SIROMAŠTVO KAO DRUŠTVENI I PRAVNI PROBLEM

UVOD

“Postoji, ukratko, jezik siromašnih, psihologija siromašnih, svetlonazor siromašnih, Biti sirotinja znači biti unutarnji stranac, rasti u kulturi koja radikalno različita od one koja preovladava u društvu.”

Siromaštvo je izraz koji označava nemogućnost zadovoljavanja osnovnih ljudskih potreba, odnosno nedostatak materijalnih sredstava nužnih za održavanje života i zdravlja. Pod osnovnim ljudskim potrebama se u tom smislu najčešće podrazumijevaju redovna ishrana, odnosno zaštita od prirodnih elemenata (stanovanje). U tom smislu, koji podrazumijeva nedostatak osnovnih potreba, se također koristi izrazi kao što su krajnje (destitucija) ili apsolutno siromaštvo.
Siromaštvo može biti i nematerijalno (duhovno) i definiše se kao manjak nematerijalnih dobara blagotvornih za čoveka. Duhovno siromaštvo može biti genetski uslovljeno (inteligencija, urođena fizička konstitucija, talenti..), kao i posledica delovanja socijalne sredine (pismenost, govor, kultura, moral, ambicije, obrazovanje, informisanost…). Duhovno siromaštvo ne mora biti u korelaciji sa materijalnim, pa tako duhovno siromašni ljudi mogu biti dobrog materijalnog statusa i obratno.
Pojam siromaštva uključuje i stanje u kome je pojedina osoba u stanju zadovoljavati svoje osnovne potrebe, ali ne i druge potrebe (higijena, obrazovanje, rekreacija i sl.) koje se smatraju delom životnog standarda neke države. U tom se slučaju govori o tzv. relativnom siromaštvu.
Iako se kriteriji prema kojima se određuje siromaštvo razlikuju u različitim oblastima, kulturama ili epohama, smatra se kako je većina stanovništva tokom historije bila u stanju apsolutnog ili relativnog siromaštva. Tek je industrijska revolucija, a zajedno sa njome vezane ekonomske i društvene promjene, omogućile uvjete za uspješno uklanjanje siromaštva u razvijenim zemljama svijeta. Siromaštvo, koje se tradicionalno smatra glavnim uzrokom većine oblika suvremene društvene patologije, odnosno katalizatorom političke nestabilnosti i oružanih sukoba, još uvijek predstavlja problem u zemljama Trećeg sveta.

1. ŠTA JE SIROMAŠTVO I KAKO GA DEFINISATI?

Obično sociolozi i istraživači koriste dva načina pristupanju siromaštvu:
• apsolutno siromaštvo ili održavanje golog života i
• relativno siromaštvo.

Pod aposutnim siromaštvom podrazumjeva se nepostojanje osnovnih uslova za održavanje fizičke egzistencije – naime, dovoljno hrane, krova nad glavom i tako dalje. Koncept apsolutnog siromaštva smatra se univerzalno primjenjivim. Gibbens smatra da su standardi za ljudsko održavanje, više ili manje, isti za sve ljude istog životnog doba i iste tjelesne građe, bez obzira gdje žive. Za bilo kojeg pojednica, bilo gdje u svijetu, može se reći da živi u siromaštvu ukoliko se nalazi ispod ovog univerzalnog standarda.
Međutim, nisu svi mišljenja da je moguće odrediti taj standard. Neki smatraju da je pogodnije koristiti pristup relativnog siromaštva. Problemi formiranja pojma relativnog siromaštva su složeni, i tu se uglavnom koriste mjerila dohotka, ali ona mogu sakriti raznovrsnost u stvarnim potrebama ljudi. Zagovornici koncepta relativnog siromaštva smatraju da se siromaštvo kulturno definiše i da ne može da se mjeri na osnovu nekog univerzalnog standarda. Pogrešno je pretpostaviti da su ljudske potrebe svuda identične – u stvari, one se razlikuju čak i u okviru jednog društva. Ono što se smatra neophodnim u jednom društvu, u drugom može se smatrati luksuznim.
Teškoće postoje u formulacijama i apsolutnog i relativnog siromaštva. Uobičajena tehnika za mjerenje apsolutnog siromaštva jeste određivanje granice siromaštva, koja se zasniva na cijeni dobara koji su potrebni za ljudski opstanak u određenom društvu. Za pojedinca ili domaćinstava čiji se prihod nalazi ispod granice siromaštva, kaže se da žive u siromaštvu. Kada se za nekog kaže da živi ispod granice siromaštva, to znači da nema dovoljno sredstava za ispunjavanja osnovnih životnih potreba.