NASLJEDNO PRAVO

I UVOD

1. NACELA

Nacelo univerzalnosti (jedinstvenosti)

nasljedjivanja

znaci da su pravila zakonskog

nasljedjivanja ista, odnosno opsta, jedinstvena, univerzalna, bez obzira na licne osobine i
kvalitete ostavioca ili nasljednika, kao i bez obzira na vrstu, porijeklo i kvalitet dobara koja
ulaze u sastav zaostavstine. Ovo nacelo je usvojeno u nasem pravu.

Nacelo specijalnosti

je nacelo suprotno nacelu univerzalnosti, a znaci da su pravila

zakonskog nasljedjivanja posebna, partikularna, u zavisnosti od cinjenica koje se odnose na
licne kvalitete i osobine ostavioca i nasljednika.

Nacelo ravnopravnosti

- Nase pravo proklamuje princip da svi gradjani pod istim uslovima

imaju pravo na jednak nasljednopravni polozaj, a sto se odnosi na ravnopravnost polova,
bracne i vanbracne djece, kao i domacih i stranih drzavljana (ali uz ispunjenje jednog
posebnog uslova - uzajamnosti, odnosno reciprociteta).

Nacelo ogranicenosti osnova pozivanja na nasljedje

- U nasem pravu dopustena su dva

osnova pozivanja na nasljedje: zavjestanje i zakon. Treci moguci osnov - ugovor o
nasljedjivanju je zabranjen i on ne moze biti osnov ni za univerzalnu ni za singularnu
sukcesiju.

Nacelo paralelnog odnosa osnova pozivanja na nasljedje

- U nasem pravu moguce je

paralelno nasljedjivanje po oba osnova, tj. moguce je naslijediti djelimicno intestatski, a
djelimicno po osnovu zavjestanja.

Nacelo slobode zavjestanja

znaci da gradjani imaju pravo da u skladu sa zakonom utvrdjenim

uslovima slobodno raspolazu svojom imovinom za slucaj svoje smrti, a to pravo se ostvaruje
u formi zavjestanja.

Nacelo obavezne univerzalne sukcesije

se ogleda u tome sto posle smrti ostavioca mora

postojati bar jedno lice koje ce biti njegov univerzalni sukcesor. Podjela ostaviocevih pravnih
sljedbenika (sukcesora) na univerzalne i singularne ucinjena je prema nacinu stupanja u
pravne odnose prema zaostavstini, kao i prema nacinu odgovornosti za ostavioceve dugove.

Univerzalni sukcesor

je nasljednik u pravom smislu rijeci. On dobija zaostavstinu u

cjelini ili u odredjenom njenom dijelu. Pored toga sto dobija odredjena prava iz aktive
zaostavstine, univerzalni sukcesor odgovara i za ostavioceve dugove (prima srazmjerni
dio pasive). Univerzalni sukcesor stupa u ostavioceva prava i obaveze neposredno u
trenutku delacije, sto znaci da on, npr. pravo svojine na nasljedjenoj stvari stice ovim
trenutkom, tako da modus aquirendi kao poseban akt nije potreban.

Singularni sukcesor

stice samo koristi iz zaostavstine, dobija odredjena prava iz aktive,

pa otuda on ne odgovara za ostavioceve dugove. No ipak ako se ostaviocevi povjerioci
ne   mogu   namiriti   od   dijela   zaostavstine   koji   treba   da   pripadne   univerzalnim
sukcesorima, njima ce pripasti i one koristi koje je zavjestalac namjenio singularnim
sukcesorima.   Stoga,   singularni   sukcesori   se   javljaju   kao   neka   vrsta   sekundarnih
povjerilaca   koji   ce   ostvariti   svoja   potrazivanja   pod   uslovom   da   prethodno   budu
namireni povjerioci samog ostavioca.

Univerzalna sukcesija moze nastati na osnovu zakonskog ili testamentarnog nasljedjivanja,
dok singularna nastaje samo na osnovu tzv. voljnog nasljedjivanja, tj. testamenta. To znaci da
je singularna sukcesija u nasem pravu sukcesija na osnovu isporuke (legata).

2. PRETPOSTAVKE ZA NASLJEDJIVANJE

Postoje cetri pretpostavke za nasljedjivanje, od kojih su prve dvije bitne, a druge dvije u svakom
konkretnom slucaju prate bitne: smrt ostavioca, odnosno delacija (otvaranje nasljedja);
zaostavstina (postojanje zaostavstine); postojanje nasljednika i osnov pozivanja na nasljedje.

2.1. SMRT OSTAVIOCA

Ostavilac moze biti svako fizicko lice i samo fizicko lice. Trenutkom smrti fizickog lica otvara se
njegova zaostavstina, pa je potrebno tacno utvrditi taj trenutak, jer se prema njemu odredjuje
sastav zaostavstine, krug nasljednika, odnosno njihovo postojanje, dostojnost, sposobnost i od tog
trenutka pocinje da tece rok zastarjelosti nasljednicke tuzbe.

Istovjetno dejstvo sa smrcu ostavioca ima

proglasenje nestalog lica za umrlo

. Kao trenutak

delacije ovog lica uzece se u rjesenju oznacen dan, i po mogucnosti cas koji sud treba da utvrdi na
osnovu svih raspolozivih dokaza. Ukoliko sud ne moze tacno da utvrdi dan smrti nestalog lica
uzece se da je to dan koji ono vjerovatno nije prezivjelo.

U slucaju da vise lica koja bi se po nekom osnovu mogla medjusobno nasljedjivati, izgube zivot i
to tako da se ne moze utvrditi redosljed njihove smrti, takva lica nazivaju se

komorijenti

Komorijenti se medjusobno ne mogu nasljedjivati jer je osnovni uslov da neko lice postane
nasljednik to da dozivi trenutak delacije lica na cije nasljedje pretenduje. Duznost je suda da
pokusa da utvrdi tacan redosljed smrti ovih lica, uz pomoc svih raspolozivih dokaza.

2.2. POSTOJANJE ZAOSTAVSTINE

Trenutkom smrti ostavioca na njegove nasljednike (univerzalne sukcesore) prelaze njegova
imovinska prava. Zaostavstinu cine ostavioceve stvari i prava (aktiva) i dugovi ostavioca, kao
teret na toj aktivi (pasiva). Aktiva i pasiva cine bruto vrijednost zaostavstine, a razlika izmedju
njih se naziva cista, odnosno neto vrijednost zaostavstine. U slucaju da pasiva bude veca od
aktive, tako da nasljednicima po odbitku svih dugova ne ostane nista, tada nasljednik nije duzan
da angazuje svoja sredstva radi namirenja ostaviocevih dugova jer nasljednik odgovara za dugove
ostavioca samo do visine vrijednosti nasljedjene imovine.

sastav zaostavstine

ulaze: stvarna prava, drzavina, obligaciona prava, autorsko pravo i pravo

industrijske svojine. Prava vezana za licnost ostvaioca (npr. pravo na opozivanje poklona, licne
sluzbenosti itd.) iako su imovinske prirode gase se njegovom smrcu.

Kod utvrdjivanja sastava zaostavstine treba voditi racuna da sve stvari i prava koji su se zatekla
kod ostavioca i koji su se vodili na njegovo ime mozda nisu dio njegove imovine. Tu treba imati
u vidu

izdvajanje iz sastava zaostavstine

po razlicitim osnovima: izdvajanje za supruznika

ostavioca po osnovu bracne tekovine, izdvajanje po nekom drugom osnovu (npr. predmet se
nasao u zaostavstinu po ugovoru o ostavi pa vlasnik trazi izlucenje iz ostavinske mase),
izdvajanje po osnovu socijalne i druge pomoci koju je ostavilac primao od drustva i izdvajanje u
korist potomaka koji su privredjivali sa ostaviocem.

Sticanje predmeta domacinstva

- Potomci ostavioca koji su zivjeli sa njim u zajednici i svojim

trudom, zaradom ili inace pomagali mu u privredjivanju imaju pravo da zahtjevaju da im se iz
zaostavstine izdvoji dio koji odgovara njihovom doprinosu u povecanju njene vrijednosti, ukoliko
to nisu ranije ucinili. Tako izdvojeni dio ne spada u zaostavstinu i ne uzima se u racun pri
izracunavanju ni nasljednog ni nuznog dijela. Ovo pravo pripada svim licima koja mogu biti
ostaviocevi zakonski nasljednici.

Nadzivjelom supruzniku i ostaviocevim potomcima koji su zivjeli sa ostaviocem u istom
domacinstvu pripadaju predmeti domacinstva manje vrijednosti koji sluze zadovoljavanju

d) onaj ko se teze ogrijesio o zakonsku obavezu izdrzavanja ostavioca ili mu je uskratio

nuznu paznju.

Sud ne pazi po sluzbenoj duznosti na sve razloge nedostojnosti. Ogrijesenje o zakonsku obavezu
izdrzavanja i nepruzanje nuzne pomoci ostaviocu sud uzima u obzir samo po prigovoru
zainteresovanog lica. Nedostojnost ne smeta potomcima nedostojnog i oni nasljeđuju kao da je on
umro prije ostavioca. Nedostojnost prestaje oproštajem ostavioca.

2.4. OSNOVI POZIVANJA NA NASLJEDJE

Nas zakon dozvoljava dva osnova pozivanja na nasljedje: zakon i testament. Do zakonskog
nasljedjivanja dolazi ako nema testamenta ili je on nistav, ako zavjestanjem nije obuhvacena
cjelokupna imovina i ako zavjestajni nasljednik ne moze (nije dozivio delaciju, nedostojan je) ili
nece (negativna nasljedna izjava) da se primi nasljedja. Prema ZON-u moguce je da nasljednik u
istom slucaju nasljedjuje djelimicno po testamentu, a djelimicno kao zakonski nasljednik (to se
odnosi na razlicite djelove zaostavstine).

II NASLJEDJIVANJE NA OSNOVU ZAKONA (INTESTATSKO)

1. SISTEMI GRUPNE RASPODJELE SRODNIKA KAO ZAKONSKIH NASLJEDNIKA

U nauci se najcesce navode tri osnovna sistema grupisanja srodnika koji sluze kao model za
regulisanje intestatskog nasljedjivanja i to: sistem zajednice krvi, sistem stepena srodstva i slozeni
sistem.

1) Prema

sistemu zajednice krvi

najblizi srodnici su lica koja imaju najvecu kolicinu zajednicke

krvi. Polazi se od misljenja da svaki roditelj daje svom djetetu 50% krvi. Zato su nablizi
srodnici umrlog po ovom sistemu njegova rodjena braca i sestre (germani) jer imaju 100%
zajednicke krvi sa ostaviocem, pa oni i imaju prednost u odnosu na ostale. Ostavioceva djeca,
roditelji, polubraca i polusestre imaju sa njim 50% zajednicke krvi i tako redom. Srodnici sa
istom kolicinom krvi po ovom sistemu nasljedjuju na jednake djelove.

2) Osnovno pravilo

sistema stepena srodstva

je: ‘koliko ima rodjenja toliko ima stepena

srodstva’. Srodnici se po ovom sistemu pozivaju na nasljedje po sljedecem redu:



I stepen - njegova djeca i roditelji,



II stepen - njegovi unuci, braca i sestre, djede i babe,



III stepen - praunuci, pradjedovi i prababe, sestrici i bratanci, stricevi, ujaci i tetke itd.

Srodnici blizeg stepena srodstva iskljucuju srodnike daljeg stepena.

Slozeni (kombinovani) sistem

bazira se na vise cinjenica od kojih se kao osnovna uzima

podjela srodnika na potomke, pretke i pobocne srodnike (kolaterale). U zavisnosti od
kombinacije elemenata, uz osnovni, razlikuju se dva sistema: sistem bliskosti srodstva i
parentelarni sistem.

a) Sistem bliskosti srodstva

polazi od podjele srodnika na potomke, pretke i pobocne

srodnike formirajuci u osnovi tri odgovarajuce grupe srodnika. Ovaj sistem zastupljen
je u francuskom pravu.

b) Parentelarni sistem

zasniva se na podjeli krvnih srodnika na nasljedna koljena ili kola

koja se nazivaju parentele. Parentele su skupovi srodnika koji poticu od rodonacelnika
koji su, prema ostaviocu, istog ranga. Rodonacelnik prve parentele, npr. jeste sam
ostavilac, rodonacelnici druge parentele su roditelji ostavioca i njihovo potomstvo.

Ovaj sistem se zasniva na kombinaciji hijerarhisjkog pozivanja srodnika na nasljedje, a
prema odnosu primjene pravila o prirastaju i predstavljanju ovaj sistem se dijeli na:
parentelarno-graduelni i parentelarno-linearni.



Parentelarno-graduelni sistem

zasniva se na neogranicenoj primjeni prava

prirastaja (ius accrescendi), po kome se odlucujuca prednost daje stepenu
srodstva unutar parentele, tako da rodjak blizeg stepena srodstva iskljucuje iz
nasljedja rodjaka daljeg stepena srodstva. Odnosno, u ovom sistemu nema mjesta
primjeni prava predstavljanja.



Parentelarno-linearni sistem

odlikuje se prvenstvenom i neogranicenom

primjenom prava predstavljanja (ius representationis). Unutar jedne parentele
srodnici se pozivaju na nasljedje prvenstveno po linijama i predstavljanje se
primjenjuje dokle god ima ma i jednog clana nishodne linije. Tek u slucaju da u
jednoj liniji nema clanova (srodnika) primjenjuje se pravo prirastaja.

2. SISTEM ZAKONSKOG NASLJEDJIVANJA PREMA ZON-u CG

Na osnovu zakona zaostavštinu ostavioca nasljeđuju:



njegovi potomci,



usvojenici i njihovi potomci,



njegov supružnik, njegovi roditelji, usvojioci,



njegova braća i sestre i njihovi potomci,



njegovi djedovi i babe i njihovi potomci,



njegovi pradjedovi i prababe.

Na osnovu zakona ostavioca nasljeđuje i njegov vanbračni supružnik koji je u pravu nasljeđivanja
izjednačen s bračnim. Vanbračnom zajednicom smatra se životna zajednica žene i muškarca koja
je trajala duže vremena i u kojoj nije bilo smetnji za zaključenje punovažnog braka, a koja je
prestala smrću ostavioca. Zakonski nasljednici nasljeđuju po nasljednim redovima. Nasljednici
bližeg nasljednog reda isključuju iz nasljedstva lica daljeg nasljednog reda.

Prvi nasljedni red -

Zaostavštinu ostavioca nasljeđuju njegova djeca i njegov supružnik.

Nasljednici ovog nasljednog reda nasljeđuju na jednake djelove. Pravo predstavljanja se
neograniceno primjenjuje. Dio zaostavštine koji bi pripao ranije umrlom djetetu da je
nadživjelo ostavioca nasljeđuju njegova djeca (unuci ostaviočevi) na jednake djelove, a ako
je neki od unuka umro prije ostavioca, dio koji bi njemu pripao da je bio živ u trenutku
smrti ostaviočeve nasljeđuju njegova djeca (praunuci ostaviočevi) na jednake djelove, i
tako redom sve dok ima potomaka ostaviočevih. Kad ostavilac nema potomstva supruznik
ne nasljedjuje u prvom vec u drugom nasljednom redu.

Drugi nasljedni red

Zaostavštinu ostavioca koji nije ostavio potomke nasljeđuju njegov

supružnik i njegovi roditelji.

Roditelji ostavioca nasljeđuju ½ zaostavštine na jednake

djelove, a drugu polovinu supružnik ostavioca.

Ako poslije ostavioca nije ostao supružnik,

roditelji ostavioca nasljeđuju cijelu zaostavštinu na jednake djelove. I u ovom nasljednom
redu neograniceno se primjenjuje pravo predstavljanja.

Ako je jedan roditelj ostaviočev

umro prije ostavioca, dio zaostavštine koji bi mu pripao da je nadživio ostavioca nasljeđuju
njegova djeca (braća i sestre ostaviočevi), njegovi unuci i praunuci i njegovi dalji potomci,
po pravilima koja važe za slučaj kad ostavioca nasljeđuju njegova djeca i ostali potomci.

Ako su oba roditelja ostaviočeva umrla prije ostavioca, dio zaostavštine koji bi svakom od
njih pripao da je nadživio ostavioca, nasljeđuju potomci po pravu predstavljanja. U ovom

njihov predak da je postao nasljednik (npr. posle ostavioca ostali su njegov sin i dva unuka od
ranije preminulog sina; sin na ime zakonskog nasljednog dijela dobija ½ zaostavstine, a unuci
stupaju na mjesto svog oca i zajedno dobijaju ono sto bi on dobio da je nadzivio ostavioca, sto
iznosi svakome po ¼). U nasem pravu do primjene prava predstavljanja dolazi kada neki
ostaviocev srodnik u konkretnom slucaju ne postane nasljednik bilo zbog toga sto je umro prije
ostavioca ili je nedostojan za nasljedjivanje. Ali, do prava predstavljanja ne dolazi kada lice da
negativnu nasljednu izjavu osim ako izricito izjavi da se odrice nasljedja samo u svoje ime.

Pravo predstavljanja se primjenjuje samo kod zakonskog, a ne i kod testamentarnog
nasljedjivanja. Tim pravom se mogu koristiti svi ostaviocevi potomci i njegovi pobocni srodnici
do granice kruga zakonskih nasljednika. To isto vazi i za nuzne nasljednike, a njime se moze
koristiti i nasciturus. Nadalje ovim pravom se mogu koristiti kako punorodni tako i polurodni
srodnici (uticaj kvaliteta srodstva), s tim sto ce u slucajevima kada se ovo pravo koristi preko oba
zajednicka pretka ostavioca, polurodni srodnici dobiti manji nasljedni dio.

Pravo prirastaja

(ius accrescendi) ima primjenu kada iz nekih razloga ne moze da se primjeni

pravo predstavljanja. Takav slucaj moze biti kada nema potomaka u jednoj liniji koji mogu ili
hoce da naslijede. Dakle, kada je pravo predstavljanja u jednoj liniji neprimjenjivo, nasljedni dio
koji bi pripao srodnicima linije unutar tog nasljednog reda, pripada nasljednim djelovima ostalih
srodnika tog nasljednog reda koji su u najblizem stepenu srodstva sa ostaviocem, pri cemu se
mora voditi racuna i o kvalitetu srodstva nasljednika.

Npr. ostavilac je imao dva sina - lica A i B. Od sina A imao je i dva unuka, lica C i D. Sin A je
umro prije ostavioca, a unuci C i D su unistili ostaviocev testament jer su bili nezadovoljni
njegovom sadrzinom. Posto lice A nije dozivjelo trenutak delacije ono ne moze biti nasljednik.
Nasljednici ne mogu biti ni lica C i D jer su nedostojni pa otuda proizilazi da polovina
zaostavstine koja bi pripala liniji u kojoj je lice A prirasta polovina zaostavstine lica B, pa ovo
lice nasljedjuje cjelokupnu imovinu.

Slozeniji je slucaj kada su nasljednici razlicitog kvaliteta srodstva. Npr. ostavilac je imao jednu
rodjenu sestru - lice A, brata po majci - lice B, i brata po ocu - lice C. U slucaju da se sva tri lica
pozivaju na nasljedje, po pravu predstavljanja na mjesto svojih roditelja, lice A bi dobilo ½
zaostavstine (¼ zaostavstine sa oceve i ¼ sa majcine strane, jer ima oba zajednicka pretka sa
ostaviocem), a lica B i C dobila bi po ¼ zaostavstine (jer sa ostaviocem imaju samo jednog
zajednickog pretka).

Dakle, pravo prirastaja nastupa kada zakonski nasljedni dio jednog ili vise nasljednika postane
‘slobodan’ i reprezentacija se in concreto ne moze primjeniti. Tada slobodni dio prirasta ipso iure
ostalim sanasljednicima prema njihovim nasljednim djelovima, ali uvjek vodeci racuna o stepenu
i kvalitetu srodstva. Za razliku od prava predstavljanja, prirastaj se primjenjuje kako kod
zakonskog tako i kod testamentarnog prava.

4. NASLJEDNOPRAVNE POSLJEDICE USVOJENJA

Usvojenik i njegovi potomci imaju prema usvojiocu ista nasljedna prava kao i usvojiočeva djeca i
drugi njegovi potomci. Usvojilac ima na zaostavštini usvojenika i njegovih potomaka ista
nasljedna prava koja imaju preci usvojenika prema svojim potomcima. Usvojenik iz nepotpunog
usvojenja i njegovi potomci ne nasljeđuju usvojiočeve srodnike, njegovog supružnika, ni druge
njegove usvojenike. Nepotpunim usvojenjem ostaju nedirnuta prava nasljeđivanja između
usvojenika i njegovih srodnika. Usvojenik i njegovi potomci ne mogu naslijediti usvojioca, ako je
usvojilac bio podnio zahtjev za prestanak usvojenja, a poslije njegove smrti se utvrdi da je zahtjev
bio osnovan.