1
1.Uvod
Medvjedi su najmlađa porodica mesoždera. Razvili su se tokom eocena od zajedničkog pretka
Miacida, (mesoždera sličnom lasici koji se penje po drveću), pre oko 50 miliona godina. Predak
svih današnjih medvjeda je Ursavus elemensis. Nastao je u Evroaziji pre 18 – 25 miliona godina.
Mesožder veličine lisice, lovi po vrhovima drveća, a ishranu upotpunjuje delovima biljaka i
insektima. Tokom vremena medvjedi su se proširili i na prostore Severne Amerike. Fosilni ostaci
ukazuju da su medvjedi nekada živeli i u Africi. Medvjedi (Ursidae) su familija krupnih sisara iz
reda zveri (Carnivora). Medvjedi žive na različitim staništima, od tropskih do polarnih i od
planinskih do ravničarskih (sl. 1). Od staništa zavisi način ishrane medvjeda, mada je većina
vrsta medvjeda omnivorna. Najveći broj vrsta medvjeda se hrani korenjem, bobicama, ribom. Od
davnina ljudi love medvjede koristeći njihovo meso za ishranu i krzno za odeću. Posmatrajući
pećinske medvjede u potrazi za hranom, ljudi su mogli zaključiti koje vrste biljaka su jestive.
Svojim delovanjem čovjek neprestano doprinosi smanjenju populacije medvjeda, ugrožavanjem
njihovih staništa. Uprkos zakonu o zaštiti medvjeda, ljudi i dalje love medvjede, zbog hrane,
zaštite imanja i stoke, sportskog lova, I tradicionalne medicine. Ime medvjed potiče iz
staroslovenskog jezika, a značilo bi „onaj koji zna gde je med". U osnovi imena nalazi se
sanskritska reč "veda", što znači „vid,znanje“.
Sl. 1- Rasprotranjenost medvjeda u svijetu
2
2. Opšte karakteristike medvjeda
Medvjedi imaju glomazno tijelo sa krupnom glavom i petoprsnim debelim nogama, sa oštrim
kandžama koje se ne uvlače. Gaze cijelim tabanima. Zajedničke karakteristike svih medvjeda su
krupno tijelo, prekrivenost gustim krznom, kratak rep, odlično čulo sluha i čulo mirisa ,
mogućnost da stoje na zadnjim nogama (i hodaju samo na njima na veoma kratkim relacijama),
široke šape, i okrugle uši. Boja dlake zavisi od vrste, i varira od potpuno bijele, svijetle, ili krem,
do crno bijele, potpuno crne ili mrke. Imaju po pet prstiju na prednjim i zadnjim šapama, koji se
završavaju snažnim, dugačkim kandžama (sl. 2), koje ne mogu uvlačiti. Trčeći medvjedi postižu
brzinu od 50km/h. Snažna vilica ima sva obilježja mesoždera: veoma snažni očnjaci,
karakteristični sjekutići i derači. Imaju 32 – 42 zuba, zavisno od staništa i načina ishrane. Nekim
vrstama medvjeda nedostaju gornji i donji pretkutnjaci, a kod kojih postoje, mali su i nisu u
funkciji žvakanja hrane. Površine kutnjaka nešto su ravnije nego kod ostalih zvijeri što ukazuje
da
medvjedi
nisu
samo
mesožderi.
Oni
su
pravi
svaštojedi.
Jedu
sve.
Medvjedi imaju veoma razvijeno čulo mirisa. Osjete miris na daljini većoj od jednog kilometra.
Čulo vida je slabije razvijeno, ali razaznaju boje, što im pomaže pri identifikaciji hrane.
Bez obzira na vrstu, mužjaci su krupniji od ženki, ali što je vrsta medvjeda krupnija, veća je i
razlika između mužjaka i ženki. Mužjak polarnog medvjeda može biti i dva puta veći od ženke,
dok je kod sunčanog medvjeda razlika između mužjaka i ženke samo u težini. Saznanja o dužini
života medvjeda nisu pouzdana. Pretpostavlja se da žive 25 do 40 godina.
Sl. 2- Izgled šape sa kandžom
Medvjedi uglavnom žive sami, izuzev majke sa svojim mladima kao i ženke i mužjaka u vreme
sezone parenja. Oni komuniciraju sa drugim medvjedima putem oznaka na stablima i raznih
mirisnih znakova. Na taj način označavaju svoje prisustvo. Samo u izuzetnim prilikama,
medvjedi formiraju privremene grupe i to kada se nađe veća količina hrane na maloj površini.
Mrki medvjedi sa Aljaske skupljaju se na istoj teritoriji u vreme lova na losose, kada lososi
plivaju uz rijeku za vreme mrijesta. Mužjak i ženka mogu živjeti na istoj teritoriji tolerišući se
međusobno, istovremeno braneći teritoriju od ostalih medvjeda istog pola. Mladi mužjak
napustivši majku obično odlazi na drugu teritoriju, dok mlada ženka često živi na teritoriji svoje
majke.
4
Danas je u zapadnoj Evropi praktično istrebljen, a preostale populacije su male,
međusobno odvojene i u nestajanju. Stabilne populacije mrkog medvjeda održane su u
centralnoj i istočnoj Evropi i u Skandinaviji. Ograničena veličina raspoloživog staništa i
velik prostor potreban za život svakog medvjeda, onemogućavaju značajniji rast
populacija, zbog čega se ovaj medvjed svrstava u rijetke i zaštićene vrste. Mrki medvjedi
su nekada nastanjivali nizijske šume, poplavne i travnate doline. Vremenom čovjek je
medvjeda potisnuo u brdska pošumljena područja. Presudnu ulogu za opstanak medvjeda
imaju bjelogorične šume (bukva, hrast, kesten), područja gustiša i livada. Posebno je
važna mogućnost kretanja medvjeda u svim smijerovima uključujući i zone različitih
nadmorskih visina.
Medvjed svake noći traži hranu, a danju se povlači u mirna i gusto obrasla područja gdje
pravi dnevni ležaj. U proljeće posjećuje niža područja sa ranijom vegetacijom, a u jesen
zalazi u šume sa velikim količinama hranljivih plodova – bukvica, kesten, žir. Zimi se
povlači u teško pristupačna i mirna
područja radi brloženja. Veoma je
važno da medvjed ima pristup svakom
delu staništa, kako životni ciklus ne bi
bio poremećen. Najmanja površina
staništa za jednog mrkog medvjeda je
250 km². Ženke su se sposobne
razmnožavati se u dobi od 5 do 7
godina, a mužjaci nekoliko godina
kasnije. Obično se kote dva mladunca
(katkad samo jedan ali i više od 2) koji su slijepi.
Sl. 3- mrki medvjed (
Ursus arctos)
3.1.2
Ursus horribilis
Grizli (
Ursus horribilis
), (sl.4) je podvrsta mrkog medvjeda (
Ursus arctos
), koji uglavnom živi
na zapadnim visoravnima Sjverne Amerike. Za ovu podvrstu vjeruje se da potiče od usurijskih
mrkih medvjeda koji su prešli na Aljasku iz istočne Rusije prije 100.000 godina, mada se nisu
kretali prema jugu do pre 13.000 godina. Grizli medvjedi su obično usamljene aktivne životinje,
ali u priobalnim područjima grizli medvjedi se okupljaju pored potoka, jezera, rijeka, bara i
tokom mriješćenja lososa. Svake druge godine, ženke donose na svijet od jednog do četiri
mladunca (obično dva) koji su mali i teže oko pola kilograma. Ženka je zaštitnik njenog
potomstva i spremna je da napadne ako osjeti da su njeni mladunci ugroženi. Naziv "grizli"
dobio je prema engleskoj riječi "grizzled", što znači prosjed, a odnosi se na njegove sivkaste
dlake na krznu. Međutim, američki istraživač George Ord pogrješno je razumio tu riječ kao
