Psihološki profil kockara

I UVOD

Kockanje, klađenje i igre na sreću kao fenomen našeg doba. Veoma aktuelno pitanje današnjice. Sve veći broj ljudi koji kockaju, klade se i igraju igre na sreću uticao je na odabir teme za istraživanje. U ovom seminarskom radu ću pokušati približiti problem ovih ljudi. Iznijet ću kraći teorijski pristup temi, metodološku organizaciju istraživanja, analizu rezultata istraživanja, zaključak i preporuke. Koristiću što manje stručne literature i pokušati reći što više o temi na osnovu vlastitog istraživanja. Na kraju ću priložiti fotografije najpoznatijih banjalučkih kasina, kockarnica i mjesta na kojima se prodaju srećke.

II KRAĆI TEORIJSKI PRISTUP TEMI

amo kockanje možemo definisati kao učestvovanje u igri čiji dobitak zavisi od sreće, to jest od slučajnosti. Najstarija kockarska igra je ona sa kockicama koje su bile izrađivane od kamenčića, drveta, kostiju ili zuba životinja. Bacali su ih stari Grci, Džingis Kan, ali i Marko Polo. Ideja o blekdžeku i pokeru sa papirnatim novcem opisana je u Kini oko 900. godine nove ere. Evoluirala je u karte, koje je u Evropu donio Car Mameluk. U ranom 14. vijeku nalazimo prve zapise o kockanju, a engleski Kralj Henri VIII otkriva da njegovi vojnici više vremena i novca troše na kocku nego na rad ili trening.
Međutim nisu sve igre kockarske. Igre se mogu podjeliti na takmičarske (agon), kockarske (alea), igre prerušavanja (mimicry) i igre zanosa (ilinx).
Alea igre su kockarske igre koje podrazumijevaju prije svega sticanje materijalne dobiti.
Kockanje u savremenom svijetu postalo je veoma rasprostranjen oblik zabave i proteže se od džek-pot aparata, preko sportskih kladionica, kazina i internet kazina, raznih oblika lutrija, klađenja na konje, pse ili političke kandidate. Najveći broj ovih aktivnosti je privremen, bezopasan i predstavlja zabavu, a za većinu ljudi to je privremena i bezopasna razbibriga. Međutim, istinska opasnost prijeti ako se zabava pretvori u zavisnost.

Stoga kockare možemo podijeliti u dvije kategorije:

•      Normativne (oni koji to rade iz zabave i koji znaju da se zaustave) i
•      Patološke (oni koji realnost i sve postupke podređuju činu kockanja).

Patološki su kockari zavisni od adrenalina, jer tokom kockanja ovaj hormon se luči u većim količinama i može da izazove zavisnost. U zavisnosi od izvora istraživanja, od 0.2% do 7% ispitivane svjetske populacije pripada grupi patoloških kockara. Svjetska zdravstvena organizacija definisala je patološko kockanje kao poremećaj navika i impulsa, gdje osoba ima sve simptome zavisnosti i gdje postoje tri faze bolesti: faza dobitka, faza gubitka i faza očaja. Iako se čini da je moguća dobit glavni motiv patoloških kockara, istraživanja su pokazala da se ona nalazi najniže na ljestvici razloga. Većinu oboljelih od patološkog kockanja ne interesuje količina novca, već kao jedine motive navode samu kocku, uživanje i adrenalinsko uzbuđenje