PORTAL ZA PRAVNIKE I STUDENTE PRAVA U BIH

PRIVREDNO

(POSLOVNO) PRAVO

SKRIPTA

WWW.BH-PRAVNICI.COM

[email protected]

WWW.BH-PRAVNICI.COM

PRIVREDNO (POSLOVNO) PRAVO

1. OSNOVNI POJMOVI O PRAVU

TEORIJSKI PRAVNI POJMOVI

Pojmovi države i prava

Pojam države.

U širem značenju, država je pravom ureĎena organizacija vladajuće klase koja

monopolom  fizičke  prinude  podvrgava  svojoj  suverenoj  vlasti  stanovništvo  na  odreĎenoj  teritoriji.
Elementi tako definirane države su teritorija, stanovništvo i postojanje suverene javne vlasti.

U  užem  značenju,  pod  pojmom  države  se  podrazumijeva  državna  organizacija  ili  državni  aparat.
Državni organ je dio te organizacije.

Pojam prava.

U najširem značenju, pojam prava obuhvata pravni sistem. To je sistematizirani skup

pravila  ponašanja  čije  neostvarivanje  u  društvenim  odnosima  sankcionira  posebna  organizacija  sa
monopolom fizičke prinude (objektivno pravo).

Subjektivno  pravo  je  na  objektivnom  pravu  zasnovano  ovlaštenje  jednog  subjekta  da  se  ponaša  na
odreĎeni način ili da odreĎeno ponašanje zahtijeva od drugih subjekata.

Pravna norma

Pravnu normu čine dispozicija i sankcija, tj. pravilo o ponašanju i pravilo o kazni ako se
primarno nareĎenje ne izvrši.

Dispozicija

je dio pravne norme koji sadrži primarno pravilo ponašanja. Njome se nareĎuje

šta treba činiti u datoj situaciji.

Sankcija

je pojam kojim se prvenstveno označava dio norme koji sadrži posljedicu za onoga

ko  je  prekršio  dispoziciju.  Mogu  se  podijeliti  prema  deliktima  za  koje  se  primjenjuju.  Za
krivične delikte sankcija je kazna koja se sastoji u oduzimanju nekog dobra kao što su čast,
sloboda,  imovina  ili  život.  Za  graĎanskopravne  delikte  sankcija  je  naknada  štete.  Za
administrativne prekršaje sankcija je administrativna mjera (kazna) slična krivičnoj sankciji,
ali u znatno blažem obliku. Za disciplinske prekršaje sankcije su disciplinske mjere.

Dispozicija i sankcija imaju

hipotezu.

Hipoteza dispozicije odreĎuje faktičku situaciju koja se

treba desiti, pa da nastane obaveza ponašanja po pravnoj normi. Npr: “ko ima imovine, dužan
je plaćati porez” – hipoteza je “ko ima imovine”. Hipoteza sankcije je opis radnje koja
predstavlja prekršaj dispozicije. Nepostupanje po dispoziciji naziva se prekršaj ili delikt.

Vrste.

U zavisnosti od kriterija koji se uzima u razmatranje, postoji više vrsta pravnih normi:

Prema tome da li se norma odnosi na neodreĎen broj slučajeva ili regulira konkretan pravni odnos,
norme se dijele na opće i pojedinačne.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Zakon

je pravni akt donesen od strane zakonodavnog organa o zakonodavnoj proceduri i koji sadrži

pravne norme, bilo opće ili pojedinačne.

Podzakonski akti

u širem smislu su svi pravni akti niži od zakona, bez obzira na to ko je njihov

donosilac i šta sadrže. U užem smislu, pod podzakonskim aktima podrazumijevaju se samo opći akti
državnih organa nižih od skupštine (uredbe, odluke, uputstva).

Akti društvenih organizacija

se u pravni poredak usvajaju na 3 načina:

Pravno iniciranje – odreĎivanje unaprijed ustavom ili zakonom da su akti koje donosi društvena
organizacija pravni akti;

Pravno sankcioniranje – naknadno usvajanje akata društvenih organizacija u pravni poredak;

Kombinacija prethodna 2 načina – država propisom odreĎuje da je akt društvene organizacije
pravni akt ako bude potvrĎen od strane ovlaštenog državnog organa.

Običaj

je društvena norma koja nastaje kontinuiranim ponavljanjem odreĎenog ponašanja, sve dok se

kod subjekata ne formira svijest da je takvo ponašanje obavezno u odreĎenoj situaciji. Da bi običaj
postao izvorom prava, mora ispunjavati 2 uslova:
(1)

ne smije biti suprotan postojećim pravnim propisima i načelima, kao ni moralnim principima;

(2)

mora biti u skladu sa osnovama društvenog ureĎenja.

Sudski akti.

U teoriji je nepodijeljeno mišljenje da su odluke ustavnih sudova izvor prava. Pored

odluka ustavnog suda, svojstvo izvora prava priznaje se i odlukama najvišeg suda u zemlji, za koje se
smatra da imaju precedentni karakter.

Sudska praksa je pojam pod kojim se podrazumijeva donošenje istih odluka od strane različitih sudova
u  istim  ili  bitno  sličnim  sporovima  tokom  dužeg  vremenskog  perioda.  Vrlo  je  značajna  za
jednoobrazno tumačenje zakona i s tim u vezi pravnu sigurnost.

Ugovor

je saglasno očitovanje volje dviju ili više strana kojim se zasniva, ukida ili mijenja neki pravni

odnos. U teoriji prava načelno se priznaje da je ugovor koji sadrži opće pravne norme izvor prava. S
druge strane, ugovor koji sadrži samo pojedinačne norme ili pojedinačne dispozicije se uglavnom ne
smatra izvorom.

Vrste pojedinačnih pravnih akata

Podjela.

Pojedinačni akt najčešće predstavlja konkretizaciju općeg akta. Može biti potpuni i

nepotpuni, u zavisnosti od toga da li istovremeno sadrži i dispoziciju i sankciju. U praksi su najčešći
nepotpuni pojedinačni akti. Nepotpuni pojedinačni akti koji sadrže samo dispoziciju su upravni akti i
pravni poslovi, a oni koji sadrže samo sankciju su sudske odluke.

Upravni akt

je obavezujući akt državnog organa ili organizacije koja vrši javna ovlaštenja, donesen po

posebnom upravnom postupku.

Pravni posao

je pojedinačni pravni akt nedržavnog subjekta, stvoren na osnovu ovlaštenja pravnog

poretka i u njegovim okvirima. Nedržavni subjekt je pravni posao stvorio dobrovoljno i takav posao ga
načelno  i  obavezuje  na  dobrovoljnoj  osnovi.  Dakle,  pravni  posao  je  neimperativan  pravni  akt.
Izuzetno,  odreĎeni  jednostrani  pravni  poslovi  mogu  imati  i  imperativan  karakater.  Tada  se  kaže  da
privatno lice vrši vlast (roditeljsku, starateljsku i sl).

WWW.BH-PRAVNICI.COM

GraĎanskopravni  posao  je  pravni  posao  u  oblasti  imovinskih,  ekonomskih  odnosa.  GraĎanskopravni
poslovi  se  mogu  podijeliti  na  graĎanskopravne  poslove  u  užem  smislu  i  poslove  poslovnog  prava.
Jedni su regulisani normama graĎanskog prava, a drugi normama poslovnog prava.

Sudski akt

je akt donesen od strane suda u sudskom postupku. Najvažniji sudski akti su presuda,

rješenje i načelan stav.

Pojam i hijerarhija izvora prava

Pod  pojmom  »izvori  prava«  podrazumijevaju  se  društveni  faktori  koji  utiču  na  stvaranje  i  primjenu
pravnih  normi,  kao  i  činjenice  preko  kojih  se  te  norme  saznaju.  Mogu  se  posmatrati  u  formalnom  i
matrerijalnom  smislu.  U  materijalnom  smislu,  izvori  prava  su  činjenice  i  faktori  koji  dovode  do
stvaranja  i  primjene  pravnih  normi  (materijalni  izvori).  U  formalnom  smislu,  izvori  prava  su  akti
kojima se materijalni izvori pravno uobličavaju.

Hijerarhija formalnih izvora prava

uspostavlja se na osnovu načela ustavnosti i zakonitosti.

Ustavnost  postoji  kad  je  pravni  poredak  zasnovan  na  hijerarhiji  i  meĎusobnoj  usklaĎenosti  općih
pravnih  akata,  uspostavljenih  na  osnovu  ustava  koji  je  istovremeno  i  osnovni  zakon.  Načelo
zakonitosti je usklaĎenost nižih pravnih akata sa zakonima.

Pravni odnos

Pojam pravnih činjenica i događaja.

Pravne (pravno relevantne) činjenice su činjenice i okolnosti za

koje  objektivno  pravo  veže  nastanak,  promjenu  ili  prestanak  pravnih  odnosa.  Temeljna  podjela
pravnih činjenica je na dogaĎaje i ljudske radnje, u zavisnosti od toga da li nastaju uz učešće ljudske
volje.

Pravne  fikcije  su  činjenice  čije  postojanje  objektivno  pravo  pretpostavlja,  mada  one  u  stvarnosti  ne
postoje. Pobijanje fikcija nije dozvoljeno.

Pravna  pretpostavka  (prezumpcija)  postoji  u  slučaju  kad  se  neka  pravna  činjenica  ili  stanje  smatra
dokazanim, mada njeno postojanje nije utvrĎeno.

Pojam pravnog odnosa.

Pravni odnosi su oni odnosi koji su regulisani pravnom normom, bez obzira

na to da li su postojali prije donošenja norme, ili su stvoreni samom normom. Pravni odnos se sastoji
iz ovlaštenja jednog subjekta i odgovarajuće obaveze drugog subjekta.

Subjektivno pravo

se može definisati kao na objektivnom pravu zasnovano ovlaštenje titulara na

odreĎeno  ponašanje  u  njegovom  interesu.  Ono  je  u  krajnjoj  liniji  obezbijeĎeno  zahtjevom  prema
nadležnom  državnom  organu  za  prinudnim  ostvarenjem.  Dakle,  elementi  subjektivnog  prava  su
ovlaštenje, sopstveni interes titulara i zahtjev ili tužba u materijalnom smislu.

Na osnovu  mogućnosti  njihovog stavljanja u pravni promet, subjektivna prava se  mogu podijeliti  na
prenosiva i neprenosiva.

Druga  podjela  je  na  apsolutna  i  relativna  subjektivna  prava.  Apsolutna  djeluju  prema  svima  (

erga

omnes

) i sadrže negativan zahtjev, tj. zahtjev svim ostalim licima da se suzdrže od ponašanja kojim bi

ugrozili to pravo. Primjeri apsolutnih prava su pravo vlasništva, pronalazačko i autorsko pravo, te lična
prava.

WWW.BH-PRAVNICI.COM

Da ima organizacijsko jedinstvo i odgovarajuće organe preko kojih može formulisati vlastite
ciljeve, interese i odluke;

Da ima cilj radi kojeg je osnovana i zadatke koje treba ostvariti radi postizanja tog cilja. Cilj i
zadaci ne smiju biti u suprotnosti sa javnim (društvenim) interesima;

Da ima samostalnu egzistenciju, neovisno od egzistencije pojedinaca koji rade u organizaciji;

Da ima vlastitu imovinu.

Zastupanje fizičkih i pravnih lica

Zastupništvo

je vršenje neke pravne radnje za tuĎi račun i u ime drugog. Pravne radnje koje preduzima

zastupnik proizvode ovlaštenja i obaveze samo za zastupano lice. Zastupništvo može biti zakonsko,
statutarno, zasnovano na aktu nadležnog organa i ugovorno (zastupanje po punomoćju).

. OSNOVI OBLIGACIONOG PRAVA

OBLIGACIONO-PRAVNI ODNOSI (OBLIGACIJA)

Pojam, vrste i subjekti obligacionih odnosa

Pojam.

Obligaciono pravo je skup pravnih normi koje regulišu obligacione odnose. Obligacioni odnos

je  takav  pravni  odnos  meĎu  tačno  odreĎenim  licima,  u  kome  je  jedno  lice  (dužnik)  obavezno  da
drugom  licu  izvrši  odreĎenu  činidbu,  a  to  drugo  lice  (povjerilac)  ima  ovlaštenje  da  od  dužnika
zahtijeva takvo činjenje.

Predmet  obligacionog  odnosa  je  obligaciona  radnja  (činidba).  Ona  se  može  sastojati  u  davanju,
činjenju,  nečinjenju  (propuštanju)  ili  trpljenju.  Da  bi  mogla  biti  predmetom  obligacionog  odnosa,
radnja  mora ispunjavati 3 pretpostavke:  mora biti biti  moguća, dopuštena, odreĎena ili bar odrediva.
Ako je predmet obaveze nemoguć, nedopušten, neodreĎen ili neodrediv, obligacioni odnos je ništav.

Vrste.

Prema vrsti radnje, obligacije se dijele na:

Aktivne (pozitivne) i pasivne (negativne) – aktivne se sastoje u davanju ili činjenju, a pasivne u
trpljenju ili propuštanju;

Lične i nelične – lične može izvršiti samo dužnik i niko drugi, nelične može izvršiti i treće lice;

Trenutne i trajne – u zavisnosti od toga da li se obligacija može izvršiti u odreĎenom kraćem
vremenu, ili traje duže vremena;

Djeljive i nedjeljive – u zavisnosti od toga da li se može izvršiti u dijelovima ili ne;

Jednostavne i složene – jednostavne obligacije mogu se izvršiti jednom radnjom (bez obzira koliko
dugo traje ta radnja), a za izvršenje složene obligacije neophodno je preduzeti više različitih radnji;

Novčane i nenovčane.