Zracni i vodeni promet u gradovima

UVOD

Zračni putnički promet na ovim prostorima počinje još pred Drugi svjetski rat. Godine 1930. otvara se linija Beograd — Sarajevo — Podgorica. U upotrebi su manji putnički zrakoplovi, a u tom periodu koristi se vojni aerodrom u Rajlovcu. Zračni civilni promet obavljalo je beogradsko zrakoplovno društvo Aeroput sa zrakoplovimaPotez 29 francuske proizvodnje.
Početak Drugog svjetskog rata prouzročio je obus¬tavu svih civilnih zrakoplovnih aktivnosti na cijeloj teri¬toriji tadašnje Kraljevine Jugoslavije. Po završetku rata, praktično od 1947. godine, ponovo se uspostavlja redovni civilni zračni promet prema Sarajevu, linijama između Sarajeva, Beograda i Zagreba. Promet obavlja nova jugoslavensko-sovjetska kompanija JUSTA, a za svoje aktivnosti koristi aerodrom u Butmiru. Ova kompanija radi tek nešto duže od godinu, jer se odlukom Vlade tadašnje Federativne Narodne Republike Jugoslavije (FNRJ), zbog sukoba sa SSSR-om osniva do¬maća kompanija Jugoslovenski aerotransport, poznatija pod skraćenim nazivom JAT. Glavninu JAT-ove flote u to doba činili su zrakoplovi Dakota (DC-3) sa 24 putnička sjedišta. Promet legendarnim DC-3 bio je u funkciji sve vrijeme sljedećih 22 godine.

Zbog naraslih potreba i uvođenja u eksploataciju novih tipova mlaznih zrakoplova, koji su zahtijevali čvrste betonske podloge manevarskih površina, krenulo se u realizaciju ideje o gradnji novog sarajevskog aerodroma. Poslije dugogodišnjih analiza i ispitivanja pozicije budućeg aerodroma, odlučeno je da bude lociran u Sarajevskom polju, u neposrednoj blizini postojećeg travnatog aerod¬roma Butmir. Sama gradnja počela je krajem 1965. i trajala je nešto više od tri godine. Izgrađena je potrebna aerod¬romska infrastruktura: pista, rulne staze, platforma, skromna terminalna i upravna zgrada. Kontrolni toranj bio je također u sklopu aerodromske zgrade. Radionaviga¬cijska (R/NAV) oprema na aerodromu omogućavala je prihvat svih vrsta zrakoplova, zaključno s kategorijom C, i u prilikama noćnog letenja i složenih meteo uvjeta (VFR i IFR letova).
Historijski razvoj

Napokon, 2. juna 1969. godine Aerodrom Sarajevo-Ilidža, kako se tada zvanično naziva, svečano je otvoren za civilni zračni promet.

Otvaranje novog međunarodnog aerodroma značilo je i da se otvaraju novi putevi i mogućnosti za razvoj civilnog zrakoplovstva. Promet putnika i zrakoplova u ovom se razdoblju povećavao postepeno tokom svake godine, ali je Sara¬jevski aerodrom i dalje imao ulogu „feeding airport“, tj. ulogu aerodroma koji je osiguravao putnike aerodromima u Beogradu i Zagrebu.
Kandidiranjem Sarajeva za Zimske olimpijske igre 1984. (ZOI ‘84), javlja se potreba za proširenjem osnovnih kapaciteta Aerodroma: produženje postojeće piste, izgradnja nove paralelne rulne staze, novog terminala i objekta Službe kontrole letenja s novim kontrolnim tornjem. Uporedo se traže mogućnosti za instaliranje nove R/NAV opreme, kako bi se smanjili operativni minimumi za operacije zrakoplova i time povećala frekvencija procedura slijetanja i polijetanja. Ova zahtjevna ideja pretočena je u stvarnost prije samog početka ZOI ‘84. Pista je produžena za 150 m. Osposobljena je nova rulna staza, proširena operativna platforma. Instalirana je kompletna nova rasvjeta piste, prilaza i rulnica, nabavljena planirana R/NAV sredstva (tri VOR-a i novi ILS), i na kraju izgrađena nova veoma funkcionalna zgrada aerodromskog terminala. Terminalna zgrada dobila je sve sadržaje koji su uobičajeni na međunarodnim aerodromima. Time se Aerodrom Sarajevo svrstao u najopremljenije aerodrome u ovom dijelu Evrope. Tehnološki i kadrovski bio je potpuno spreman dočekati početak Igara.