Predmet: MAKROEKONOMIJA
Seminarski rad iz Makroekonomije
Tema: AGREGATNA PONUDA
1. U V O D
Ekonomski rast je dugoročni ekonomski i politički cilj svake zemlje. Najvažniji faktor
dugoročnog ekonomskog rasta je agregatna ponuda. Pod ekonomskim rastom se podrazumijeva
povećanje potencijalnog BDP-a, odnosno proizvodnje i proizvodnih kapaciteta a grafički se
prikazuje pomakom granice proizvodnih mogućnosti od ishodišta. Povećanje proizvodnje nastalo
većim korištenjem postojećih kapaciteta se ne smatra ekonomskim rastom, ono se mjeri
povećanjem realnog BDP-a po stanovniku u određenom razdoblju, a tako se otklanjaju
kratkoročne i sezonske fluktuacije koje mogu dati krivu sliku privredne dinamike. U ovom radu
kratko ću prikazati ulogu i važnost agregatne ponude kao makroekonomske varijable koja
zajedno sa agregatnom potražnjom određuje agregatnu cijenu i agregatnu proizvodnju.
2. AGREGATNA PONUDA – definicija
Agregatna ponuda
predstavlja količinu roba i usluga, koju su proizvođači u jednoj ekonomiji,
spremni proizvesti i ponuditi u određenom periodu (najčešći period koji se uzima je godina dana).
Dugoročno posmatrano, agregatna ponuda je uvijek na granicama proizvodnih mogućnosti, jer će
dugoročno, sva preduzeća proizvoditi optimalno, tj. gdje im je jedinični trošak proizvodnje
dobara i usluga minimalan.
Dugoročno, prema tome, cijene proizvoda i usluga ne utiču na agregatnu ponudu.
To znači da, ako poraste cijena proizvoda 20%, u dugom će roku porasti i cijene inputa za isti
procenat, tako da to neće biti mamac proizvođačima za većom proizvodnjom, jer zarade
preduzetnika se neće povećati.
3. KRIVA AGREGATNE PONUDE AS
Kriva
AS
pokazuje koliko će preduzeća proizvoditi i prodavati pri različitim nivoima cijena, dok su drugi
faktori konstantni. Oblik krive AS dugo je bio kontroverzan među ekonomistima:
KLASIČARI
su pretpostavljali da privreda radi uvijek u uslovima pune zaposlenosti, tj.da je u
privredi puna zaposlenost, jer prema Sayovom zakonu ponuda stvara svoju vlastitu potražnju.
Njihova funkcija
AS je okomica podignuta na nivou pune zaposlenosti (Ymax)
. Njihova
funkcija je
potpuno neelastična na promjene cijene
.
KEYNES
tvrdi da je kriva
AS potpuno elastična,
tj.pretpostavlja se da količinu proizvodnje i
zaposlenosti određuje isključivo agregatna potražnja.
Keynes je djelovao u uslovima velike nezaposlenosti, kada je mogao angažirati velike količine
rada uz iste plate. Kako se ne mijenjaju njihovi prosječni troškovi, ne mijenjaju se ni cijene.
Treći oblik kombinacija prethodna dva oblika.
NEOKLASIČARI
smatraju da je kriva AS u
početku, dakle u uslovima velike nezaposlenosti, jako elastična, a da je uslovima visoke
1
zaposlenosti jako neelastična i kako se privreda približava punoj zaposlenosti, da kriva postaje
sve okomitija.
Pretpostavka je da je:
U KRATKOM ROKU
: kriva rastućeg nagiba kada porast cijena prati porast proizvodnje
U DUGOM ROKU
: sve cijene i najamnine su varijabilne, te je KRIVA AS OKOMITA, uz koju
povećanje cijena ne izaziva nikakvo povećanje ukupnog ponuđenog proizvoda.
Prvi dio krive AS je Keynesov dio: kriva AS je horizontalna- u tom dijelu se povećanjem
agregatne potražnje može povećati realni domaći proizvod bez uticaja na povećanje cijena (u
tom dijelu postoje nezaposleni proizvodnih faktori i cijene proizvodnih faktora su otporne na
smanjivanje).
Drugi ektremni dio krive AS je Klasični dio, gdje je AS vertikalna- on pokazuje da se realni
domaći proizvod ne može povećati, bez obzira na porast cijena, jer su svi raspoloživi
proizvodni faktori zaposleni.
U srednjem, neoklasičnom, dijelu kriva AS ima pozitivan nagib- porast proizvodnje u tom dijelu
uvjetuje porast cijena; u tom dijelu porast potražnje za proizvodnim faktorima povećava
njihove cijene, a to povećava troškove proizvodnje i cijene proizvoda.
Na grafikonu krive agregatne ponude prikazan je nivo GNP-a koji će se ostvariti pri svakom
opštem nivou cijena pod pretpostavkom konstantnih očekivanja po pitanju nivoa cijena. Na
kratak rok, pozitivni nagib krive proizilazi iz hipoteze da radnici ne prilagođavaju svoja
očekivanja o budućem nivou cijena na osnovu postojećih kretanja cijena. Posljedica toga je rast
nominalnih zarada koji prati rast cijena, i pogrešno se tumači kao rast realnih zarada, te stoga
dolazi do rasta ponude radne snage i obima proizvodnje. Rast nominalnih zarada je rezultat
povećanja marginalnih prihoda proizvoda uslijed rasta cijena, što podstiče poslodavce da
povećavaju obim proizvodnje. Jedini način da se ovo postigne u kratkom roku je veće
upošljavanje radne snage, te stoga poslodavci nude viši nivo zarada kako bi to ostvarili. Rast
zarada ne odgovara rastu cijena i zato realne zarade opadaju, što je neophodan uslov za povećanje
zaposlenosti prema ovom shvatanju. Na dugi rok, međutim, rast uposlenosti radne snage je
moguć samo ako rastu realne zarade (pretpostavka je da je radna snaga funkcija realnih zarada),
2
