Struktura i funkcija ćelijskih komponenata

Struktura i funkcija ćelijskih komponenata

Raznolikost stanica

S obzirom na složenost građe razlikujemo dva osnovna tipa stanica – prokariotska i eukariotska stanica. Naziv „prokariot“ (grč. pro – prvi, prije; karyon – jezgra) u prijevodu znači „prije jezgre“ ili „primitivna jezgra“. Tim nazivom označavaju se stanice koje nemaju oblikovanu jezgru, odnosno nemaju ovojnice koja odjeljuje nasljednu tvar od ostatka stanice. Umjesto toga molekula DNK je kod prokariotskih stanica smještena u područje stanice koje nazivamo nukleoid. Za razliku od eukariotske stanice DNK je kod prokariotske stanice kružnoga oblika. Prokariotske stanice nikada ne izgrađuju višestanične organizme. Prokariotsku građu imaju evolucijski najstariji jednostanični organizmi na zemlji čija starost se procjenjuje na približno 3,5 milijarde godina. Kroz tako dugo razdoblje prilagodili su se na različite životne uvjete te razvili veliku raznolikost i brojnost. Razvrstavamo ih u dvije osnovne sistematske skupine: prabakterije (Archaea) i prave bakterije (Eubacteria). Danas oni naseljavaju cijelu biosferu – vodu, tlo i zrak. Nalazimo ih u ledu, vrelim termalnim izvorima, na stijenama, u ocenaskim dubinama i dr. Život na zemlji nezamisliv je bez prokariota. Drevni prokariotski organizmi pridonijeli su stvaranju atmosfere bogate kisikom i omogućili pojavu aerobnoga disanja. Danas imaju nezamijenjivu ulogu u svim ekosustavima kao razlagači uginulih organizama i kao sudionici u ciklusima kruženja kemijskih elemenata između živih organizama i nežive prirode.
Naziv „eukariot“ (grč. eu – pravi, dobar; karyon – jezgra) u prijevodu znači „prava jezgra“ što znači da te stanice imaju jezgru omeđenu ovojnicom. Osim toga eukariotska stanica je brojnim membranama raščlanjena u brojne stanične organele.
Stanični organeli su dijelovi stanice specijalizirani za određene procese. Zbog toga je eukariotska stanica znatno složenija i 10 do 25 puta veća od prokariotske stanice. Kod eukariotskih stanica genetičke informacije su pohranjene u molekulama DNK koje nisu kružnoga oblika nego su oblikovane u kromosome. Eukariotske stanice mogu izgrađivati jednostanične (protoktisti) i višestanične organizme (gljive, biljke i životinje). Biljne i životinjske stanice imaju mnoge sličnosti, a razlikuju se po tome što biljne stanice imaju vakuolu, staničnu stijenku i plastide, dok životinjske stanice imaju centriole, odnosno centrosome. Biljne stanice su u pravilu veće od životinjskih. Stanice gljiva su slične biljnim stanicama s dvije bitne razlike: stanice gljiva ne sadrže plastide i njihove stanične stijenke su izgrađene od hitina, a ne celuloze (osim kod sistematske skupine gljiva Oomycetes). Hitin je po fizikalnim svojstvima sličan celulozi (netopiv u vodi, otporan na savijanje i dr.) ali sadrži dušik i sintetizira se drugačijim kemijskim mehanizmima nego celuloza. Ista kemijska tvar prisutna je i u životinjskom svijetu (vidi: Lipidi).

Oblik i veličina biljnih stanica

Stanice po svom obliku mogu biti vrlo različite. Oblik stanice ovisi o njenoj funkciji, pa kako pojedine stanice u biljnom tijelu vrše ili mogu vršiti različite funkcije i njihov je oblik međusobno različit. Tako oblik stanica može biti kuglast, prizmatičan, zvjezdast, nitast, vretenast. Sve takve oblike možemo ipak svrstati u dvije skupine:
-Parenhimatske stanice za koje je karakteristično da su im sve dimenzije jednake ili približno jednake, pa za njih kažemo da su izodijametrične.
-Prozenhimatske stanice su sve one stanice kod kojih dužina više puta nadmašuje ostale dimenzije, pa za njih kažemo da su produžene.
Često puta mogu i parenhimatske stanice biti više manje produžene, ali tada njihova dužina obično ne prelazi četiri širine.
Biljne stanice mogu biti vrlo različitih veličina. Ima ih tako velikih da se mogu dobro vidjeti prostim okom, a ima i tako malenih da ih jedva zapažamo svjetlosnim mikroskopom. Ipak, najveći dio biljnih stanica može se promatrati samo pomoću mikroskopa. Veličina stanica viših biljaka kreće se između 500 mm do 40 µm, veličina stanica alga od 80 mm do 20 µm i bakterija od 8 do 0,8 µm. Možemo dalje kazati da se veličina stanica kreće najčešće između 20 do100 µm. Izuzetno mogu biti znatno veće prozenhimatske stanice, jer njihova dužina može iznositi vrlo često 50 do 500 mm, pa su dobro vidljive prostim okom.