Vaspitno-obrazovna efikasnost rada u parovima u nastavi prirode i društva

UVOD
Ovaj rad je posvećen efikasnosti vaspitno-obrazovnog rada u parovima u nastavi prirode i društva. U teorijskom dijelu biće rječi o svim oblicima rada, kako bi približili sam pojam oblika rada pa stim i rad u parovima ili tandemski oblik rada.
Cilj ovog istraživanja je eksperimentalno utvrđivanje vaspitno-obrazovne efikasnosti rada u parovima. Vodeći se ovim ciljem kroz ovo istraživanje možemo da vidimo koliko ovaj oblik rada utiče na učenje učenika u razredima. Izabrali smo frontalni oblik rada za upoređivanje sa radom u parovima i na osnovu dvije grupe djece, da zaključimo koliko je efikasan rad u parovima. Već sada možemo da predpostavimo da je inovatni oblik rada bolji od tradiocionalnog rada u parovima.
Uzimajući u obzir karakteristike ovog istraživanja, način prikupljanja podataka, njegov cilj i zadatke u sklopu njega možemo da koristimo sledeće metode: metodu teorijske analize i eksperimentalnu metodu.
Tokom istraživanja korišteni su sledeće istraživačke tehnike: analiza pedagoške dokumentacija, testiranje, tehnika procjenjivanja i skaliranja.
I TEORIJSKI DIO
1. OBLICI RADA

Metodička osposobljenost nastavnika predstavlja najbitniji preduslov za uspješno prenošenje znanja na učenike. Pored dobrog poznavanja teorije, nastavnik mora da bude dobro osposobljen da prenosi znanja na djecu, i pored bitnih metoda, mora da poznaje oblike rada i da ih uklapa u svakodnevne aktivnosti.
Postoje različiti oblici rada, koji su se kroz istoriju školstva razvijali i bogatili. Tako dolazimo do definicije koja glasi: „ Oblik nastavnog rada je nastavna sociološka formacija rada nastavnika i učenika koja omogućava primjenu najpovoljnijih metodičkih i didaktičkih postignuća i metoda nastavnog rada“ (Simeunović, Spasojević, 2009: 204)
U nastavi postoje četiri oblika nastavnog rada: frontalni, grupni, rad u parovima i individualni rad. Koji će oblik rada nastavnik izabrati zavisi samo od njega i od načina na koji je on zamislio kako će da predaje i da prenosti znanje na učenike. Važno je da naglasimo da se svi navedeni oblici rada mogu koristiti u nastavi prirode i društva, neki manje neki više.

1.1. Frontalni oblik rada

Frontalni oblik rada je karakterističan za razredno-časovnu nastavu i on predstavlja najzastupljeniji oblik nastavnog rada. Simeunović i Spasojević daju sledeću definiciju frontalnog oblika rada: „Frontalni oblik nastavnog rada je rad nastavnika sa cijelim odjeljenjem u kojem nastavnik neposredno upravlja aktivnošću učenika i kontroliše tok nastavnog rada, komunikacije i interakcije.“ (Simeunović, Spasojević, 2009: 204)
Kao što smo mogli da vidimo u definiciji, obilježje ovog oblika rada je istovremeni rad sa svim učenicima, jednakost gradiva koji se uči i nastavnikovo rukovođenje tim gradivom a i cijelom komunikacijom uglavnom. Frontalni oblik rada se može koristi u velikom dijelu nastave prirode i društva.
Pošto smo naveli da je frontalni oblik rada naj dominantniji oblik rada u našim školama, ta njegova dominantnost ima svoje razloge a razlozi su sledeći:
– ekonomičnost u pogledu ulaganja vremena i truda
– istovremeno rukovođenje radom svih učenika
– razvijanje socijalizacije kod učenika
– postizanje relativno visokog uspjeha kod učenika
– lako se primjenjuje, ne zahtjeva skupu opremu i dodatke
– omogućava učenicima da dobijaju više objašnjenja

Pored svojih prednosti frontalni oblik rada ima i nedostataka. Prvi nedostatak je to što se pasivizira položaj učenika. Direktan rad između učenika i nastavnika je ograničen. Ovakva nastava je previše tematski orijentisana, učenici samo sjede i slušaju govor nastavnika, tj. dobijaju gotove informacije, i ako znamo da je po njih bolje da sami otkriju rješenje nečega. Drugi nedostatak je što se uzima za obzir prosječan učenik, oni malo više ili oni malo manje inteligentniji i sposobnije, ne mogu da opstanu u ovakim grupama. Sposobniji učenici usporavaju u ovakvim okolnostima, a slabiji učenici zaostaju za vršnjacima, i to im stvara psihički problem.

„Frontalni oblik rada zbog brojnih prednosti ne treba precjenjivati, ali ga ni zbog niza nedostataka ne treba potcjenjivati. Svoje pravo mjesto, frontalni oblik rada dobija samo u korelaciji sa drugim nastavnim oblicima“ (Ćurčić, 2006: 88)

U frontalnom obliku nastave posebno se ističe metoda govora, nastavnik mora da bude dobro teorijiski i metodički pripremljen kako bi znao na pravi način da prenese to znanje koje on zna na učenike. Iz ovog možemo da zaključimo da ovaj oblik rada učitelja stavlja u središte vaspitno-obrazovnog procesa.