Odlomak

KONSTITUISANjE SOCIOLOGIJE KAO NAUKE

Pojam i osnovni društveni i teorijski izvori nastanka sociologije

Termin „sociologija“ (nauka o društvu) je konstituisao i prvi uveo u naučnu terminologiju, francuski flozof devetnaestog veka Ogist Kont. U četvrtom delu svoga dela Tečaj pozitivne filozofije 1839. Godine. Umesto uobičajenog dotadašnjeg naziva „socijalna fizika“, Kont je uveo kovanicu od dve reči: latinske: societas (društvo) i grčke – logos (nauka, zakon). Iako podesniji, jer se sastoji samo iz jedne, umesto tri (nauka o društvu) Predstavnici marksističkog pravca ovaj termin dugo nisu hteli da prihvate smatrajući da on implicira njenu pozitivističku orijentaciju. Međtim, kako je vreme odmicalo termin je sve više gubio svoje pozitivističko značenje, što je uticalo da se on odomaći i u levičarskim krugovima, a prvi ga je upotrebio slavni italijanski marksist Antonio Labriola u svom delu O istorijskom materijalizmu 1896. Godine.

Kao posebna nauka (sa odrećenim predmetom i metodom) sociologija je konstituisan (izdvojila se iz filozofije) u prvoj polovini 19 veka u vremenu snažne društvene krize (čedo krize) kao snažnog uspona saznanja iz prirodnih nauka, ali i saznanja iz raznih naučnih područja oblika društvene svesti: filozofije, religije, umetnosti, kao i uobličenih saznanja u brojnim novim naučnim disciplinama, kao što su: filozofija politike, etika, antropologija i politička ekonomija.
Kao najznačajniji teorijski izvori u konstituisanju sociologije kao samostalne nauke uzimaju se:

  1. socijalno – filozofske moderne političke teorije od 16. Do prve polovone 20 veka, kao što su prosvetiteljsvo, teorija liberalizma, teorija utopijskog socijalizma reformističke teorije i dr.;
  2. novo istorijsko – materijalističko – dijalektičko naučno shvatanje čoveka i sveta od strane predstavnika naučnog socijalizma (Karla Marksa, Fridriha Engelsa i dr.) , posebno njihovom naučnom analizom krize kapitilzma i prognostikom teorijom o nastanku komunizma kao svetskog procesa;
  3. rezultati drugih društvenih nauka.

Pored navedenih brojnih teorijskih izvora, koja su najčešće razmatrana u korpusu znanja pod nazivom socijalna fizika 19. Veka, sociologija ima svoju značajnu dugu predistoriju, pre svega u okviru grčkog shvatanja društva u okviru filozofije, hrišćanskog shvatanja društva u okviru teologije (nuke o bogu) i „prosvetiteljskog“ shvatanja društva Holbaha i Helvecija, koje je razvijeno i uobličeno u okviru moralne filozofije.

Pored naraslog fonda teorijskih i potrebe dalje naučne diferencijacije i konstitusinje brojnih prirodnih i društveih naučnih disciplina u to vreme, nastajanju sociologije, kao posebne nauke o društvu, doprineli su snažni istorijski dogaćaji i burne društvene promene u to vreme. Tu se, pre svega, misli na pojačane društvene sukobe i nemire između proletarijata i buržoazije, sukoi i nemiri u doba Julske revolucije 1830. Godine, koji su kulminirali 1848. Godine, kada se desio prvi otveren sukob širom Evrope između kapitalista i radnika; pobeda proletarijata i slom Pariskke Komunae 1871. Godine kada se kriza kapitalizma još više produbila i kada je građansoj klasi postalo jasno da latentni sukob više nije moguće silom i oružjem ugušiti i smiriti. U uslovima tako složene društvene i ideološe krize, kada je religijski pogled na svet bio u znatnoj meri odbačen, buržoazija je tražila „novu nauku“ koja, treba da pruži teorijski model kako bi se postojeća kriza racionalizovala, odnosno nauku koja će proučavati društvene odnose u celini i koja može pružiti sigurniju orijentaciju građanskoj klasi, ali i novu nauku koja zahteva bolji, dublji i praviliji uvid u zakonitosti funkcionisanja složenog društvenog sistema, što je bilo podjednako važno i za prolrtarijat.

 

 

 

Predmet sociologije kao nauke
U najširem pogledu, sociplogija bi kao najopštija teorijska nauka o društvu, po različitom tumačenju trebalo da:

  1. utvrdi opšti pojam i pruži pogled na celinu ljudskog društva, kao oblika ispoljavanja društvene stvarnosti, sintetizuje znanja o društvu kao celini, pruži odgovore o tome što je zajedničko za sva ljudska društva i utvrdi najopštije društvene zakonitosti razvoja.
  2. proučava i dolazi do saznanja o konkretnim globalnim društvima i otkriva njihove zakonitosti i specifičnosti razvoja: utvrdi najznačajnije elemente strukture društva, odredi krakter njihove međuzavisnosti, i utvrdi zakonitosti njenog nastanka i funkcionisanja;
  3. odredi subjekte socijalne akcije;
  4. utvrdi nastajanje i razvoj posebnih društvenih pojava, socijalnih tvorevina, grupa, institucija i organizacija;
  5. utvrdi glavne činioce i zakonitosti razvoja društva, promena društvenih struktura, kao i njihovih užih delova i elemenata i ukaže na dalje pravce razvoja

 

 

 

Osnovne teorije i pravci u sociologiji

Teškoće u određivanju i sistematizaciji pojedinih pravaca
Od svog formalnog konstitusanja sredinom devetnaestog veka, u okviru sociologije su se razvile brojne škole i teorijski pravci. Između nekih od njih postoje manje razlike, dok se druge bitno, čak suštinski razlikuju. Razlike su nastale kao posledica brojnih faktora, od kojih su najznačajniji:

  1. klasna prpadnost sociologa – iz koje klase pripadaju/potiču, odnosno sa koje klasne pozicije prilaze predmetu straživanja;
  2. teorijsko – metodolški pristup: da li društvo objašnjavaju sa idealističkih ili materijalističkih pozicija; koji metod koriste, preko kojih se faktora objašnjava društvo – ekonomskih, psiholoških, bioloških, društvenih, demografskih, geografskih itd.
  3. istovremenost nastajanja teorijskih škola i pravaca, što je dovelo do brojnih preplitanja i ukrštanja;
  4. teškoće u razvrstavanju pojedinih sociologa, jer svojim sistemom mišljenja ne pripadaju samo jednom, nego različitim pravcima, kao i činjenica da se radi o mladojoj nauci, gde su pojedini začetnici sistema živi, da su neki često menjali svoja gledišta, pa ih je veoma teško svrstati:

Sve ovo otežava mogućnost sistematizacije i analize, posebno u okviru građanske sociologije. Ipak, od samog nastanka, najveća podela nastala je na osnovu klasne pripadnosti sociologa. U tom pogledu jasno su se izdvojila dva osnovna pravca: marksistički i nemarksistički (građanski). Suprotnosti i isključivosti između ova dva osnovna pravca utisnule su snažan pečat na celokupni razvoj sociologije. Danas se, ipak, može reći da je prevaziđeno grubo shvatanje o buržoaskom karakteru sociologije i nepomirljivoj suprotnost između nje i istorijsko – materijalističkog pravca. Evidentna je činjenica da se u okvirima brojnih građanskih teorija oseća značajan uticaj marksizma. U njihovim okvirima razvile su se brojne tehnike istraživanja primenljive za sociološka istraživanja u celini, kao i teorije takozvanog „manjeg obima“ prihvatljive za sve. Isto tako, u marksističkoj sociologiji prevazićeno je stanje njene isključivosti prema građanskoj sociologiji. Sve više prevladava mišljenje da marksistička sociologija, kao što nisu bili ni njeni osnivači, ne sme da bude zatvorena prema istina bilo iz kojeg pravca ona poticala. Te, da stav – da naučna misao nema granica – treba da važi i za sociologiju, bez obzira na njene osobenosti.
Izuzimajući neke najnovije pravce savremene građanske sociologije, najprihvatljivija je podela po kojoj se sve sociološke škole i pravci građanske sociologije razvrsatavaju u tri osnovne grupe: one koje pripadaju naturalističkom, psihologističkom i sociologistiškom pravcu

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Skripte

Više u Sociologija

Komentari