Odlomak

Pri definisanju pojma preduzetništva javljaju se različite teorijske i praktične kontroverze. Izgleda kao nepisano pravilo da se kao i kod drugih zvučnih i dominantnih ekonomskih termina, koji su naizgled sami po sebi jasni i precizni, i pod pojmom “preduzetništvo” podrazumevaju različite ekonomske sadržine. Razloge tome, pored ostalog, verovatno treba tražiti u činjenici da još uvek ne postoji jedinstvena, opšte prihvaćena i konvencionalna definicija preduzetništva. Ilustracije radi, daje se pregled nekih mišljenja:

– preduzetništvo je tradicionalno menadžerstvo ,

– preduzetništvo je inovaciona aktivnost ,

– preduzetništvo podrazumeva optimalan izbor proizvodne funkcije preduzeća ,

– preduzetništvo je odlika čoveka koji investira i sl.

Dakle, ne postoji općeprihvaćena definicija pojma preduzetništvo ni preduzetnik. Još je teže naći jedinstvenu definiciju za pojam preduzetnik jer je, skoro, nemoguće formirati model kojim bi se opisalo šta je i ko je preduzetnik, šta on radi, i po čemu se on razlikuje od drugih koji učestvuju u privrednim aktivnostima. Još veći problem nastaje kad se sagleda, u svoj kompleksnosti, pristup ovim pitanjima, koji se susreću u literaturi. Literatura obiluje bezbrojnim kriterijumima za definiciju pojma preduzetništvo i preduzetnik. Ti kriterijumi sadrže ocenu kreativnih i inovativnih sposobnosti pojedinaca koji se nazivaju preduzetnicima, sve do njihovih karakternih osobina. Jedino što je općeprihvaćeno jeste distinkcija između individualnog i korporativnog preduzetništva i preduzetnika i vlasnika maloga biznisa. Termin preduzetnik rezerviran je, u principu, za inovativne i kreativne aktivnosti pa po toj definiciji, i nekim teorijskim shvatanjima, najveći broj poslovnih aktivnosti nemaju preduzetnički karakter.

Termin preduzetništvo koristi se u svakoj prilici kad se definiše širok spektar privrednih aktivnosti kao što su osnivanje preduzeća, kreiranje poslovnog procesa, kreiranje i prilagođavanje promenama u privrednom i društvenom okruženju, upravljanje biznisom itd. Pa otuda i pitanje, ima li uopšte smisla tražiti jedinstvenu definiciju ili, čak, konsenzus, u definiciji ovih pojmova.

Kad su dva pojma “pupčanom vrcom ” vezana uvek počinje rasprava o tome koji je od njih izvorni. U ovom slučaju da li preduzetništvo ili preduzetnik? Po logici stvari, najpre se javio preduzetnik. Dakle preduzetnik je francuska reč (ENTREPRENEUR) i znači nešto uraditi ili nešto preduzeti. Ova reč se javlja, u navedenom smislu još u 12. veku ali se sve do 17. veka vezivala za delatnost državnoga vladara, a kasnije na one koji su preduzimali značajne i velike (infrastrukturne) projekte. U to vreme se to prvenstveno odnosilo na fortifikacione radove kao što su bili vojni objekti ali i putevi, mostovi, luke i sl. Nešto kasnije termin preduzetnik se odnosio na svaku osobu koja je imala zadatak nadgledanja izvođenja takvih projekata. Vremenom su to postali pojedinci koji su, ugovornim aranžmanima za vladare, obavljali te poslove. Tako se iz pojma preduzetnik nastojao definisati i pojam preduzetništva, i do danas pojam preduzetništva ostaje kontraverzan. Sve do danas, od 18.veka, kad se prvi put upotrebljava i termin preduzetništvo, teorija, odnosno naučnici, imaju različite pristupe u objašnjavanju osnove toga pojma.

Iz prethodnih gledišta, očigledno je, da se nužno mora napraviti razlika između termina “preduzetništvo” i termina “preduzetnik”, jer je u prvom slučaju reč o organizacionoj veštini, a u drugom o licu koje sopstvenim kapitalom započinje samostalan posao. Nekada se termini “preduzetništvo”, “preduzetnik” i “privatnik” koriste kao sinonimi, što je takođe vrlo pogrešno, jer svi privatnici nisu preduzetnici i nemaju organizacione veštine koje doprinose uvećavanju njihovog angažovanog kapitala. Samo ono lice koje ,,organizuje neki posao sa ciljem da prisvoji dobit, ali i snosi rizik tog posla” , koje stalno inovira, stvara šanse, izbegava rizike, uočava pretnje i traži nove mogućnosti, poseduje tu značajnu organizacionu veštinu koju nazivamo preduzetništvo.

Ishodište preduzetništva su organizacija i efikasnost. Nije preduzetništvo nikakva “pljačkaška ekonomija” , koja otima proizvodnu delatnost drugih ljudi, nego je faktor proizvodnje koji poboljšava postojeću kombinaciju proizvodnih činilaca i zasniva bolju i efikasniju organizaciju.

Nema preduzetništva bez konkurentnosti i bez privatne svojine. Otuda državno i kolektivno preduzetništvo i nisu preduzetništvo u pravom smislu te reči. Država nema konkurenciju, jer je po definiciji najjači ekonomski i politički autoritet na sopstvenom prostoru, a sama sa sobom se ne može uporedjivati. Kolektivistički sistemi, zasnovani na oblicima svojine koji dominantno nisu privatnog karaktera, takodje ne stvaraju šansu za razvoj preduzetništva. Doduše, postoje više ili manje preduzimljivi privredni rukovodioci, koji motive za svoju preduzimljivost ne zasnivaju na savladjivanju rizika u sticanju dobiti, nego su više ličnog karaktera i služe sopstvenoj reklami i bez imovinske su koristi.

Pravo preduzetništvo je samo individualno preduzetništvo, jer je preduzetništvo “individualna sposobnost ljudi koja se može povećavati obrazovanjem i iskustvom, ali koja se ne može instalirati ljudima koji su nemoćni da u privrednom okruženju prepoznaju unosne poslove, otkriju rizike njihovog obavljanja i metode pomoću kojih se najefikasnije ostvaruju”.

Preduzetništvo je inoviranje faktora proizvodnje, stvaranje novih ideja u organizaciji u celini i snošenje rizika za donete poslovne odluke. Prava preduzetnička maksima je scrap and build postupak, koji se svodi na postupak odbaci i stvaraj novo , čime preduzetništvo postaje “pojavni oblik vlasničke slobode i manifestacije nemirnosti ljudskog duha” . U uslovima tranzicije, kojima je već duži niz godina izložena i naša privreda, vlasnici malih i srednjih preduzeća nisu samo preduzetnici, nego moraju biti i menadžeri, moraju posedovati odgovarajuća znanja o upravljanju i rukovodjenju procesom proizvodnje. U takvim uslovima se ne može povući stroga demarkaciona linija izmedju preduzetništva i menadžmenta, što praktično i nije neophodno, jer se preduzetnička ideja realizuje menadžerskim metodama njenog tvorca.Takva praktična činjenica, da se u ličnosti vlasnika kapitala nužno sjedinjuju osobine preduzetnika i menadžera, upućuje na liderstvo. Menažment kvalitetom postaje neophodnost, jer “lideri uspostavljaju jedinstvo ciljeva i vodjenja organizacije. oni treba da stvaraju i održavaju interno okruženje, u kojem osoblje može u potpunosti da učestvuje u ostvarivanju ciljeva organizacije” .

Rečju, preduzetništvo je korišćenje promena koje su se dogodile ili su na putu da se dogode. Preduzetništvo je kreativnost, koja je pored neophodnog znanja, prevashodno oslonjena na intuiciju.

 

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Ekonomija

Više u Skripte

Komentari