Predmet i zadatak etike
Etička misao se javlja kod antičkog mislioca Protagore koji kaže:ČOVJEK JE MJERA SVIH
STVARI,ONIH KOJE JESU I ONIH KOJE NISU“
ETIKA
predstavlja teoriju tj.skup teorija o moralu ali ne kao činjenici nego kao moralu kao
idealu koji predpostavlja praksu.Pojam etike potiče od grčke rijeći
ethos
(zavičaj) što
prevedeno na latinski znači
moral.Tvorci termina ethosa su Heleni a moralisa Latini.
Predmet etike nije moral kao činjenica nego moral kao ideal,koji se temelji na
„treba da“ ili
„trebanju“
Moral kao ideal ima univerzalno značenje i nadilazi promjenu vremena i
prostora.Za moral se zanimaju razne empirijske znanosti.Međutim ono što one dnude bitno se
razlikuje od uvida do kojih dolazi etika.
1. Temeljna razlika je u tome što etika razmatra moral kao ideal tj kakav „treba da“
bude,dok znanosti kao što su sociologija morala,psihologija morala itd.opisuju moral
kakav on jeste i to na temelju njima raspoloživih činjenica
2. Sljedeča razlika je u tome što etika nema potrebe za metodom jer ona razumjeva i
tumači moral,dok ga druge nauke istražuju i opisuju.
3. Iz druge razlike proizilazi i treća razlika a to je da etici ne trebaju instrumenti ili
sredstva za razumjevanje i objašnjavanje.
4. Posljednja razlika je u tome što nauka opisuje i istražuje moral kao činjenicu i one se
odnose samo na određeni prostor i vrijeme što znači da za razliku od etike ne poznaje
dimenziju budučnosti nego samo sadašnjosti.
Aristotel
Treba imati na umu da je problem moralnog stariji od etike kao disciplinarnog mišljenja o
njemu.Nju uvodi Grčki mislilac Aristotel.To pitanje postavljaju u nesistematskoj formi i
preddokratovci,a Aristotel otac morala i nastoji postaviti moral na znanstvene
osnove.Predsokratovsko i Sokratovo učenje Aristotel izlaže oštroj kritici.Kod Aristotela
etika,politika i ekonomija čine praktičnu filozofiju.Ona za svoj predmet ima najviše principe
kojima se praktičkom djelovanju određuju putevi i postavljaju ciljevi.Aristotel je svojim
utemeljenjem praktičke filozofije postao osnova i polazište svih kasnijih
promišljenja.Aristotel diferencira etiku u odnosu na filozovske discipline čije učenje pripada
etici dobara,sadržajnoj ili teleološkoj etici čiji je vrhovni kriterij moralnosti SREĆA pa se
njegova etika može označiti EUDAIMONISTIČKOM ETIKOM.
Kant
Pojavom Kanta vrši se obrat na u etičkom mišljenju jer nije više na važnosti sadržaj kao
vrhovni kriterij.On smatra formu radnje kao bitno svojstvo etike.Kantovo se učenje zbog toga
naziva
formalističko
,znači kod njega nema heteronomnosti.Kant ukazuje na nemogučnost
Razlika između suvremenih etičkih učenja i tradicionalnih:
Nasuprot etičkoj tradiciji čiji je primarni zadatak da traga preporučije moral kakav treba da
bude,protagonisti pomenutih suvremenih etičkih učenja smatraju da ono što nudi tradicija
nema više svoju opravdanost oni njeno „treba da“ zamjenjuju sa „mora da“.
Hartman
Hartman razmatrajuči problem sadržajnog određenja pojma dobra, a on je po njemu najviša
vrijednost konstatira:“Mi još ne znamo šta je dobro..to se mora tek istraživati...za to se
istraživanje mora tek pronaći put.“Ovaj stav pokazuje da Hartman nije mogao odgovoriti na
fundementalno etičke i aksiološke teorije,za njega pitanje šta je dobro?ostaje nerješivim
teorijskim problemom.On svojim učenjem damo utvrđuje objektivno carstvo vrijednosti po
sebi,koje se nalazi izvan domašaja svake teorije.On o zadatku etike raspravlja u svom djelu
(Etika iz 1926 g.)Po njemu zadatak etike se sastoji u razumjevanju suštine vrijednosti,koje
pripadaju idealnom bitku.Za njega pojam vrijednost predstavlja središnji pojam.
I – GLAVA (Moral, pravo i religija)
Pojam morala
Pojam ethos (grč.) zavičaj,odnosno ethikos (grač) što u prevodu znači moralan,čudoredan i
moralis (lat) što prevodno znači običaj,čudorednost prvi uvode
Heleni i Lateni.
Od tada pa
sve do danas te pojmove susrečemo ne samo u teoriji nego i u praktičnom životu.Njih u
prvom redu koristi etika ali i razne socijalnoempirijske znanosti psihologija, sociologija,
antropologija i druge.
Moral je koliko tradicionalni,toliko i suvremeni etički i znanstveni
problem.
On ne mpože izgubiti svoju aktualnost i značajnost ma koliko dolazilo do promjene
društva u njegovom socijalnom,političkom i ekonomskom i drugom smislu.Na to upučije i
cijela historija etičkog mišljenja počev od Sofista i Sokrata,preko Platona i drugih etičkih
mislilaca.
Moral u svojoj biti predstavlja specifičnu formu ljudske prakse tj.oblika
djelatnog,praktičnog odnosa čovjeka prema drugim ljudima i sebi.
Međutim pitanje na čemu se zasniva moral postaje kamen spoticanja raznih etičkih teorija.Na
to upučuje cijela historija etičkog misljenja.S obzirom na ovo mogu se izdvojiti najmanje
dvije grupe stajališta:
1. Prva grupa insistira na
racionalističkom
zasnivanju morala (Platon,Stoičari,Spinoza,Kant
i Fihte)
2. Druga grupa insistira na
empirijskom
zasnivanju morala (Kirenaičari, Aristotel, Epikur,
Lukrecija kara i novovijekovni etičari Lok, Hjum, Bentam, Mil, i drugi...)
Moral u sebi implicira određene norme,propise,ideale, itd. Kojim čovjek regulira svoje
djelovanje usmjerava svoje postupke i vrednuje odnodno procjenuje svoje i tuđe ponašanje i
djelovanje.Od čovjeka prema samom sebi i drugima neteronomno se reflektira što ovisi od
mnoštva faktora socijalnih,ekonomskih,kulturnih,političkih itd.Imajuči to na umu može se
reći da moralno uvijek u sebi sadrži „treba da“ koje stoju u vječnom sukobu sa postoječim
normama postupanja i djelovanja.
Subjektivne komponente moralnosti
Moral kao simbol ljudskog postupanja,ponašanja i djelovanja temelji se na :
1. Subjektivni
2. Objektivnim komponentama
Ukoliko dominira harmonija između njih onda se radi o rastu moralnosti odnosno jedinstvu
morala, s tim da historija do sada nije zabilježila takav slučaj.
Objektivne komponente moralnosti deferminiraju sadržaj morala kao činjenice koji je
predmet empirijskih znanosti.
Mišljenje koje apsolutiziraju subjektivne komponente,a zapostavljaju objektivne,označavamo
subjektivističkim.
U subjektivne komponente moralnosti spadaju
:
1.
Svijest
2.
Moralna svijest- savjest
3.
Emocije
4.
Voljne osobine-moralne osobine
Sve one su značajne za ocjenjivanje moralnosti.Na temelju takvih osobina možemo
ocjenjivati da li je čovjek moralan,odnosno da li je normalan.Postoje nepremostive razlike
između etičkih stajališta s obzirom na pitanje:koju kompšonentu subjektivne moralnosti uzeti
kao fundementalnu?Odgovore na to pitanje moguče je klasificirati u tri velike grupe:
1.
Prvu grupu čine ona mišljenja koja u znanju i svijesti prepoznaju određujuću
ulogu moralnosti.Njihovi protagonisti svoje učenje temelje na tvrdnji
da bi se
čovjek morano ponašao,pa prema tome i moralno djelovao,mora stići spoznaju
odnosno znanje,o tajnama svijeta,mora spoznati samog sebe i ljudske životne odnose i
na koncu mora imati svijest o svojim djelima i njihovim posljedicama.Ta se misao
susreće još kod Sokrata,a nakon njega stoičara i kod Spinoze.
2. Drugu grupu čine oni nazaori koji koji u emocijama,osječajima,prepoznaju
temeljnu moralnu subjektivnost.
Doduše stari etičati poput Sokrata,Platona i
Aristotela,uključujući i njihove učenike,odnosno sljedbenike energično osporavaju
značaj emocija.Jedini u novovjekovlju koji se bave tom subjektivnom komponentom
moralnosti su engleski etičari mada ne u mjeri kakvu nalazimo kod Maxa Šelera koji
eduficira emocionalnu etiku.On će optužiti bezosječajnost Kantove etike u kojoj je
razni aprioran,a sve ostalo aposteriorno.
Do 17 stoljeća značaj emocija za moralnost je negiran uz objašnjenje da su emocije nižeg
ranga od razuma.to mišljenje vlada od Sokrata,Platona,Aristotela,Stojičkog učenja,apsolutnog
racionalizma.17 stoljeća te na koncu Kantovog idealističkog racionalizma.Međutim pojavom
engleskih empirijskih etičara postoji nužnost da se osječanja dovedu u istu ravan s
razumom.To mušljenje zastupaju Hjum.Lok,Adam Smit,Hačeson,Bernard Rase.To
podrazumjeva prvi obrat.
Dok se drugi obrat dešava prvih decenija 20 st. Pojavom učenja o emocijonalnom apriorizmu.
Takvu teoriju razvija Max Šeler,čije učenje predstavlja vrhunac uvažavanja značaja osječanja
u razumjevanju i objašnjavanju smisla moralnosti. Osječanjima pripadaju efekti i strasti
između kojih postoje evidentne razlike.Dok prvi predstavljaju emocionalne doživljaje,koji se
bitno razlikuju od spoznajnih i voljnih doživljaja tj. kao kratkotrajno ali emocionalno
uzbuđenje,dotle strasti predstavljaju trajno i duboko usmjeravanje voljne,misaone i
emocionalne ličnosti,bez kojih „nije ništa veliko stvoreno niti se bez njih može stvoriti“
(Hegel).
Voljne osobine, moralne osobine
Postoje razna sporenja oko pitanja da li je reći voljne osobine isto što i moralne osobine.
Tri su značajna mišljenjea po ovom pitanju:
1. Voljne osobine = moralne osobine- Kantovo učenje kod njega postoji identitet voljnih i
moralnih osobina zato što je čovjek po njemu i umno i moralno biće u tom slučaju zaista i
postoji identitet između ove dvije osobine.Jednakost moralnih i voljnih osobina nalazimo
jedino kod moralno razvijenih ličnosti (persona)
2. Voljne osobine x moralne osobine – Šopenhauer
Voljne se osobine prema njemu tretiraju kao osnova života.Volja koja je prosnov
svega.Šopenhauer je protiv moralne norme zato upotrebljava volju kao predstavu
svijeta.Kod njega nije moralna volja nego volja za životom.Ovdje nemamo odredbu da je
čovjek umno i moralno biće, nego imamo sažaljenje ne kao izraz moralne norme nego
kao stvar ljudske prirode.
3. Voljna osobina x moralna osobina . Niče
Kod njega nema identioteta voljnih i moralnih osobina nego je u pitanju volja za moći a
ona anulira sve elemente moralnosti,ona anulira i pozitivnu moralnost.
Zaključak bi bio da se moralne osobine mogu poistovjetiti sa voljnim osobinama ako i
samo ako voljne osobine prakticira moralno razvijena ličnost kada postoji čvrsto
jedinstvo između prosuđivanja,vrednovanja i djelovanja,elemenata koji čine bazu morala
kao ideala.
Bitna slabost svih kapaciteta o subjektivnim komponentama moralnosti je što isključuju
dijalektiku.Jedini koji ne isključuje je
Kant.
On uključuje dijelektiku pojmova moralnosti.
Po
Kantu
autonomija moralnosti nije ništa drugo nego autonomija volje; ona podrazumjeva
ono svojstvo volje pomoču koga je ona sebi zakon,koja je neovisna od bilo kojeg „predmeta
htjenja“
„Postupaj tao da bi tvoja maksima trebala da služi istovremeno kao opći zakon svim umnim
bićima“
