Uvod

Procesor

 

je najvažniji uređaj računara koji dešifruje naredbe programa i zadaje 

akcije koje obezbenuju njihovo izvršavanje, tako što iz memorije preuzima podatake koji 
se obranuju, nad njima realizuje aritmetičko-logičke operacije i rezultat smešta na zadatu 
memorijsku adresu.

Procesor se sastoji iz četiri osnovne komponente:

• 

upravljačkog organa  u kome se vrši dekodirannje (dešifrovanje) i izvršavanje tekuće 

naredbe, i formiranje adrese sledeće naredbe;

• 

aritmetičko-logičke jedinice (ALU), u kojoj se obavljaju aritmetičko-logičke operacije;

• 

radnih registara, u kojima se čuvaju menurezultati u toku izvonenja aritmetičko-logičkih

operacija;

• 

keš-memorije, koja povećava brzinu procesora tako što pamti podatke (odabrane po 

posebnom algoritmu) koji su najverovatniji kandidati za obradu u najskorije vreme. Može 
se reći da se podaci koji su u keš-memoriji procesoru nalaze "na dohvat ruke", za razliku 
od podataka koji se preuzimaju iz "udaljene" 

RAM 

memorije (što usporava izvršavanje 

programa). Keš memorija može biti interna – kada se nalazi u procesoru i eksterna – kada 
se nalazi neposredno uz procesor.
Osnovne   karakteristike   procesora   su   frekvenca,   brzina   procesora,   dužina   procesorske 
reči, keš memorija.

-Komponenta generator takta proizvodi impulse koji se ponavljaju u fiksnim vremenskim 
intervalima.   Broj   impulsa   koje   u   sekundi   proizvede   generator   takta   predstavljaju 

frekfencu   procesora

.  Impulsi   u   sekundi   se   nazivaju   "herci"   i   označavaju   sa  

Hz

Izvršavanje   svake   mašinske   naredbe   traje   odreneni   broj   taktova.   U   nekim 
implementacijama operacija sabiranja zahteva dva takta, a deljenja do 25 taktova. To 
znači   da   što   je   veća   frekfenca   to   računar   brže   radi.   Red   veličine   brzine   savremenih 
mikroprocesora se meri gigahercima, što znači da prave jednu ili više milijardi "tikova" u 
sekundi.

-

Brzina  

procesora MIPS (Milion Instruction Per Second) ili MFLOPS (Milion 

Floating Point Operations Per Second)

-Moć računara zavisi i od broja bitova koji se mogu istovremeno preneti i obraditi 

unutar procesora. Današnji mikroprocesori obranuju 32 ili 64 bita. Dužina mašinske reči 
se često koristi kao osnovna karakteristika arhitekture računara, pa se često može čuti da 
je   računar   32-bitne   ili   64-bitne   arhitekture.   Jasno   je   da   što   je   veći   broj   bitova   koji 
obrazuju mašinsku reč to se može obraditi veća količina informacija.

2

background image

ali   danas   se   više   ništa   ne   krece   izuzev   same   struje.   Najuobičajeniji   tip   prekidača   u 
današnjim računarima je transistor poznat kao MOSFET (metal-oksid poluprovodnicki 
tranzistor sa efektom polja). Ova vrsta tranzistora izvodi jednostavnu, ali suštinski bitnu 
funkciju: kada mu se dovede napon, on reaguje uključujući ili isključujući kolo. Većina 
PC procesora danas radi na 3,3V, ali raniji procesori (do pojave, pa i ukljucujuci neke od 
Pentijuma) radili su na 5V. Sa uobicajenim tipom MOSFET tranzistora, ulazni signal na 
maksimalnoj vrednosti naponskog opsega, ili blizu nje uključuje kolo, dok ga onaj koji je 
blizu   0   iskljucuje.   Milioni   MOSFET   tranzistora   rade   zajedno,   prema   instrukcijama 
programa, da bi upravljali tokom elektriciteta kroz logička kola i proizveli zahtevani 
rezultat. Svako logičko kolo sadrži jedan ili više tranzistora i svaki tranzistor mora da 
kontroliše struju tako da se kolo uključuje, isključuje ili ostaje u trenutnom stanju. 

Jedinice kojima se meri brzina procesora

Najbitnija karakteristika savremenih procesora jeste radni takt, i on se danas meri 

gigahercima - tu nema mnogo nedoumica, ali se one pojavljuju kod osnovne frekvencije. 
Razvoj procesora tekao je brže od razvoja ostalih delova racunara, pa su negde kod 
frekvencije od 50 MHz magistrale pocele da zaostaju; rešenje je nađeno u dvojnoj brzini 
procesora: dok obraduje podatke, on radi vecom brzinom, a kada pristupa magistrali, 
brzina se smanjuje. Tehnicki gledano, to je rešeno tako što procesor dobija niži radni takt 
i njega koristi u komunikaciji s magistralom; kad se bavi "unutrašnjim poslovima", on taj 
takt udvostruci (utrostruci, udesetostruci itd.). To upraksi znaci da ce npr. Athlon na 1,2 
GHz sa osnovnom frekvencijom od133 MHz u proseku raditi brže nego Athlon na 1,2 
GHz osnovne frekvencije 100 MHz, jer brže pristupa magistrali. Neki procesori su radili 
brže   od   konkurentskih   sa   istim   radnim   taktom,   pa   su   iz   reklamnih   razloga   uvedene 
oznake koje sugerišu viši radni takt od stvarnog - ranije je to radio Cyrix, a danas AMD. 
Primera radi, Athlon XP 2400+ radi na 2 GHz, a oznaka 2400 ukazuje na performanse 
uporedive s konkurentskim Pentiumom 4 frekvencije 2,4 GHz. U vezi s frekvencijom je i 
zagrevanje   procesora:   viši   radni   takt   znači   više   toplote.   Ovaj   problem   konstruktori 
pokušavaju da otklone smanjivanjem dimenzija tranzistora u procesoru. Većina današnjih 
procesora ima elemente velicine 0,13 mikrona, a pojavljuju se i procesori uradeni 0,09-
mikronskom tehnologijim. U svakom slučaju, za hlađenje je važan dobar hladnjak, a još 
su važniji dobar kontakt i termoprovodna pasta izmedu procesora i hladnjaka.

4

Želiš da pročitaš svih 12 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti