionalna 
rasprostranjenost kriminaliteta "geografija kriminaliteta'

1

 ili rasprostranjenost kriminaliteta u svetskim i 

nacionalnim  razmerama,  na  pojedinim  nacionalnim  i  državnim  područjima,  u  gradovima  i  selima, 
pojedinim delovima grada (ekologija kriminaliteta). 

Proučavanje obima, strukture i dinamike kriminaliteta ima višestruki značaj: omogućava da se uvidi 

potreba  za  određenom  društvenom  reakcijom  i  da  se  postojeća  društvena  reakcija  shvati;  ukazuje  da 
odredeni  obim,  struktura  i  dinamika  kriminaliteta  u  odredenoj  užoj  i  široj  društvenoj  sredini  mogu 
negativno i nepovoljno da utiču na stanje i razvoj manjih ili većih društvenih grupa i pojedinaca; pokazuje 
kako se menja kriminalitet zavisno od mesta, vremena, društvenih prilika i okolnosti, kako se prilagodava 
uslovima života i dobija nove oblike ispoljavanja. Iako većina autora ističe da je kriminalna etiologija 
"centralno  područje"  kriminologije,  kriminalna  fenomenologija  nije  ništa  manje  značajno  područje 
izučavanja.  U  okviru  istraživačkih  studija  o  kriminalitetu  ili  primenjene  kriminologije  potrebno  je 
posvetiti  posebnu  pažnju  fenomenologiji  kriminaliteta.  Pojavni  oblici,  obim,  struktura,  strukturalne 
promene  i  dinamika  kriminaliteta  i  kriminalnog  ponašanja  čine  nerazdvojivu  i  jedinstvenu  celinu  sa 
kriminalnom etiologijom. 
7.

 

Pojam i oblasti izučavanja kriminalne etiologije

 

Termin  "etiologija"  (od  grčkog  "aitia-uzrok  i  "logos"-nauka,  učenje)  izvorno  je  označavao 

filozofsku nauku o uzrocima i posledicama stvari.  

 

Kriminalna etiologija je deo kriminologije koji proučava opšte uzroke kriminaliteta kao masovne 

društvene  pojave  i  pojedinačne,  posebne,  neposredne  uzroke,  uslove  i  povode  javljanja  kriminalnog 
ponašanja (kriminogene faktore). O uzrocima kriminaliteta postoji veliki broj teorija i shvatanja, praktična 
istraživanja su takođe brojna, što sve ukazuje na nedovoljnu razjašnjenost opštih uzroka kriminaliteta kao 
masovne društvene pojave i posebnih uzroka kriminalnog ponašanja.  

Uprkos različitim shvatanjima, može se reći da se u okviru kriminalne etiologije neki opšti uzroci 

kriminaliteta i pojedinačni uzroci kriminalnog ponašanja mogu smatrati za otkrivene i utvrđene. Pri tome, 
nije isključeno da izvesni neotkriveni uzroci mogu da se nalaze u oblasti nedovoljno proučene čovekove 
ličnosti. 

Kriminalna etiologija se najčešće deli prema prirodi faktora koji deluju na javljanje kriminaliteta, 

na dve oblasti: 

egzogenu etiologiju i endogenu etiologiju

Egzogena  etiologija

  se  odnosi  na  izučavanje  uzroka  kriminaliteta  koji  proizilaze  iz  određene 

društvene kulture i strukture, uslova života, delovanje raznih kriminogenih faktora vezanih za porodicu, 
školu, grupu, sredstva masovne komunikacije, sukoba kultura, različitih shvatanja o vrednostima, druga 
devijantna ponašanja itd. 

Endogena  etiologija

  izučava  uticaj  ličnih  osobina,  psiholoških  karakteristika,  crta  ličnosti  na 

javljanje  kriminalnog  ponašanja.  U  okviru  endogene  etiologije  treba  razjasniti  kako  se  odvija  proces 
"kriminalizacije ličnosti", zašto pojedina lica vrše krivična dela u odredenim socijalnim uslovima, a druga 
u istim tim uslovima to ne čine, kakav uticaj na kriminalitet imaju psihički procesi (lični intelektualni 
procesi:  mišljenje,  učenje,  inteligencija,  opažanje;  emocionalni  procesi  ili  osećanja  i  voljni  procesi-
motivacija) i psihičke osobine (navike, sposobnosti, temperament, potrebe, interesi). . 

Osnovna  pitanja  koja  razmatra  kriminalna  etiologija  odnose  se  na  utvrđivanje  opštih  uzroka 

(korena kriminaliteta) i kriminogenih faktora - neposrednih činilaca kriminalnog ponašanja. 

Medu kriminogenim faktorima moguće  je razlikovati uzroke (sa većim  intenzitetom deluju na 

javljanje kriminaliteta, često presudno i neposredno izazivaju kriminalno ponašanje), uslove (doprinose 
javljanju kriminalnog ponašanja) i povode (spoljni  uticaji i okolnosti koji su vezani za samu situaciju 
izvršenja krivičnog dela i doprinose donošenju odluke  za izvršenje dela). Podele kriminogenih faktora 
različite  su  u  kriminološkoj  literaturi. 

Kriminogeni  faktori  se  dele  na:  antropološke,  fizičke  ili 

kosmotelurne  i  društvene,  društvene  i  individualne,  endogene  i  egzogene,  objektivne  i  subjektivne, 
neposredne sociogene faktore i ličnost delikventa.

 

8.

 

Klinička kriminologija

 

Klinička  kriminologija,  prema  jednoj  od  najrasprostranjenijih  i  najširih  definicija,  predstavlja 

jedan  kriminološki  pravac,  koji  se,  za  razliku  od  opšte  kriminologije,  sastoji  u  "multidisciplinarnom 
pristupanju individualnom slučaju, uz pomoć principa i metoda kriminološke nauke i specijalizovanih 
kriminologija".  Kroz  multidisciplinarni  pristup  treba  oceniti  proučavanog  delinkventa,  formulisati 
hipoteze  o  njegovom  budućem  ponašanju  i  izraziti  program  pogodnih  mera  koje  mogu  da  odstrane 
eventualni povrat. 

Razvoj kliničke kriminologije može se pratiti počev od Lombroza, itali-janskog lekara, koji  je 

medu prvima ukazao da treba izučavati zločinca a ne zločin. 

Osnovna pitanja koja se razmatraju u okviru kliničke kriminologije su:  opasno stanje, problem 

kriminalne ličnosti (da li postoji i ako postoji čime se karakteriše) i tipologija delinkvenata, a metod koji 
koristi prilikom izučavanja pojedinačnog slučaja kriminalnog ponašanja je klinički metod. 

Pojam

  opasnog  stanja,

  kako  tvrdi  Pinatel,  vlada  kliničkom  kriminologijom.  Definiciju  pojma 

opasnog stanja ili temibiliteta dao je Garofalo, određujući ga ne kao pravni pojam, već kao stvarnost koja 
se može klinički posmatrati. Pojmom opasnog stanja Garofalo je označavao najpre postojanu i aktivnu 
izopačenost prestupnika i količinu zla od koga možemo strahovati sa njegove strane, odnosno kriminalnu 
sposobnost  prestupnika.  Kasnije  je  ovako  odredenom  pojmu  opasnog  stanja  dodao  formulu  o 
prilagodavanju,  koja  se  odnosi  na  istraživanje  "mogućnosti  prilagodavanja  prestupnika"  ili  na  uslove 
sredine za koju se može pretpostaviti da će u njoj prestupnik prestati da bude opasan. 

Razmatranje problema

 kriminalne Iičnosti

 prošlo je kroz tri faze razvoja.

 

U prvoj fazi naglašava 

se  apsolutna  specifičnost  kriminalne  ličnosti  Lombrozo  ;  u  drugoj  fazi,  pod  uticajem  psihoanalize,  ta 
specifičnost je negirana isticanjem da antisocijalne težnje latentnog karaktera postoje i kod delinkvenata 
i kod nedelinkvenata; u trećoj fazi se tvrdi da je koncept kriminalne ličnosti operacionalan i da nema 
suštinske razlike izmedu delinkvenata i nedelinkvenata, razlika je samo u stepenu ispoljavanja, tako da je 
teorija o kriminalnoj ličnosti samo "radna hipoteza". 

background image

 

teorijsko- empirijska nauka. Mada se u poslednje vreme javlja težnja za isticanjem i stvaranjem standarda 
u kriminologiji na teorijskoj ili empirijskoj osnovi, kriminologija se ne može izgradivati na bazi davanja 
prednosti jednom ili drugom elementu. 

Proučavajući  razvoj  kriminologije  kao  samostalne  nauke  zaključili  smo  da  kriminologija  ima 

dodirnih  tačaka  sa  nizom  nauka  i  naučnih  disciplina,  jer  je  kriminalitet  složena  društvena  pojava  i 
pojedinačno ponašanje koje ulazi u predmet izučavanja brojnih nauka i naučnih disciplina. Ove nauke 
proučavaju kriminalitet direktno ili indirektno sopstvenim metodama i sa odredenim naučnim ciljevima. 
Radi  razgraničenja  predmeta  kriminologije  od  predmeta  nauke  koji  takode  izučavaju  kriminalitet  i 
odredivanja mesta kriminologije u sistemu društvenih nauka, smatramo da je potrebno posmatrati odnos 
kriminologije sa krivičnopravnim naukama (krivično pravo, krivično procesno pravo, politika suzbijanja 
kriminaliteta,  penologija,  kriminalistika)  i  drugim  naukama  (sudska  psihologija,  sudska  psihijatrija, 
psihologija, sociologija). 
10.

 

Opšte napomene o metodu kriminologije i karakteristike kriminološkog metoda

 

Pod metodom se uobičajeno podrazumeva način na koji se u nauci dolazi do saznanja predmeta 

koji se proučava. Ili, drugim rečima i nešto preciznije, to je  postupak kojim se, na osnovu prethodnog 
znanja  o  predmetu  nauke,  dolazi  do  daljeg,  potpunijeg  znanja.  U  najširem  smislu  on  obuhvata  tri 
elementa:  postupak  dolaženja  do  saznanja,  znanje  o  predmetu  i  sredstva  odnosno  konkretizovane 
specifične  postupke  i  materijala  sredstva  uz  pomoć  kojih  se  otkrivaju  one  osobine  predmeta  čije 
saznavanje predstavlja cilj naučnog istraživanja. 

U  proučavanju  svog  predmeta  kriminologija  se,  kao  i  druge  društvene  nauke,  koristi  naučnim 

metodama koje su zajedničke svim društvenim naukama. Pri tome, ona te metode prilagodava izučavanju 
sopstvenog predmeta. Takođe, primenom metoda društvenih nauka u identičnom obliku, ali u kombinaciji 
koja  odgovara  predmetu  njenih  pročavanja,  kriminologija  je  stvorila  sopstveni  metodički  sistem. 
Kriminologija je u svom dosadašnjem razvoja posebno razvila metodu ispitivanja individualnih slučajeva 
kriminalnog ponašanja i kiiminološku kliničku metodu kojima se proučavaju pojedini izvršioci krivičnih 
dela u svim aspektima, kao i metodu prognoziranja kriminalnog ponašanja. 

Tehnike koje se koriste za prikupljanje podataka u  kriminologiji  takođe su preuzete od drugih 

društvenih nauka i to uz manje prilagodavanja nego kada se radi o metodama. 
Medutim,  s  obzirom  na  specifičnost  svog  predmeta,  kriminologija  se  nekim  tehnikama  (na  primer 
statistikom) koristi više, a nekima (na primer eksperimentom) manje u odnosu na druge društvene nauke. 
Osnovna obeležja kriminološkog metoda proističu iz određenja pojma i predrneta kriminologije. Pri tome, 
od  posebnog  značaja  za  kriminološki  metod  jeste  teorijsko-empirijski  i  interdisciplinami,  akademski  i 
primenjeni karakter kriminologije, kao i predmet njenog proučavanja koji obuhvata, kako pojedinačne 
slučajeve  kriminalnog  ponašanja,  tako  i  kriminalitet  kao  masovnu  pojavu.  Iz  ovih  karakteristika 
kriminologije proističu sledeća obeležja metoda koje koristi: 
1.prikupljanje konkretnih činjenica i njihovo teorijsko objašnjavanje; 2. fundamentalna i primenjena 
istraživanja,3. prikupljanje podataka o kriminalnom ponašanju, kriminalitetu, delinkventu i žrtvi 
(pojavni oblici i faktori),4. korišćenje kvantitativnih i kvalitativnih metoda, 5. komparativni metod,6. 
proučavanje kriminalnog ponašanja u sklopu šireg života delinkventa,7. kategorizacije i tipologije: 
grupisanje kriminalnih ponašanja i delinkvenata po srodnosti,8. korišćenje metoda i znanja raznih nauka 
i timski rad. 

11.

 

Fundamentalna i primenjena istraživanja

 

S  obzirom  na  to  da  je  kriminologija  istovremeno  teorijska  i  primenjena  nauka,  logika 

kriminološkog  istraživanja  sadrži  dva  različita  pravca:  fundamentalno  istraživanje  i  primenjeno 
istraživanje. 

Pod  fundamentalnim

  istraživanjem  podrazumeva  se  istraživanje  koje  ima  za  cilj  saznavanje  i 

razumevanje sveta koji nas okružuje i koje teži ostvaranju novih perspektiva proširivanja sveukupnog 
objašnjenja  stvamosti.  Radi  ostvarivanja  tog  cilja  sledi  se  jedan  opšti  model  koji  je  zajednički  svim 
društvenim naukama. Naime, metod istraživanja u empirijskim naukama počiva na sledećim etapama:

 

opservacija 

(posmatranje, opažanje),

 hipoteze

 (pretpostavke) i

 verifikacija

 (proveravanje). Počinje se sa 

opservacijom činjenica koja, kada je u pitanju kriminologija, može biti kvalitativna (kad se odnosi na 
pojedinačna kriminalna ponašanja) ili kvantitativna, kada se istražuju numerički izrazi činjenica i njihova 
zajednička obeležja (kad se odnosi na kriminalitet kao masovnu pojavu). Na osnovu izvršene opservacije 
postavljaju se hipoteze a zatim se prikupljaju nove činjenice radi verifikacije hipoteza. U fazi opservacije 
važnu ulogu igra

 deskripcija

 (opisivanje) činjenica. Primarnost deskripcije poznati francuski kriminolog 

Želiš da pročitaš svih 119 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti