Teorija odlucivanja

1.    ODLUČIVANJE U USLOVIMA IZVIJESNOSTI – KVANTITATIVNI MODELI I METODE U FUNKCIJI POSLOVNOG ODLUČIVANJA

Riješavanje problema primjenom modela linearnog programiranja prolazi kroz sledeće faze:
–    Izbor problema. Najprije se mora odabrati problem za rješavanje. Pri tome je neophodno da se posebno ispitaju karakteristike svih pojava koje ga formiraju, da se ustanove međusobni odnosi, međusobna zavisnost ovih pojava. Najvažnije je da se provjeri, da li problem ima karakteristike koje su potrebne da bi se mogao riješiti metodama linearnog programiranja.
–    Izbor metode. U zavisnosti od izabranog problema i njegovih karakteristika vrši se izbor adekvatne metode linearnog programiranja.
–    Prikupljanje podataka. Važna, zahtjevna i obimna faza rada je prikupljanje podataka. Tačnost i valjanost optimalnog rješenja zavisi od tačnosti i istinitosti polaznih pretpostavki, među kojima posebno mjesto pripada odgovarajućem dokumentacionom materijalu. Metode linearnog programiranja ne mogu poboljšati kvalitet optimalnog rješenja iznad kvaliteta podataka koji sačinjavaju model. Metode omogućavaju i olakšavaju pronalaženje optimalnog između većeg broja mogućih rješenja, koje zadovoljava postavljeni kriterij optimalnosti. Zaključujemo da se ovoj fazi mora posvetiti najviše pažnje.
–    Formiranje modela. Problem se može uspješno riješiti samo ako se predstavi u obliku podesnog matematičkog modela. Podesan matematički model je onaj koji najvjernije predstavlja posmatrani problem. Model treba da bude takav da reaguje na sve promjene njegovih parametara, kako bi reagovao stvarni problem pod uticajem promjene ograničavajućih faktora. Odabir ograničavajućih faktora i njihovo kvantitativno izražavanje traži angažovanje i timski rad različitih stručnjaka, kako bi se obezbjedilo da se stvarni problem rješava kroz njegov teoretski matematički model.
–    Rješavanje problema. Formirani model se rješava primjenom neke od metoda linearnog programiranja. U današnje vrijeme problemi iz domena linearnog programiranja se rješavaju primjenom računara.
–    Analiza optimalnog rješenja. U ovoj fazi se vrši prevođenje dobijenog optimalnog rješenja sa jezika elektronske mašine i vrši se sistematska analiza tog rješenja. U ovoj fazi treba da se ispita i da li je optimalno rješenje primjenjivo, odnosno koliko je ono stabilno u odnosu na očekivane promjene.

1.1.    Donošenje odluka u uslovima izvjesnosti

Proizvodni problem predstavlja svaki onaj upravljački zadatak koji podrazumijeva da se ustanovi optimalan obim proizvodnje proizvoda koji su predmet poslovne aktivnosti konkretnog poslovnog sistema, uz postojanje određenog broja ograničavajućih faktora ali uz ostvarivanje unaprijed postavljenih ciljeva. Ograničavajući faktori se odnose na operativne resurse koji pretežno obuhvataju:

•     Radnu snagu,
•     Predmete rada,
•     Sredstva za rad,
•     Tržišne faktore u pogledu mogućeg plasmana,
•     Mogućnosti transporta,
•     Mogućnosti skladištenja i sl.

U kontekstu ograničavajućih faktora važno je napomenuti da je neophodno obuhvatiti sa jedne strane raspoložive količine pojedinih resursa, sa druge strane iskorištenje pojedinih resursa, a među njima odgovarajući relacijski znak.