Uloga socijalnog razvoja na izgradnju ličnosti

1. Ličnost i porijeklo ličnosti
Postoji više različitih teorija ličnosti, ali se većina njih slaže da je, u kontekstu kulture i historije, ličnost jedna prilično dosljedna kombinacija ponašanja, ideja, misli, vjerovanja, reakcija, inicijacija i emocija. Jednostavnije, ličnost je skup ličnih kvaliteta koji pomažu u kreiranju jednog identiteta.
Što se porijekla ličnosti tiče, također postoji nekoliko teorija – od Frojdovih koji smatra da je ličnost psiho-seksualnog, egocentričnog porijekla, do onih koje potenciraju na spoljašnjim uslovima kao najbitnijem faktoru izgradnje jedne ličnosti. Svakako, genetika i okruženje imaju uticaja na formiranje ličnosti, ali koliko, teško je reći. Zna se da dvije ličnosti koje koje dolaze iz istog genetskog bazena, mogu, ali i ne moraju, pružiti sasvim različite odgovore na isto okruženje odnosno, njihove ličnosti se mogu razviti na različite načine. Ovo dokazuje da neke unutrašnje osobine ličnosti ne potiču samo iz životne sredine, niti samo iz specifičnih, genetski određenih, osobina.
Savremeni teoretičari naglašavaju da osobine ličnosti imaju veze sa individualiznom, internalizovanom savešću, mogućnošću socijalizacije sa strancima, mogućnošću kontrole jakih emocija i impulsa, kao i ličnim postignućima.

2. Mehanizmi kao buduće osobine ličnosti
Mala djeca svuda traže ogledala u kojima sebe jasno mogu da vide. Sve verbalne i neverbalne intearkcije koje odrasli svakodnevno imaju sa djecom, djeci služe kao uputstva za ono što se od njih očekuje. Ta očekivanja su njihova ogledala, a odraz, model ličnosti koja će postati.
Ponekad, djeca razvijaju obrasce koji bi se mogli nazvati osobinama ličnosti, ali su, zapravo, samo mehanizmi. Međutim, ti mehanizmi, koji predstavljaju maske i kostime, mogu postati identitet, ukoliko se dovoljno dugo nose. Na primjer, ukoliko prvorođeno djete raste sa duševno bolesnom majkom, i ocem alkoholičarem, ono može završiti tako što će voditi računa o svim članovima svoje porodice (može preuzeti ulogu roditelja). Ne bi bilo iznenađujuće da isto dijete, kao odrasla osoba, počne da repetitivno igra istu ulogu „zaštitnika“ u vezama sa drugim ljudima, ubjeđena da, ukoliko ona to ne radi, niko drugi neće.

3. Razvoj ličnosti djeteta
Razvijanje ličnosti djeteta je jedan prirodan proces, koji svakako može biti dodatno poboljšan pravilnim usmjeravanjem roditelja i nastavnika. Ustvari, razvoj ličnosti djeteta predstavlja razvoj djeteta u svakom pogledu. Roditeljska je, i nastavnička, dužnost da provjere da li se dijete dovoljno igra, da li čita i socijalizuje se.
U izvesnoj mjeri, dijete od svojih roditelja nasljeđuje osjećaj za odgvoronost. Kada je riječ o konkretnom pitanju kako se razvija ličnost djeteta, neophodno je poznavanje osnovnih faktora koji predstavljaju njegovu ličnost. Uopšteno govoreći, to su, to su: fizičke osobine, intelektualni kvaliteti, stavovi, obrasci ponašanja, osjećanja i težnje, obaveze… Kako će se ličnost djeteta razviti, u velikoj mjeri zavisi i od načina na koje se ono socijalizuje – kako se druži sa vršnjacima, kako komuniciraju sa drugima tokom djetinjstva; zatim od načina na koji se roditelji ophode prema njemu (koliko mu ljubavi i brige dijete dobija od njih), kako je tretirano od svojih bližnjih, koliko škola podstiče njegov mentalni i fizički razvoj, kao i od kulturnog miljea u kome se dijete vaspitava.

4. Self – koncept djece
Djeca se često pitaju o prirodi self-koncepta (identitet jedne osobe, ili njihova uvjerenja o tome kakav je neko kao individua), i počinju da ga formiraju. Način na koji, u ovoj fazi, sebi odgovaraju na pitanje „Ko sam ja?“, može uticati na čitav njihov dalji život. Za mlađu djecu je tipično preuveličavanje svojih znanja i vještina, što znači da njihovi self-koncepti nisu nužno tačni. Takođe, počinju da razvijaju pogled na svoj „self“ koji predstavlja odraz self-koncepata ljudi iz njihovog okruženja, odnosno načina na koji ti ljudi posmatraju svoj self.
Kulturne razlike mogu dovesti do razlika u načinu posmatranja svog self-koncepta kod djece. Naprimjer, azijska društva razvijaju kolektivnu orijentaciju i promovišu nezavisnost, blending-in (stapanje sa sredinom) i međusobnu povezasnot, dok je u zapadnim kulturama self-koncept rezulat ne samo roditeljskog, već i socijalnih i kulturoloških uticaja, pa tako individualna orijentacija uvećava značaj ličnog identiteta, jedinstvenosti i nadmetanja.
Djeca razvijaju svoj self-koncept kao rezultat načina na koji se njihovi roditelji prema njima ophode i na osnovu self-koncepta društva u kome žive.