Seoski turizam

UVOD I ISTORIJAT
Turizam je skup odnosa i pojava koje proizilaze iz putovanja i boravka posjetilaca nekog mjesta, ako se tim boravkom ne zasniva stalno prebivalište i ako se s takvim boravkom ne obavlja nikakva privredna djelatnost.

Seoski turizam ili agroturizam je specifičan oblik turizma, u kojem je glavni motiv putovanja “povratak čovjeka prirodi”. Sastoji se od riječi turizam, dakle promjene svakodnevnog okoliša nepoznatim ili različitim, i sela.

Turizam je ekonomska djelatnost koja se u organiziranom obliku i s zamjetnijim ekonomskim učincima pojavljuje u 19. stoljeću, iako je putovanje i upoznavanje novih krajeva, potaknuto ljudskom znatiželjom, započelo još vrlo davno.
Razvoj turizma u ruralnim prostorima, pogotovo rekreacije, uzima zamah  nakon Drugoga svjetskog rata. Ipak, u onom obliku u kojem se danas shvaća (čimbenik  obnove i razvitka sela i integralni dio turističkog proizvoda), razvija se u državama Europe i u SAD-u od sredine šezdesetih godina. Temelji njegova razvoja bili su povećanje slobodnog vremena i rast stopa individualne motorizacije. U tom razdoblju još se ne može govoriti o razvijenoj ekološkoj svjesti, težnji za  aktivnim i diverzificiranim oblicima turizma – faktorima koji, uz one ekonomske, danas oblikuju svjetska turistička kretanja, a izravno su vezani za ruralne prostore.

Do 1960-ih rekreacija i turizam u ruralnim prostorima nisu podlijegali zakonima slobodnog tržišta, principima ponude i potražnje i nisu bili utjecani od državnih vlasti. Interes je bio usmjeren na primorska i planinska turistička naselja i gradove, mjesta koncentracije turizma. Namjena zemljišta u ruralnim područjima rijetko je oblikovana izvan okvira poljoprivrede, šumarstva i vodoprivrede.
Od samih početaka postojala je tendencija razdvajanja rekreacije i turizma (vremenska dimenzija). Takoder, naglašavala se razlika između turizma i rekreacije u ruralnim, ali manje ili više urbaniziranim područjima blizu gradova (rural-urban fringe ili rurban koji se često poklapao s zelenim pojasom grada tzv. “Green belt”), te spomenutih aktivnosti u udaljenijim i izoliranijim ruralnim područjima. Slobodno vrijeme tijekom vikenda i državnih praznika najčešće je bilo provedeno u ruralnim područjima, a godišnji odmori u primorskim ili planinskim odmarališnim centrima. No s vremenom i novim značajnim impulsom – većim financijskim sredstvima namijenjenim slobodnom vremenu – turizam u ruralnim krajevima dobija i veće ekonomsko značenje jer se sve više produžuje vrijeme provedeno u ruralnim područjima u svrhu rekreacije ili odmora. Zanimljivo je istaknuti da su brojna istraživanja pokazala veću sklonost obrazovanijih ljudi za provođenjem odmora u ruralnim krajevima, baš kao i veći broj muškaraca koji, za razliku od žena, žele odmor provesti na selu. “Radničke” klase pak odmor radije provode u gradu nego u ruralnoj sredini.  Navedeno se odnosi na zemlje kapitalističkog svijeta.

RAZVOJ SEOSKOG TURIZMA

Koncept seoskog turizma kao i lokalna kultura bili su 90-tih godina dvadestog veka  predmet strateških dokumenata i tema mnogih rasprava u cilju istraživanja i definisanja njegovog pravog značenja i afirmacije. Seoski turizam je razmatran kao potencijal za razvoj novog vida turizma u skladu sa već razvijenim konvencionalnim turizmom plaža, gradova, banja.
Ni tada seoski turizam nije bio novina mada je najčešće samatran privilegijom bogatih. Interesovanje za seoski turizam nastaje u želji da se pobegne od mnogoljudnih urbanih centara pritisnutih industrijalizacijom.

U razvoju seoskog turizma najpre su prepoznata dva aspekta. Jedan se ogleda u revitalizaciji a drugi u reorganizaciji lokalne privrede i kvaliteta života. Za male zajednice to znači biznis ali i nova radna mesta i dodatne poslove. Ovaj vid turizma postaje generator dopunskih prihoda seoskog stanovništva koje se bavi poljoprivredom, zanatstvom, uslužnim delatnostima. Pruža se mogućnost obnavljanja i korišćenja napuštenih kuća autentičnog izgleda u jedinstvenom ambijentu. Specifičan kvalitet u seoskom turizmu je zasnovan na proizvodnji hrane ali i na društvenim kontaktima, uživanju u raznovrsnosti baštine, autentičnom okruženju.

Razvoj seoskog turizma se zasniva na malim smeštajnim kapacitetima, najčešće porodičnim objektima i raznovrsnom socijalnom strukturom domaćina kojima je turizam dopunska delatnost.
Ograničavajući faktori razvoja seoskog turizma često se ispoljavaju u nedostatku kvalitetne usluge, infrastrukture, objekata i kontrole nad korišćenjem resursa.