Reosiguranje

UVOD

Bez obzira kojim sredstvima raspolaže društvo za osiguranje je uvek suočeno sa rizicima koje neće moći da pokrije u celini.Danas je to posebno izraženo zbog ubzanog razvoja privrede. Javljaju se novi rizici o kojima ne postoji dovoljno statističkih podataka, a vrednosti koje se osiguravaju su sve veće kao na primer višespratne skupe građevine u velikim gradovima, sportski objekti, ogromna industrijska postojenja za proizvodnju nuklearne energije, hemijske fabrike, postrojenja za preradu nafte. Iz tih razloga cena šteta stalno raste. U novije vreme i klimatske promene uzrokuju katastrofalne štete. Postoje i rizici koji ne mogu prouzrokovati velike štete ali je moguće da nastane veliki broj manjih šteta u krakom periodu što je za osiguravača takođe opasnost i zašta je rešenje prenos dela rizika na druge osiguravače i na reosiguravače.
1. POJAM REOSIGURANJA

Reosiguranje je ponovno osiguranje preuzetih rizika od direktnog osiguravatelja pa kažemo da je reosiguranje u stvari, osiguranje osiguranja. Reosiguranje je osiguranje rizika koji je preuzeo osiguravač. Reosiguranik je društvo za osiguranje čiji su rizici osiguranja reosigurani u celini ili jednim delom. Reosiguravač je društvo koje vrši delatnost reosiguranja. Reosiguranje je od nezamenljive važnosti za sigurnost poslovanja osiguravača jer on putem reosiguranja povećava kapacitet preuzimanja rizika u osiguranju, štiti sopstvenu sigurnost i sigurnost svojih osiguranika. Reosiguranju nije cilj zaštita osiguravača u slučaju niže ostvarenog prihoda iz ulaganja sredstava od planiranog ili od nečekivanog povećanja troškova, nego pokriće rizika iz sklopljenog ugovora. Međutim, ne postoji reosiguranje koje bi osiguravača zaštitilo od svih mogućih odstupanja u veličini šteta u njegovom portfoliju, jer svaki oblik reosiguranja daje optimalnu zaštitu samo kod pojedinih vrsta rizika.Reosiguranje predstavlja vertikalnu podelu rizika, gde se ne menja odnos osiguranik –osiguravač.

Reosiguranjem, osiguravač (cedent) prenosi višak rizika iznad svog pridržaja na reosiguravača (cesionara), a osiguranik niti zna niti mora znati da postoji reosiguranje, jer svoja prava direktno ostvaruje od svog osiguravača .

Osnovni preduslov za postojanje funkcije reosiguranja je zaključen ugovor o osiguranju. Osiguravač preuzima rizik i u onim slučajevima kada oceni da bi eventualna velika, delimična ili totalna šteta ugrozila njegovu solventnost, zadržava za sebe onoliki deo toga rizika koji u slučaju štete može isplatiti, a da istovremeno ne dovede u opasnost sopstvene fondove. Taj deo koji osiguravač zadržava za sebe, naziva se samopridržaj. Samopridržaj je deo osigurane svote ili deo štete koju osiguravač zadržava kod pojedinog osiguranja i ne pokriva ga dodatnim reosiguravateljnim pokrićem. Visinu samopridržaja određuje sam osiguravač , a obično se određuje u procentu od osigurane sume i do određenog limita, ali se može ugovoriti i u apslolutnom iznosu.