Odlomak

 

Uvod

Odlučujući faktor u uticaju dječijeg vrtića, kao institucije, na razvoj i učenje predškolskog dijeteta nisu programske aktivnosti, same po sebi, i sredstva putem kojih se ostvaruju, organizovana u odgovarajuću sredinu, već osoba koja je posrednik između nje i dijeteta, utičući na njegov odnos prema ovoj sredini, podstičući ga na bogatu i raznovrsnu aktivnost. Ni najbolje odabrani sadržaji i materijalni uslovi za njihovo ostvarivanje ne mogu umanjiti ulogu vaspitača, od čijeg će predanog učešća u planiranju i realizaciji programa, kako i posvećenosti u programske ciljeve i načine njihovog ostvarivanja, zavisiti konačni uspijeh vaspitno-obrazovnog djelovanje na dijete.
Od ličnosti vaspitača najviše zavisi spontanost i prilagodljivost ritma življenja, kao i čitava atmosfera u dječjem vrtiću. Ako je vaspitač krut i nervozan, to će se odraziti u obliku napetosti i otpora kod djece. Ako je ponašanje vaspitača nedosljedno i hirovito, takvo će biti i ponašanje djece. Ako se on ponaša veselo i neusiljeno, djeca će to prihvatiti kao sastavni dio opšte atmosfere u vrtiću. Prema tome, da li će se predviđene aktivnosti iskazati kao bogat izvor novih iskustava i razvojnih podsticaja za djecu, ili prouzrokovati otpor, nesporazume i konflikte, najviše zavisi od vaspitača.
Vaspitač je zadužen za stvaranje i podešavanje okolnosti povoljnih za dječiji razvoj i učenje (prostora, vremena i materijala potrebnih za aktivnosti), odnosno, pružanje djeci prilike da se vaspitaju i obrazuju prilagođeno svojim potrebama i mogućnostima, u prijatnom i bezbjednom okruženju, kao i da se ostvaruju kao ličnosti. On je odrasli partner u zajedničkim praktičnim i igrovnim aktivnostima sa djecom, u komunikaciji sa njima, kao i u društvenom životu vaspitne grupe. Vaspitač, po potrebi inicira aktivnosti i komunikaciju, neposredno i adekvatno reaguje na inicijative dece, obezbeđuje im povratne informacije u odnosu na njihove postupke, dopunjuje, osmišljava, usmjerava i koriguje njihovo ponašanje itd.
Od vaspitača se očekuje da bude dobar organizator, elastičan u pristupu djeci i zahtjevima koje im postavlja, da stalno prati rezultate svoga rada i stručno se usavršava, snalažljiv u rješavanju problema i sposoban da tu vještinu prenosi djeci, spreman za preuzimanje odgovornosti za njihovo napredovanje u razvoju i učenju, kao i da bude u najvećoj mjeri osjetljiv za specifične potrebe i individualne razlike među djecom koju vaspitava i obrazuje.
Dobar vaspitač se prepoznaje, pre svega, po tome što mu njegov posao predstavlja zadovoljstvo. On voli djecu i dobro se osjeća u njihovom društvu, poštujući u svakom od njih jedinstvenu ljudsku ličnost koja se razvija. Iako ima sasvim izgrađen stav prema određenim oblicima ponašanja, on prihvata svako dijete i ima razumevanja za njegove postupke. Svoja osjećanja prema djeci dobar vaspitač izražava tonom kojim im se obraća, izrazom lica i putem riječi koje koristi. Dijete mora osjećati da je vaspitač ,,na njegovoj strani”, da mu ono nešto znači, da ga uvažava, cijeni, raduje se njegovim uspjesima i ne osuđuje ga za neuspjehe, jer vjeruje u njegov pozitivan razvoj kao i svoje mogućnosti da mu doprinese.
Diplomski rad Ljiljana Gavrić

Takav vaspitač je, takođe, svjestan i svojih ograničenja i nedostataka i ne pokušava da obmanjuje djecu mitom o sopstvenom savršenstvu, već je u stanju da prizna svoje greške i uči iz njih. Naročito je predusretljiv i osjetljiv na dječije potrebe i očekivanja prema njemu i rado je spreman da im udovolji. U njemu dijete nalazi osobu spremnu da mu uzvrati pozitivne emocije, da mu na osmeh odgovori osmehom, pomiluje ga, zagrli, utješi, uzme u naručje.
Od prvog dana boravka djece u ustanovi vaspitač radi na uspostavljanju bogatog i sadržajnog emocionalnog odnosa sa njima, koji je obostrano prijateljski, saradnički i zasniva se na međusobnom uvažavanju, povjerenju i brizi. Djetetu je potrebno da osjeti da je vaspitač zainteresovan za njega lično a ne samo za ono čime se dijete bavi. Bliskost sa vaspitanikom omogućava mu da postigne mnogo više u djelovanju na dječiji razvoj i učenje i to na načine koji se verovatno ne bi pokazali efikasni kada bi ih primenila djetetu nepoznata osoba. Osim toga, dijete nikada neće biti ,,drsko” i ,,bezobrazno” sa osobom koja mu čitavim svojim ponašanjem iskazuje poštovanje, koja je srdačna i blaga u ophođenju, koja ga ne gleda sa visine i ne insistira na pokornosti. Čak i u slučajevima kada dođe do neslaganja između njega i djeteta, vaspitač to ne prenosi na lični plan, ne ispoljava gorčinu i ne preti mu prekidom dobrih odnosa.
Određen otpor zahtjevima vaspitača i oprobavanje njihovog stvarnog značenja u konkretnim situacijama života i rada u vrtiću su sasvim normalna pojava jer se ne može očekivati od djeteta da se pasivno prilagoćava svemu što se od njega zatraži. Njemu je potrebno samopotvrđivanje kao i situacije u kojima dokazuje da se razlikuje od drugih, po tome što ne voli neko jelo, što želi da ponovo čuje određenu priču, što se u jednom trenutku osjeća umorno ili mu je dosadno, što neće da prekine svoju igru, što želi da skrene grupni razgovor na temu koja njega interesuje i sl. Sasvim je prirodno da dođe do protivljenja, prepirke pa čak i ljutnje u njegovim reakcijama na zahteve vaspitača, koji treba da poštuje njegovo pravo da ima različite želje i mišljenja ali i da, kada je potrebno, sprovede zahtjev do kraja. Međutim, dijete ne treba da se osjeti da je manje prihvaćeno, cijenjeno i voljeno zbog toga što je ispoljilo pomenute razlike. Tako će bolje moći da shvati konstruktivnu ulogu i odgovornost koju vaspitač ima u organizaciji života i rada grupe i na poštovanje odgovoriti poštovanjem.
Prirodnost je najvažnija osobina pravilnog odnosa vaspitača prema djeci. Svaka usiljenost, izveštačenost, prenemaganje, sladunjavo korišćenje deminutiva i drugih posebnih načina obraćanja djeci, suštinski onemogućava izgrađivanje iskrenog, otvorenog, prirodnog odnosa kakav treba da se uspostavlja između mlađih i starijih. Djeca sasvim dobro osjećaju kada se pokušava manipulisati njima, što ih u početku zbunjuje a zatim navodi da i sama počnu razvijati mehanizme manipulacije odraslima. U izvesnom smislu odnos vaspitača prema djetetu se interiorizuje u njegov odnos prema samom sebi. Ako je odrasli odlučan i tolerantan, ako od njega očekuje pozitivno ponašanje, uspjeh u aktivnostima, zalaganje i iskrenost, dijete će sve učiniti da opravda ovakva očekivanja i odnosiće se na isti način prema samome sebi.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Diplomski radovi

Više u Pedagogija

Više u Skripte

Komentari

Click to access the login or register cheese