Vanparnični postupak

UVODNA RAZMATRANJA
Prvi propis koji je cjelovito uredio materiju vanparničnog postupka na ovim prostorima bio je Zakon o sudskom vanparničnom postupku Kraljevine Jugoslavije iz 1934.godine. Nakon II sv.rata prvi Zakon o vanparničnom postupku donesen je tek 1989.godine. On je poslužio kao osnov za novi Zakon ovanparničnom postupku FBiH iz 1998.godine, koji je na snazi. Osim ovog zakona, izvor vanparničnog prava su i propisi koji regulišu neke od posebnih vanparničnih postupaka, kao npr.Porodični zakon, Zakono eksproprijaciji itd.

BITNA OBILJEŽJA VANPARNIČNOG POSTUPKA
Najvažnija obilježja vanparničnog postupka su:

• U većini predmeta interesi učesnika su istovrsni, a ne meñusobno suprotstavljeni;
• Procesna forma je izgubila na svojoj strogosti u odnosu na parnični postupak. Procesne norme samookvirno uobličavaju postupak, a sudu ostavljaju da ga konkretizira u skladu sa zahtjevima konkretnihslučajeva. Elastičnost forme je u službi ostvarenja načela efikasnosti
• Za najtipičnije vanparnične postupke može se reći da je u njima došlo do izražaja načelo oficijelnostiu pokretanju postupka, načelo inkvizitornosti u prikupljanju procesne grañe i načelo efikasnosti uodvijanju postupka.
• Za odluke u vanparničnom postupku je karakteristično da se njima ureñuju pravni odnosi. Time jeodstupljeno od pravila parničnog postupka ukome se odlučuje po principu «ili-ili».
• U vanparničnom postupku sve odluke nisu podobne za materijalnu pravosnažnost. To su konstitutivneodluke kojima se stvaraju nove pravne situacije i ureñuju odnosi za budućnost.

PRAVNA PRIRODA VANPARNIČNOG POSTUPKA
Odgovor na ovo pitanje se u osnovi svodi na utvrñivanje pojma i predmeta vanparničnog postupka,njegovih osnovnih načela, te ustanovljavanje granice izmeñu parničnog i vanparničnog postupka, tegranice izmeñu vanparnične i upravne vlasti. U tom smislu postoji više teorija:

• Prema teoriji spora, u parničnom postupku se rješavaju pitanja u kojima se javlja spor ili suprotnost privatnopravnih interesa, a u vanparničnom postupku sud postupa samo onda kad nema nikakvogspora i kad treba donijeti odgovarajuće mjere ili preduzeti odgovarajuću procesnu radnju uzajedničkom interesu svih učesnika. Ovo shvatanje izloženo je kritici jer postojanje spora ne može biti pouzdan kriterij za razdvajanje parničnog postupka od vanparničnog.
• Slična prethodnoj je teorija stranaka,prema kojoj učesnici parničnog postupka od suda zahtijevajuneku radnju u zajedničkom interesu. Za razliku od parnične procedure, gdje je pojam stranke odreñenuz primjenu isključivo procesnopravnih kriterija, u vanparničnom postupku je pojam učesnikaodreñen primjenom mješovitih, procesnopravnih i materijalnopravnih kriterija. Osnovni nedostatak ove teorije je u nesveobuhvatnosti, jer uzima samo kriterij učesnika u postupku
• Teorija svrhe, poznata pod nazivom teorija represije i prevencije smatra faktor svrhe odreñujućim zarazlikovanje parničnog kao represivnog i vanparničnog kao preventivnog postupka. Glavna zamjerkaovoj teoriji je što i parnični i vanparnični postupak mogu jednako služiti i preventivnoj i represivnoj svrsi.
• Teorija redovnog i vanrednog puta pružanja pravne zaštite uči da je vanparnični postupak vanredni put za traženje i realizaciju pravne zaštite ugroženih subjektivnih grañanskih prava, za razliku od parničnog postupka koji predstavlja redovni put za realizaciju tog cilja. Prema ovoj teoriji, parničnim postupkom zakonodavac ureñuje područja gdje želi da do jačeg izražaja doñe princip zakonitosti. Sdruge strane, u vanparnični postupak se svrstavaju pitanja kod kojih je u većoj mjeri izražen zahtjevcjelishodnosti.
• Po teoriji konstitutivnih akata, u vanparničnom postupku sudovi donose odluke koje imajukonstitutivan karakter, za razliku od parničnog postupka gdje odluke sudova imaju uglavnomdeklaratoran karakter. Zamjerka ovom učenju je nedosljednost, pošto i odluke u vanparničnom postupku često imaju deklaratoran karakter.
• Teorija tutele uči da u vanparničnim stvarima dominira javni interes, za razliku od parničnog postupka, koji je opredijeljen privatnim interesom stranaka. Neutemeljenost ove podjele vidljiva je izčinjenice da se i u vanparničnom postupku rješavaju imovinskopravne stvari u privatnom interesu(npr.susjedi ili suvlasnici). S druge strane, u parničnom postupku vezanom za bračne i paternitetskeodnose naglašen je javni interes.