Pri uspostavi funkcionalnih država s boljim uvjetima za cjelokupno društvo, neprofitni sektor
dobiva posebno značajnu ulogu. Djeluje kao svojevrstan servis između vladinog i privatnog
sektora. Razvijeno civilno društvo želja je svih demokratskih država. Ono uspostavlja i skrbi se o
ostvarivanju slobode pojedinca, njegovog sudjelovanja u vršenju javnih poslova na principima
jednakosti, ravnopravnosti, vladavini prava, što je deklarativno zagarantirano i u konstitutivnim
aktima svih demokratskih i manje demokratskih država.

Prema vrsti organizacije se pojavljuju u dva osnovna oblika i to kao:

(1) državne (javne ) i

nedržavne (privatne). Javne organizacije su osnovane od strane države, koja njima i upravlja, dok
privatne organizacije osnivaju i vode građani na osnovu svoje volje i postavljenih ciljeva.

Organizacije civilnog društva dijele se na profitne i neprofitne. Profitne pripadaju poslovnom
sektoru koje u skladu s nazivom imaju za cilj stjecanje profita i uvećanje kapitala, dok su
neprofitne nedržavne organizacije one koje ne ostvaruju profit ili, ako ostvaruju, ulažu ga u
društveno korisne aktivnosti u skladu sa misijom i svrhom postojanja.

1.1. Definicije civilnog društva

Civilno društvo se počinje spominjati u 18. stoljeću kada, zahvaljujući građanskim revolucijama,
dolazi do odvajanja sfere političke vlasti od sfere građanskog društva. Jedan od glavnih zahtjeva
koje je postavila tadašnja građanska klasa jest radikalno ograničenje intervencije države u
područje građanskog društva, tržišta i poduzetništva.

Postoje različite definicije civilnog društva. Svjetski savez za građansku participaciju –
CIVICUS definira civilno društvo kao arenu, izvan obitelji, države i tržišta gdje se ljudi udružuju
kako bi ostvarili neki svoj zajednički interes. Civilno društvo je cjelokupni javni prostor između
porodice i države u kojem građani nastoje ostvariti svoje društvene interese kroz
samoorganiziranje bez posredništva države.

Važno je naglasiti da se pojam neprofitnih organizacija razlikuje od pojma civilnog društva.
Osim nevladinih organizacija ono uključuje i vjerske zajednice, političke stranke, sindikate,
različite neformalne skupine unutar društva. Osnovne karakteristike civilnog društva su:

Ima vlastitu organizacijsku formu i strukturu;

Pavičić, J.: Strategija marketinga neprofitnih organizacija, Masmedia, Zagreb, 2003., str. 89.

Smith, A.: Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda, Zagreb, Masmedia, 2007., str. 27

Vlada Republike Hrvatske: Nacionalna strategija stvaranja poticajnog okruženja za razvoj civilnoga društva od

2012. Do 2016. godine, Zagreb, 2012., str. 6.

Smith, A.: Istraživanje prirode i uzroka bogatstva naroda, Zagreb, Masmedia, 2007., str. 27

institucionalno je odvojeno od države;

Ne dijeli profit među svojim osnivačima, odnosno vlasnicima

Fundamentalno je pod kontrolom svojih osnivača;

Članstvo u njima je dobrovoljno odnosno nije pravno obavezno.

1.2. Participacija (učešće) građana

Participacija   građana   je   proces   kroz   koji   građani   vrše   uticaj   na   odluke   vlasti   koje   imaju
posljedice   na   njihov   život   ili   život   njihovih   sugrađana.   Aktivna   participacija   građana
podrazumijeva saradnju sa predstavnicima vlasti (lokalne i viših nivoa) kada građani daju svoje
prijedloge i učestvuju u realizaciji odluka te tako vrše uticaj na odlučivanje u zajednici. Pasivna
participacija  građana   je  ona   u   kojoj   građani   prisustvuju   vladinim   skupovima   kako   bi   dobili
informaciju, ali ne daju vlastite prijedloge.

Participacija građana bitna je za razvoj lokalne samouprave, ali i cijele zajednice jer:

pomaže u procesu donošenja odluka (kako bi vlasti donijele kvalitetnije odluke u skladu s
potrebama),

reducira konflikte i podiže nivo konsenzusa,

povećava razumijevanje, saradnju i poštovanje napora koje vlast čini za zajednicu,

daje podršku razvojnim programima zajednice,

povećava transparentnost vlasti u odnosu na potrebe građana,

pomaže u boljoj informisanosti građana o radu vlasti, ali i drugih sektora.

Jedno od osnovnih prava građana kao pojedinaca jeste pravo na izbor. To pravo omogućava
građanima da ravnopravno učestvuju u donošenju odluka, ali za to se mora naći pravi način i
potrebno je poštovati pravila i procedure. Također, građani imaju pravo na slobodu mišljenja i
govora, pa prema tome imaju pravo i da iskažu svoj stav, daju mišljenje i komentar po
određenom pitanju te da učestvuju u kreiranju određenih politika.

1.2.1.Zakonski okvir za učešće građana u odlučivanju

Bosna i Hercegovina je ratifikovala Evropsku povelju o lokalnoj samoupravi, ali na nivou države
ne postoji Zakon o lokalnoj samoupravi, već su ti zakoni donijeti u okviru entiteta.

Zakonima o lokalnoj samoupravi u Federaciji BiH i Republici Srpskoj regulisani su nivoi i oblici
učešća građana u vršenju javnih poslova.

UNDP, Priručnik za nevladine organizacije u Bosni i Hercegovini, preuzeto sa:

http://ngo.ba/wp-content/uploads/2017/10/LOD-prirucnik-25-05-2015-web-1.pdf

, pristupljeno: 25.03.2018.

2. Značaj neprofitnih organizacija

Nevladin   sektor   je   karakterističan   po   tome   što   nije   opterećen   borbom   za   vlast   i
institucionalizacijom,   nego   je   prepoznatljiv   po   masovnosti   i   dobrovoljnosti   članstva,
dobrovoljnom radu, kao i po organizovanoj angažovanosti na onim pitanjima koja su njihov
interes i potreba. U Ustavu BiH postoji pravni osnov za osnivanje organizacija civilnog društva,
a postoji i pravna regulativa koja propisuje i uređuje način njihovog osnivanja i djelovanja. Ta
regulativa   nije   usklađena   sa   stvarnim   potrebama   organizacija   koje   djeluju   u   BiH,   te   se
preporučuje da se u budućem periodu radi na njenim izmjenama i dopunama. Nevladin sektor u
BiH je dokazao svoju vrijednost i svoju snagu djelovanja već u toku rata od 1992. do 1995.
godine.   Uporno   se   zalagao   za   očuvanje   i   poštivanje   ljudskih   prava   i   osnovnih   sloboda,   za
ravnopravnost   građana   i   naroda,   uz   beskompromisnu   osudu   svih   rušilaca   tih   neotuđivih
vrijednosti, postojanja i opstanka bosanskohercegovačkog društva i države, te preuzimanju na
sebe, gotovo u potpunosti, svih vidova humanitarnog rada i pomoći.

Nevladin sektor je još tada postao ne samo važan faktor prevazilaženja tog teškog stanja nego i
nada da se u BiH može izgraditi život dostojan čovjeka. U poslijeratnom periodu su NVO
nastavile taj put, postajale sve brojnije, jače i sa širokim poljima djelovanja. Činjenica je da u
BiH donatorskih sredstava ima sve manje, a NVO-a jako puno.

Zbog toga su mnoge od tih organizacija prinudno ugašene u nedostatku sopstvenih sredstava za
rad. Njihove strategije i mogućnosti održivosti organizacije su bile jako loše. Ipak, danas postoje
stotine NVO-a kako na lokalnom, tako i na višim nivoima djelovanja, koje veoma dobro
funkcionišu i koje su dostigle visok stepen samoodrživosti. Nevladin sektor u BiH svakog dana
zauzima sve značajnije mjesto i ulogu u pogledu uticaja na ukupne društvene procese u zemlji.
Većina NVO još uvijek nije dovoljno osposobljena za ispunjavanje svoje misije, jer se susreću sa
različitim problemima. Vlasti ne prepoznaju NVO kao partnere, nema dovoljno međusektorske
saradnje, a nedovoljna je saradnja i protok informacija između organizacija čemu bi u budućnosti
trebalo posvetiti posebnu pažnju. Glavni unutrašnji problemi NVO mogu se, uglavnom, svesti na
nedostatak finansijskih i materijalnih sredstava, kao i nedovoljan stepen stručnosti i
osposobljenosti njihovih lidera i aktivista, što je posebno izraženo u ruralnim dijelovima države.

Civilno društvo je isključivo u službi učinkovitosti tijela državne uprave u interesu svih građana,
a nije zamjena za tijela državne uprave. Civilno društvo nije korektiv vlasti, a država nije
nadređena civilnom društvu. Država nije obavezna osigurati prostor i sredstva za rad svakoj
registriranoj organizaciji civilnog društva. Svako razvijeno društvo ima razvijen neprofitni sektor
i organizacije civilnog društva.

e-Priručnik za nevladine organizacije u Bosni i Hercegovini, preuzeto sa: http://www.undp.ba/?PID=7&RID=373,

pristup: 25.03.2018.