Kako bi se ostvarili unaprijed brižljivo izrađeni projekti, obavještajne službe su uvele nove metode u
suvremenoj praksi. No, pored toga, djelatnost obavještajnih službi se posmatra u klasičnim formama,
kao „fabrike informacija“ što one najvećim dijelom i jesu ali zanemarujući njihovu drugu stranu, a to
je štetna djelatnost kao što je terorizam, posebno u odnosima između država. Zajednička karakteristika
rada obavještajnih službi je zadovoljiti zahtjeve i praktične potrebe matičnih vlada. Njihova osnovna
funkcija je prikupiti podatke te na osnovu toga razraditi relevantne činjenice za kreiranje i utvrđivanje
spoljne politike i donošenje političkih odluka za to kompetentnih faktora. Prikupljanje podataka se
obavlja sa najrazličitijim načinima i sredstvima. Osnovni cilj obavještajnih službi je doći do raznih
informacija iz svih oblasti života jedne zemlje, za koje su zainteresirani kreatori politike. Osnovu čine
publikovani   materijali,   satelitski   snimani   podaci   te   brojni   drugi   legalni   poduhvati   i   mogućnosti.
Djelatnost se odvija preko razgranatih obavještajnih sistema koji traže oslonce na državne i druge
institucije, grupacije i pojedince, koji po bilo kom osnovu borave u zemljama za  koje se  vezuje
obavještajno   interesovanje.   Predmet   njihovog   interesovanja   su   obično   podaci   koji   za   određenu
zajednicu, organizaciju i pojedinca imaju značaja i uživaju utvrđene stepene tajnosti, tako da ukoliko
dođu u ruke protivničke strane, mogu da budu upotrebljeni protiv njihovih interesa, ali i svi drugi
podaci koji proširuju saznanja i doprinose ukupnom znanju o predmetu interesovanja.

Klasični agenturni rad je i dalje najkvalifikovaniji način dolaženja do suptilnih saznanja u datom
trenutku interesovanja. Ovom metodu rada poklanja se posebna pažnja i zato se agenti ugrađuju na
najosjetljivija mjesta sa kojih se mogu dobiti ključni podaci kojima se objašnjava određeno pitanje.
Također se koriste najsuvremenija tehnološka dostignuća iz oblasti elektronike, fotografije i drugih
oblika komunikacije.

Njihov djelokrug rada obuhvata sve oblasti ljudske djelatnosti, od ekonomije, odbrane, sporta, kulture
pa do religije i međunacionalnih odnosa. Tržište u radu klasičnih obavještajnih službi sve više se
pomjera ka prikupljanju podataka od interesa za spostvene transnacionalne kompanije. Prema tome,
treba imati u vidu da su sve faze obavještajnog rada čvrsto povezane i međusobno zavisne. Nijedna od
njih se ne odvija nasumice, već se radi o jasno određenoj aktivnosti čija djelotvornost zavisi od
stepena strogosti naučnih načela po kojima se odvija. Kao i kod obavještajne djelatnosti, postoji takva
djelatnost i na području ekonomije koja se ogleda kroz tri segmenta, a to su:

1. obavještajna djelatnost u užem smislu (prikupljanje podataka o drugima);
2. kontraobavještajna djelatnost (zaštita od oticanja podataka i dr.);
3. tajne operacije (realizacija tajnih, nezakonitih akcija za dostizanje nekog cilja na području

ekonomije: radi se o „prljavim trikovima“, kao što je nabavka kvalitetnih sirovina
konkurenciji, sabotaže, ucjene).

Ekonomska, odnosno poslovna špijunaža ima dvije dimenzije:

1. makroekonomsku (gdje veću ulogu ima država, odnosno njezine obavještajne službe)
2. mikroekonomsku (gdje veću ulogu imaju posebni ekonomski i bezbjednosni subjekti, a država

ima manju ulogu jer je riječ o privatnoj svojini i slobodnom tržištu).

2. MEHANIZMI MEĐUNARODNE EKONOMSKE ŠPIJUNAŽE

Poslovna   špijunaža   kao   sistem   omogućava   menadžmentu   da   stekne   realnu   sliku   o   sebi,   svojim
konkurentima   i   okruženju   u   kom   djeluje.   Jasno   predstavljanje   realnog   stanja   i   budućih   smjerova
razvoja omogućava donošenje odluka koje bi trebale dovesti do ostvarenja prethodno definisanih i
utvrđenih ciljeva. Zato se ističe  da je  poslovna špijunaža   sveukupnost informacione, saznajne, i
akcione   osposobljenosti   kompanije.   Sistem   poslovne   špijunaže   zaista   predstavlja   ukupnost
informacione(prikuplja, obrađuje, interpretira podatke i informacije iz unutrašnjih i spoljnih izvora),
kogitivne (informacije pružaju određena saznanja tj. poslije odgovarajuće obrade postaju „znanje“) i
akcione osposobljenosti kompanije (na  osnovu krajnjih rezultata poslovne obavještajne djelatnosti
donose se odluke tj. preduzimaju se akcije).

Važno je pomenuti uporednu analizu uloge i važnosti poslovne špijunaže i nacionalnih obavještajnih
sistema. Kod nacionalnih obavještajnih sistema cilj je podrška predsjedniku države, vladi i ministrima,
dok   kod   poslovne   špijunaže   glavni   cilj   je   podrška   predsjedniku   uprave   i   top   menadžmentu.
Opravdanost nacionalnih obavještajnih sistema se odvija kroz proces donošenja i realizacije odluka,
dok   kod   poslovne   špijunaže   bitan   je   proces   donošenja   i   realizacije   poslovne   politike   i   strategije
poslovanja. Organizacije kod nacionalnih obavještajnih sistema je nezavisna, profesionalna, te ma
neposredan   kontakt   sa   predsjednikom   države/vlade,   a   kod   poslovne   špijunaže   organizacije   je   dio
informacionog komunikacionog sistema poslovne organizacije, mehanizma upravljanja kompanijom,
funkcija je identična organizaciji ostalih poslovnih funkcija (marketing, financije, itd). Unutrašnja
podjela   poslova   kod   obavještajnih   sistema   se   odnosi   na   funkcije   prikupljanja   podataka   i   analiza
odvojene, a kod poslovne špijunaže zavisi od izvora, analitička funkcija ima kombinovanu ulogu.
Različiti su izvori kod obje, kod prve su HUMINT, SIGINT, OSINT, a kod druge je samo OSINT,
otvoreni izvori, internet, konsultanti, stručnjaci za pojedina područja. Nacionalni obavještajni sistemi
svoju povezanost sa donosiocima odluka sprovode  na način da je šef  član najviših organa vlasti
zaduženih za nacionalnu bezbjednost. Kod poslovne špijunaže to je predsjednik uprave koji učestvuje
u   upravljanju   progresom   poslovne   špijunaže   i   formulisanju   prioriteta   iste.   Različito   je   i   područje
interesa.   Nacionalni   obavještajni   sistem   se   zanima   za   vojno,   političko,   bezbjedosno,   naučno-
tehnološko,   a   poslovna   špijunaža   se   zanima   za   tržište,   konkurente,   klijente,   dobavljače,   pravnu
regulativu, politički proces i odluke te naučno-tehnološka dostignuća. Doprinos upravljanju nacionalna
obavještajna sprovodi izradom analiza i procjena, učestvuje u donošenju političkih odluka i realizaciji,
a poslovna špijunaža se bavi izradom analiza i procjena procesa formulisanja i realizacije strategije
poslovanja, poslovnih akcija i poslovnih odluka.

Poslovna špijunaža je sistem koji poslovnom subjektu omogućava svjesno, plansko, koordinisano i
kontrolisano učenje o sebi i okruženju u kojem aktivno djeluje. To je sistem koji daje odgovor na
nekoliko osnovnih pitanja poslovanja:

a) Što se događa u poslovnom okruženju?
b) Zašto se to događa?
c) Šta će se dogoditi?
d) Šta treba uraditi?
e) Kako to uraditi?