Odlomak

I UVOD

Činjenica da su nove tehnologije i računari promenili način funkcionisanja i organizacije čitavog sveta nije nikakva tajna. Računarske mreže i internet su nešto bez čega ne možemo zamisliti svakodnevni život. Život uz računar i sa računarom postao je naša svakodnevnica.
Promene koje se odražavaju na globalnom nivou nisu zaobišle ni obrazovanje, kao jednu od najvažnijih društvenih delatnosti. Poslednjih godina masovno korišćenje računara u školama, stvorilo je uslove i mogućnost za kvalitetnije inoviranje obrazovnih tehnologija. Postavlja se pitanje kako utiče tehnologija obrazovanja na nastavu i učenje, kao i u kojoj meri su škole spemene za prihvatanje novih tehnologija. Rešavanje ovih pitanja može biti ključno za proces učenja. Ono što psiholozi i pedagozi navode kao nedostatak nastavnog procesa je nedovoljna aktivnost dece i njihova nesamostalnost. Kao jedan od osnovnih ciljeva obrazovanja navodi se pripremanje učenika za život i praktična primena stečenih znanja. Ipak, i pored toga, usvajanje znanja u našim školama i dalje se često svodi na reprodukciju onoga što se nastavnik trudi da prenese. U vremenu kada znanja rastu ogromnom brzinom i kada su svima lako dostupna, nerealno je očekivati da se u školama na tradicionalan način obrađuju sadržaji koji će vrlo brzo biti prevaziđeni. U centar interesovanja postavlja se pojedinac koji konstruktivno i stvaralački razmišlja, a ne individua koja meriše činjenice. Minimum standarda modernog obrazovanja nalaže bar praćenje promena u savremenom svetu. Činjenica je da bez elektronske komunikacije danas i nije moguće biti uspešan. Kombinacija vrednosti tradicionalnih modela i svih mogućih tehnoloških razvojnih modaliteta, skriva zapravo formu uspeha. Sve ovo ukazuje da je neophodno od sveta načiniti veliku učionicu za čitavu populaciju (Radović, 2008).
U ovom radu bavićemo se nastavnim sredstvima, odnosno pitanjem zašto je za uspeh u nastavi važan njihov pravilan izbor. U naslovu stoji sintagma ,,računar ili ruska ručanaljka”, kao metafora koja oslikava aktuelnu dilemu – tradicionalna ili savremena nastavna sredstva. Na samom početku neophodno je definisati osnovni pojam kojim ćemo se baviti u daljem tekstu. Nastavna sredstva su didaktički instrumenti rada, koji unosi specifične elemente u nastavni process i doprinosi efikasnijem stvaranju nastavnih i vaspitno – obrazovnih zadataka škole (Trnavac i Đorđević, 2010).
II TRADICIONALNA I SAVREMENA NASTAVNA SREDSTVA (nastavni mediji)
Savremena diaktika sve više ističe značaj korišćenja ne jednog, izolovanog sredstva, već kompleks sredstava (povezanost medija). Iskustva iz prakse i rezultati eksperimentalnog proučavanja pokazuju da se u radu sa učenicima postižu bolji i efikasniji rezultati povezivanjem metode sa metodom, metoda sa nastavnim sredstvima i katkad nastavnih sredstava sa drugim sredstvima. Pokazalo se da skup medija, koji se uzajamno dopunjavaju, efikasnije deluju u procesu učenja. Važno je podsticati što više senzornih oblasti, tj. uključiti veći broj receptora u situaciju učenja i na taj način doprinositi ostvarivanju obrazovnih zadataka, potpunijem razumevanju i efikasnijem zadržavanju gradiva (Trnavac i Đorđević, 2010).
Postoji više pokušaja klasifikacije nastavnih sredstava, u zavisnosti od kriterijuma po kojima se razvrstavaju. Tako neki autori klasifikuju na osnovu čulnih organa koji se najviše koriste, dok drugi to rade sa stanovišta nivoa konkretnosti ili apstraktnosti iskustava kojima se odlikuju učenici koji treba da ih koriste. Proučavanje prakse korišćenja nastavnih sredstava dozvoljava da se dođe do zaključka da su moguće različite osnove i gledišta za njihovu klasifikaciju (Trnavac i Đorđević, 2010). Prema jednom od njih tradicionalna nastava učenika postavlja u pasivan položaj i na raspolaganje mu stavlja samo znanja o spoljašnjim – čulno očiglednim svojstvima predmeta. Učenici ne mogu da transformišu, analiziraju odnose i karakteristike, već je dovoljno da usvoje gotove činjenice. Učeniku se uskraćuje mogućnost saznavanja kroz proces koji su prošli istraživači, naučnici. Ne doprinosi se učeničkom razvoju sposobnosti i veština, već je naglasak na gradivu koje treba da se usvoji (Luković, 2006). Međutim, postoje osobenosti tradiconalnih metoda koje su nezamenjive i koje stvaraju bazu sa koje se polazi u razvoju učeničkih znanja i sposobnosti. Neka znanje se najbolje i najlakše mogu usvojiti na tradicionalan način. Sa druge strane, tehnika i nauka se svakim danom sve više razvijaju i učenici su veoma upućeni u novine informacionih tehnologija. Raskorak između učenika i škole ne bi trebalo da postoji, pa treba napraviti vezu. Dakle, uloga savremenih nastavnih sredstava je da se učenici što više aktiviraju u nastavnom procesu.
S obzirom na tematiku ovog rada, u čijoj se osnovi nalazi pitanje izbora između dve vrste nastavnih sredstava, opredili smo se za sledeću podelu:

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Pedagogija

Više u Seminarski radovi

Više u Skripte

Komentari