I GRUPA PITANJA

1. PREDMET PROUČAVANJA

2.

FUNKCIJE PROIZVODNJE

 

 

3. IZRAŽAVANJE PROMENE REZULTATA PROIZVODNJE

4. OBELEŽJA ČINILACA ZA PROIZVODNJU

5. OSNOVNI ODNOSI U EKONOMIJI PROIZVODNJE

6. INPUT-AUTPUT ODNOS (f - ja PROIZVODNJE)

7. TENDENCIJE U INPUT-OUTPU ODNOSIMA

8.

STADIJUM PROIZVODNJE

 

 

9. ODNOSI UKUPNE, PROSEČNE I GRANIČNE PROIZVODNJE

10. ODREĐIVANJE GRANIČNE PROIZVODNJE

11. TRI GLAVNA STADIJUMA PROIZVODNJE

12. ELASTIČNOST PROIZVODNJE

ZADACI

13. OBLICI PROIZVODNIH F-ja I NJIHOVA PRIMENA U AGRO-EKONOMSKIM 

ISTRAŽIVANJIMA

14. ELASTIČNOST ZAMENE ČINILACA

15. ELASTIČNOST ZAMENE MEĐU PROIZVODIMA

16. RAZMATRANJE REZULTATA PROIZODNJE KADA JE PROMENJIV VEĆI BROJ 

ELEMENATA UTROŠKA

17. ODNOS DVA PROMENJIVA ELEMENTA UTROŠKA

18. ODREĐIVANJE NAJPOVOLJNIJEG OBIMA PROIZVODNJE

19. ODNOS UTROŠAK-PRINOS AKO SE POSMATRAJU VIŠE OD 2 ULAGANJA 

FAKTORA

20.

ZADACI - PISMENI

 

 

1.

PREDMET PROU

 

 ČAVANJA

 

 

-

Predmet proučavanja ekonomike poljoprivrednog gazdinstva

 

 

 – jeste da se pomogne poljoprivrednim 

organizacijama   i   individualnim   proizvođačima,   da   izvore   činilaca   za   proizvodnju   (predmete   rada, 

sredstava za rad i ljudski rad) što efikasnije iskorišćavaju. Pri tome, poseban značaj ima razlikovanje 

cilja, koji se može postići od sredstava koja se mogu iskoristiti za njegovo postizanje.

Ti ciljevi su sledeći:

stabilizovano i povećano iskorišćavanje kapaciteta proizvodnje

 – a posebno objektivnih uslova 

proizvodnje koji su vezani za zemljište radi povećanja ukupne i robne proizvodnje po jedinici 

površine raspoloživog zemljišta  (po 1 grlu stoke, 1ha…);

stalan   porast   ekonomičnosti   proizvodnje

  –   odnosno   iskorišćavanje   i   utvrđivanje   tehničko-

tehnoloških postupaka koji treba da doprinesu što povoljnijem odnosu između vrednosti proizvodnje 

i troškova;

UP (ukupna proizvodnja) – TP (troškovi proizvodnje) = Dohodak (novostvorena vrednost)

E = Vp /TP  => količina proizvodnje x cena /produktivnost

Vp = Q x C

Ukupni troškovi ili cena koštanja: 1) materijal direktni (osnovni i obrtni); 2) amortizacija direktna; 3) 

zarade ili LD direktne (izraženi u bruto iznosima); 4) opšti troškovi grane; 5) opšti troškovi uprave; 6) 

doprinosi; 7) troškovi prodaje.

stalan   porast   proizvodnosti   (produktivnosti)   rada

  –   putem   što   racionalnijeg   iskorišćavanja 

sredstava za proizvodnju, radi sve povoljnijeg odnosa između novostvorene vrednosti (dohotka) i 

utroška rada;

P = Q /R    odnosno  P = dohodak /utrošeni rad

postizanje što povoljnije rentabilnosti

 – jer od odnosa finansijskog rezultata (dobiti) i angažovanih 

(uloženih) osnovnih i obrtnih sredstava zavise mogućnosti obezbeđenja proširene reprodukcije;

R = dobit /angažovana sredstva

stalno povećanje životnog standarda članova radne organizacije i individualnih proizvođača i 

neprestano zadovoljavanje potreba društva u celini

.

- Da bi se navedeni ciljevi ostvarili

 

  – neophodno je da se koriste odgovarajuća sredstva za proizvodnju, pri 

čemu   je   od   posebnog   značaja   da   se   izvede   raspodela   (razmeštaj,   alokacija)   izvora   (činilaca)   za 

proizvodnju između pojedinih rejona, preduzeća, linija proizvodnje, tehnoloških rešenja i sl, da bi se 

ranije navedeni ciljevi što lakše ostvarili. U ekonomici poljoprivredne proizvodnje uglavnom se radi 

između mogućih alternativnih rešenja. Pri izboru alterantivnih rešenja teži se pronalaženju rešenja za 

maksimiziranje   rezultata   i   minimiziranje   utrošaka   činilaca   za   proizvodnju.   Pošto   je   teško   postići 

povećanje obima proizvodnje uz istovremeno smanjenje utrošaka činilaca za proizvodnju, izbor između 

mogućih alternativa vrši se tako što se pri upotrebi određenih ograničenih (limitiranih) izvora činilaca 

za proizvodnju teži maksimiziraju rezultata, a kada se dostigne obim proizvodnje koji zadovoljava sve 

potrebe (proizvodne i lične potrošnje, zaliha i sl.) teži se njegovom ostvarivanju sa minimiziranim 

utroškom činilaca za proizvodnju.

- Prvi slučaj karakteriše zemlje u razvoju i njihova poljoprivredna gazdinstva, dok je drugi karakterističan 

za   razvijene   zemlje   i   njihova   gazdinstva.   U   prvim   fazama   razvitka   neke   zemlje   karakteristična   je 

oskudica u činiocima proizvodnje mašina i oruđa, odnosno finansijskih (novčanih) sredstava za njihovu 

nabavku i kvalifikovanih proizvođača i organizatora za njihovo iskorišćavanje te se zbog toga teži 

maksimiziraju rezultata koje omogućuju limitirani izvori činilaca za proizvodnju. Međutim, čim se 

postigne određeni obim proizvodnje, koji zadovoljava sve potrebe u zemlji, javlja se novi problem, a to je 

da se one ostvari sa minimalnim izvorima činilaca za proizvodnju.

2.

FUNKCIJE PROIZVODNJE

 

 

3.

IZRAŽAVANJE PROMENE REZULTATA PROIZVODNJE

 

 

-

Analiza rezultata poljoprivredne proizvodnje

 

 

  – sve je više vezana za izračunavanje  

povećanog 

(dodatnog)   rezultata

  proizvodnje,   koji   se   može   ostvariti   sa  

povećanim   (dodatnim)   utroškom

Povećani (dodatni) utrošak, koji treba učiniti radi povećanog rezultata, može se izračunati raznim 

postupcima. Na osnovu tih izračunavanja, ustanovljeni su i ekonomski postupci (načela) u vezi sa 

pojmom marginalnosti tj. graničnosti (povećani rezultat na osnovu povećanog utroška).

Ovi principi se koriste za rešavanje sledećih problema:

background image

Pojedini faktor ne može da bude sam promenjiv.

Primer

: utrošak rada takođe varira u zavisnsoti od toga da li je primenjeno više ili manje đubriva po ha, 

više ili manje stočne hrane po grlu, i to ne samo zbog većeg ili manjeg utroška određenog činioca 

proizvodnje, nego i zbog različitog obima proizvodnje koji se javlja kao rezultat različitog utroška 

promenjivog činioca proizvodnje. Pri tome međutim može doći do promene drugih činilaca u vidu 

sledećih ispoljavanja kao što je promena sastavnih delova činilaca za proizvodnju koji ne izazivaju 

posebne   troškove   (neposredni   proizvođači   se   već   nalaze   u   radnoj   jedinici   gde   se   radi   o   boljem 

iskorišćavanju   njihovih   radnih   kapaciteta)   ili   se   pojačani   troškovi   javljaju,   ali   samo   u   određenom 

odnosu prema jedinici povećanog utroška varijabilnog činioca za proizvodnju. U tom slučaju rad i 

sredstva za proizvodnju javljaju se kao u sklopu agregata, odnosno posmatraju se kao kompleksan 

utrošak rada i sredstava, te se nadalje posmatra dejstvo variranja tako kompleksnog utroška u vidu 

jednog faktora za proizvodnju.

-

Druga dva odnosa su od značaja za proučavanja mogućnosti zamene pojedinih faktroa drugim ili 

proizvoda; kao i za utvrđivanje optimalnog odnsoa između pojedinih faktora tj. proizvoda.

6.

INPUT-AUTPUT ODNOS (f - ja PROIZVODNJE)

 

 

-

Vrlo često u stočarskoj proizvodnji ispituje se postignuti obim proizvodnje u zavisnosti od utroška 

činioca za proizvodnju.

Primer

: ako se sa 10 kg stočne hrane postiže 3 kg prirasta kod svinja, onda je od interesa da se utvrdi 

odnos utroška-rezultata odnosno input-output odnos.

Ovaj odnos može da utvrdi na 2 načina: 10/3 ili 3/10 u zavisnosti od toga, dali želimo da to iskažemo radi 

predstavljanja veličine utroška po jedinicima obima proizvodnje (3,33 kg hrane /kg prirasta) ili visinu 

obima proizvodnje po jedinici prirasta (0,3 kg prirasta /kg hrane). Ovaj drugi odnos se češće koristi od 

prvog.

-

Na sličan način može da se predstavi proizvodna funkcija (utrošak-rezultat) input-output odnos ili 

proizvodna f-ja.

Kada se posmatra prinos kukuruza po ha 36 mc, 52 mc, 52 mc, 44 mc, pri upotrebi jedne, dve, tri, četiri, 

pet kultivacija.

Kultiv. se javlja kao sklop tj. agragat sledećih troškova: 1) utrošak rada; 2) potrošnja goriva i maziva; 3) 

troškovi održavanja.

Grafikon

 

 : odnos između prinosa kukuruza pa ha i broja primenjenih kultivacija

 

 

Svaka od 5 kultivacija prikazana je tačkastom linijom da bi se time pokazalo da slučajevi OA, AB,... u 

stvarnosti ne postoje (2, 5 kultivacija) osim u slučajevima kada naredna kultivacija nije izvedena na celoj 

površini pa preračunata na celu površinu daje veličine na pr: između druge i treće kultivacije (kada je 

treća kultivacija izvedena na jednom delu površine pod kukuruzom).

-

Navedeni   primeri   pokazuju   input-output   odnose   koji   imaju   isprekidan   tok   –   diskontni   tok 

(diskontulani). S obzirom na to da se utrošak često može da deli na pojedine delove (1.000 kg đubriva, 

100kg, 10 kg),  input-output odnosi postaju (ostaju) kontinuelni  (neprekidni) i mogu da se predstave 

funkcijom proizvodnje koja ima izvesne specifičnosti.

Naime, kod   kontinuelnog toka svakoj tački na proizvdnoj f-ji, odgovara određeni utrošak, dnosno 

ulaganje. 

Ovaki odnosi se često koriste u poljiprivredi sa obzirom, da se lakše mogu razumeti i analizirati.

U ekonomici poljoprivredne proizvodnje input-output odnosi češće se spominju kao proizvodne f-je.

-

Proizvodnja istog proizvoda (pšenice, kukuruza…) može da bude organizovana na razne načine

 

   u 

zavisnosti   od   kombinacije   činilaca   za   proizvodnju   i   tehnologije   koja   se   koristila.  Različita   f-ja 

proizvodnje može da postoji za svaku pojedinu moguću tehnologiju proizvodnje. Posmatrajući ih samo 

sa tehničko-tehnološkog aspekta, retko se može reći koja je najpovoljnija upotreba raspoložvih izvora 

činilaca   za   proizvodnju.  Najpovoljnija   moguća   kombinacija   proizvoda   (struktura   proizvodnje)   ili 

činilaca za proizvodnju ne može da se odredi ako se ne upotrebi neki  

indikator

 

 

  (

   pokazatelj

 

 

)

  

  koji u 

stvari   premešta   probleme   proizvodnje   sa   tehničko   tehnoloških   na   teren   ekonomske   nauke.  Takav 

pokazatelj može da predstavlja sve ono što omogućava da se utvrdi koja je od dva ili više mogućih 

alternativa najpovoljnija, odnosno koja od njih omogućava postizanje najpovoljnijeg krajneg rezultata.

Primer

: ako se upoređuju dva proizvoda koji mogu biti proizvedeni sa određenim izvorima činilaca za 

proizvodnju, onda takav indikator može da predstavlja odnos cena između ta dva proizvoda u koliko se 

želi da postigne najpovoljniji dohodak ili novostovrena vrednost.

Ukoliko   se   dva   različite   kombinacije   činilaca   za   proizvodnju   mogu   upotrebiti   za   određeni   obima 

proizvodnje, onda takav indikator predstavlja će odnos troškova koje izazivaju te dve kombinacije 

činilaca za proizvodnju.

-

U   ekonomici   se   vrlo   često   posmatra   funkcionalan   odnos   između   promenjivih   veličina.   Svaki 

predpostavljen odnos između promenjivih veličina odgovara funkcionalnom odnosu između njih.

Primer

: ako se kaže da potražnja sira na tržištu zavisi od njegove cene, mi smo ustvari izrazili da je 

potražnja sira na tržištu funkcija njegove cene. Kada kažemo da obim proizvodnje pšenice zavisi ili je 

određen   količinom   i   kvalitetom   semena,   agrotehnike,   đubriva   i   dr.,   opet   smo   istakli   da   je   obim 

proizvodnje pšenice funkcija činilaca iskorišćenjih u vidu utroška.

Proizvodna   f-ja

  (funkcija   proizvodnje)   se   najčešće   upotrebljava   za   obeležavanje   odnosa   između 

utrošaka i obima proizvodnje.

F-ja proizvodnje može da se iskaže na razne načine:

aritmetičke   tabele

  –   u   kojoj   jedan   stubac   predstavlja   utrošak,   a   drugi   odgovarajući   obim 

proizvodnje; (SLIKA)

grafički (grafikon)

 – u kom slučaju na apcisi imamo predpostavljene utroške, a na ordinati obima 

proizvodnje (SLIKA)

algebarska jednačina

 – Y = f(x) – uprošćeno.

-

Input-output odnos može biti od značaja ako se odnos na određeni vremenski period i određenu 

tehnologiju proizvodnje. Obim proizvodnje biće različit u zavisnosti od toga kako je raspodeljena ista 

količina đubriva po 1 ha zemlje pod kukuruzom.  Nije isto da li će se određena količina đubriva dati 

odjednom ili u više mahova i kako će biti raspodeljeni periodi prihranjivanja useva.  Isto tako odnos 

utroška (količine) đubriva i obima proizvodnje kukuruza biće različit u zavisnosti od toga da li je 

đubrivo upotrebljeno za đubrenje hibrida ili nehibrida kukuruza.

-

Odnosi između činilaca za proizvodnju i obima proizvodnje koji se ostvaruje njihovom upotrebom 

imaju pun značaj ukoliko se karakterišu homogenošću. Odnos faktor-proizvod ili input-autput odnos 

neće biti dobro predstavljan ukoliko prvi utrošak rada predstavlja utrošak odraslog čoveka, a svaki 

naredni predstavlja rad deteta ili starog radnika. Ukoliko se traži odnos između utroška đubriva i obima 

proizvodnje   kukuruza   neće   doći   do   pravilnog   odnosa   ukoliko   npr.   prva   tri   dodavanja   đubriva 

predstavljaju   dodavanje   jednog,   a   ostala   dva   dodavanje   drugog.   I   proizvod   treba   da   he   homogen 

(ujednačen). Input-output odnos nije pravilno određen ako se sa daljim povećanjem utroška dobijaju 

proizvodi  različitog  kvaliteta.  Input-output  odnos  mora  biti  od  značaja  ako  se  odnosi  na  određeni 

vremenski period i određenu tehnologiju. Obim proizvodnje će biti različit u zavisnosti od toga kako je 

raspodelejna ista količina đubriva koja se dodaje po 1 ha zemlj. pod kukuruzom. Nije svejedno da li će se 

određena   količina   đubriva   dodati   odjednom   ili   u   više   mahova   i   kako   će   biti   raspodeljeni   periodi 

prihranjivanja useva. Isto tako odnos utroška đubriva i obima proizvodnje kukuruza biće različit u 

zavisnosti da li je to đubrivo upotrebljeno za đubrenje hibridnog ili ne hibridnog kukuruza.

background image

Linija koja predstavlja odnos opadajućeg povećanja proizvodnje sa svakom daljom jedinicom utroška je 

konkavna   u   odnosu   na   apcisu.   Ovakva   tendencija   ispoljava   se   pri   inteziviranju   proizvodnje   iznad 

određene granice, a da se pri tome nije promenio kvalitet činilaca za proizvodnju (što se u praksi retko 

dešava,   jer   se   obično   sredstva   za   proizvodnju   brže   razvijaju,   kvalifikovanost   kadrova   u   dobro 

organizovanoj proizvod. je sve veća). Vrlo često se f-je proizvodnje javljaju kao kombinacija poslednje dve 

krive.

GRAFIKON

 

 : f-ja proizvodnje koja pokazuje rastuće i opdajuće povećanje proizvodnje sa sve većom upotrebom

 

  

varijabilnog faktora

Ova kombinovana kriva najpre konveksna, a zatim konkavna, prema apcisi najčešće je zastupljena u 

udžbeniku i prikazima kretanja odnosa utroška i obima proizvodnje izražavajući najpre tendenciju 

rastućeg,   a   zatim   opadajućeg   povećanja   proizvodnje   i   najzad   apsolutni   pad   sa   daljim   povećanjem 

varijabilnog utroška (faktora).

8.

STADIJUM PROIZVODNJE

 

 

9.

ODNOSI UKUPNE, PROSEČNE I GRANIČNE PROIZVODNJE

 

 

- U analizi poljoprivredne proizvodnje sve se više koristi izračunavanje i razmatranje prosečne i granične 

proizvodnje i njihovog odnosa prema ukupnoj proizvodnji.

- Ispitivanje   proizvodnje   često   polaze   od   posmatranja   zavisnosti   rezultata   proizvodnje   pri   jednom 

varijabilnom (promenjivom) elementu utroška i čitavom nizu drugih utrošaka koji se zadržavaju bez 

promene, to se prikazuje na sledeći način: 

Y = f (x1 | x2, x3,…,Xn)

- Polazi se od toga da, dodavanje tj. povećavanje promenjivog elementa fiksnim elementima utroška

 

  

izaziva:

povećanje proizvodnje sa rastučom stopom;

povećanje proizvodnje sa opadajućom stopom;

opadanje proizvodnje.

Povećanje proizvodnje sa rastućom stopom – zasniva se na povoljnim odnosima u procesu proizvodnje.

Posle ovog stadijuma povećanja proizvodnje do jednog optimalnog odnosa, teoretski postoji mogućnost 

pri istom razvitku proizvodnih snaga da dođe do opadajućeg povećanja proizvodnje, ako se pređe 

optimalan odnos, promenjivog prema fiksnim elementima utroška. U vezi sa ovim raste značaj granične 

proizvodnje.

Granična   proizvodnja  –   je   povećanje   proizvodnje   koja   se   postiže   sa   povećanjem   varijabilnog   dela 

utroška.

Želiš da pročitaš svih 58 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti