Internet i WWW
Maturski rad Internet
Sadržaj
1
Uvod..........................................................................................................................2
2
Povezivanje računara na
internet...........................................................................4
3
Internet usluge.....................................................................................................
.....
6
4
Vrste
interneta........................................................................................................12
5
WWW.......................................................................................................................19
6
Literatura..................
..
....................
..
............
..
...............................
.....
...............
.......
21
1. Uvod
Internet
je globalna računarska mreža. Pre svega, pojam internet znači mreža unutar mreže,
ili internakonekcija između više računara. Strukturno postoje male mreže koje se međusobno
vezuju, i time čine ovu strukturu. Internet se sve više naziva globalnom mrežom informacija (velika
internacionalna-globalna baza podataka). Broj računara na internetu se trenutno procenjuje na oko
150.000.000. Količina informacija koju ti serveri poseduju je ogromna, i teško je proceniti i
prikazati realno kolika je ona zaista. Već od prvih dana pa sve do danas, Internet je proslavio
mnogo „rođendana“, ali koji je pravi teško će se složiti i najbolji poznavaoci istorije informatike.
Neki tvrde kako je to 1961. kad je dr. Leonard Klajnrok na univerzitetu MIT prvi put objavio rad o
tehnologiji. Neki navode 1969. godinu kao godinu rođenja Interneta jer je tada
Ministarstvo odbrane SAD-a odabralo
Advanced Research Project Agency Network
, poznatiju kao
ARPANET, za istraživanje i razvoj komunikacija i komandne mreže koja će preživeti nuklearni
napad. Sedamdesete godine donele su nekoliko veoma važnih otkrića koja su obeležila razvoj
Interneta kakvog danas znamo, a potom se dogodilo i odvajanje ARPANET-a iz vojnog
eksperimenta u javni istraživački projekt. Verovatno je najvažniji trenutak bio 1983. kad je tadašnja
mreža prešla sa NCP-a (
Network Control Protocol
) na TCP/IP (
Transmission Control Protocol /
Internet Protocol
), što je značilo prelazak na tehnologiju kakva se i danas koristi.
Protokoli su standardi koji omogućavaju komunikaciju računara putem mreže, a 1983.
godine manje od 1000 računara je bilo spojeno sa ARPANET koristeći relativno primitivni Netvork
Kontrol Protokol, koji je uprkos mnogim ograničenjima, bio upotrebljiv u malim mrežama, i nije
bio dovoljno fleksibilan za širu upotrebu. Kako se ARPANET eksponencijalno povećavao, videlo
se kako je potreban opštiji pristup komunikacionom protokolu kako bi mogli biti udovoljeni sve
veći zahtevi i stvarana sve komplikovanija mreža računara.
Vinton Cerf koji je sa Robertom Kanom stvorio TCP/IP protokol, jednom je rekao:
Jun 2009
1
Maturski rad Internet
Stvorili smo protokol koji će se koristiti i u velikom mrežama s velikom brojem računara, protokol
koji će nositi Internet budućnosti, što je značilo da mora biti fleksibilan kako bi različite mreže
mogle funkcionisati u zajedničkom okruženju.
Naime već je tada bilo jasno kako će Internet biti velika mreža sastavljena od velikog broja
manjih mreža. Ali tada je prelaz na TCP/IP bio kontraverzan: neki delovi informatičke zajednice
želeli su prihvatanje drugih standarda, a najviše se pominjao Open System Interconection Protocol.
ARPANET je pre službenog prelaza na TCP/IP u nekoliko navrata isključio NCP prenos podataka
kako bi uverio „
neverne tome
“ da se NCP može isključiti po želji.
Vinton Cerf i Robert Kan počeli su rad na novom protokolu puno pre 1983. godine, tačno
10 godina ranije javila se ideja o novom protokolu, a sledećih godina su se razvijali i usavršavali
detalji protokola koji će promeniti istoriju. Implementacija TCP/IP-a u tadašnje vreme i operativne
sisteme trajala je skoro 5 godina, dok je na ARPANET bilo spojeno oko 400 računara. Situaciju je
pojednostavio detalj što su mnogi računari koristili
Packet Radio
i
Packet Satellite
koje su već
nekoliko godina radile sa TCP/IP protokolom.
Internet u Jugoslaviji (Srbiji) pojavio se u februaru 1996. godine kada je nacionalna
akademska mreža preko provajdera BeoTelNet-a spojena na Internet. Iste godine počinju s radom
prvi domaći komercijalni provajderi.
Trenutno u Srbiji preko 1.600.000 ljudi koristi Internet. Pristup Internetu je uglavnom iz
kuće (63%) i radnog mesta (23%), dok pristup iz internet kafića čini zanemarljivih jedan odsto.
Prema informacijama iz Telekoma, većina računara u Srbiji (600.000) još uvek se na Internet
pozvezuje putem telefonske linije - tzv. "Dajl Ap" (Dial Up) pristup, putem kablovskog Interneta
na svetsku mrežu se povezuje oko 80.000 korisnika, preko ADSL-a oko 90.000, a preko bežičnog
interneta oko 10.000 korisnika. Primena novih tehnologija i povećanje kapaciteta u sferama ADSLa
i kablovskog Interneta, kao i snižavanje cena učinili su širokopojasnu (eng. broadband) vezu
dostupnijom i traženijom, te je s toga primetan mesečni rast ADSL korisnika koji iznosi oko 20%
mesečno, kao i rast korisnika kablovskog Interneta oko 15% mesečno.
Jun 2009
2

Maturski rad Internet
Inetrnet? Odgovor je pozitivan, tačnije taj personalni računar je na Mreži dokle god je povezan na
računar provajdera usluga.
Pošto Internet predstavlja skup velikog broja nezavisnih mreža, upravljanje Internetom je
decentralizovano: svaka mreža vodi računa o svojoj unutrašnjoj organizaciji, a TCP/IP skup
protokola predstavlja ''lepak'' koji sve objedinjuje u jednu celinu tj. on obezbeđuje uspešnu
komunikaciju između računara koji se nalaze u razlicitim mrežama. Povezivanje novih mreža u
Internet je lako upravo zbog decentralizovanog ustrojstva Interneta. Uključivanje u Internet ništa se
ne menja u unutrašnjem radu mreže. Zato se ponekad kaže da je Internet u stvari virtuelna mreža.
Da bi se računar povezao na Internet potrebno je da se obave tri radnje koje se svode na:
fizičko povezivanje računara,
registrovanje korisnika,
instaliranje komunikacionih programa.
Korisnik može da se preko svog računara poveže na Internet na dva načina:
preko standardne telefonske linije,
direktnim priključenjem na svoju lokalnu mrežu.
U prvom slučaju veza korisnika sa svojim isporučiocem Internet usluge (eng. Internet Service
Provider) ili PPP (Point to Point Protocol) uslugu ostvaruje se preko serijskog porta na
korisnikovom računaru i standardne telefonske linije. Povezivanje na Internet preko telefonske
linije predstavlja najčešći način pristupa Mreži.
Drugi način pristupa internetu je moguć kada je računar korisnika povezan u lokalnu
računarsku mrežu,koja je spojena na Internet. Podrazumeva se da je u korisnikov računar ugrađena
tzv. mrežna kartica,tj. mrežni interfejs (kontroler). Dakle,korisnik u ovom slučaju ostvaruje pristup
Internetu preko svoje LAN,odnosno preko brze linije koja permanentno postoji ili se po potrebi
uspostavlja između LAN-a i isporučioca Internet usluge.
Registracija korisnika obuhvata poslove koji se odnose na registrovanje korisnika. Tu se
razlikuju dva slučaja:da ku se na Internet priključuje pojedinačni računar ili se povezuje lokalna
mreža. Ako treba da se priključi pojedinačni računar,isporučilac Internet usluge registruje korisnika
na nekom svom serveru,određuje usluge koje korisnik može da koristi i usluge pod kojima će ih
koristiti i definiše parametre na osnovu kojih se vrši obračun korišćenih usluga. Korisnik dobija:
Korisničko ime(username),
Lozinku(password)
Telefonski broj za uspostavljanje veze sa isporučiocem Internet usluge,
Jun 2009
4
Maturski rad Internet
IP adresu i još neke podatke.
Da bi se korisnik povezao na Mrežu i da bi mogao da koristi razne usluge koje ona omogućava,
potreban je odgovarajući softver. Zato treća faza podrazumeva instaliranje programa koji su
neophodni za komukaciju između korisnika i isporučioca Internet usluge, tj. za podršku uslugama
Interneta. To su softverska podrška za TCP/IP protokole i programi za pristup Internet uslugama.
3. Internet usluge
Do pojave World Wide Web ili skraćeno WWW usluge, za većinu korisnika Interneta
najinteresantnije su bile sledeće četiri usluge:
elektronska posta (eng.: e-mail),
prenos fajlova (eng.: file transfer),
diskusione grupe (eng.: usenet ili Internet news),
pričaonica (IRC),
ICQ usluga,
uljučivanje na drugi udaljeni računar (eng.: remote login).
WWW ćemo u ovom slučaju obraditi posebno od internet usluga.
3.1 Elektronska posta
Servis koji je mnogo ranije od World Wide Web-a osvoji srca korisnika je Elektronska
pošta. Ideja da za nekoliko minuta možete dostaviti, tekst, sliku, zvuk, ili video snimak bilo kom
čoveku na planeti bila je do pre kratkog vremenskog roka neostvariva, ali danas, zahvaljujući pre
svega brzom širenju broja korisnika Interneta, može se reći da je ova ideja na neki način ostvarena.
Brz, efikasan i ekonomican metod za slanje pošte jednom ili većem broju Internet korisnika danas
funkcioniše, a i nema bas puno mesta na planeti na kojima nema nekoliko korisnika Intereneta,
odnosno elektronske pošte. Kada izaberete svog Internet provajdera, potpišete sa njim ugovor o
korišćenju Interneta odmah ćete definisati i vaše elektronsko postansko sanduce.Uobičajeno je da
vaša elektronska adresa sadrži dva dela. Prvi deo koji sami određujete proizvoljno je obično prvo
slovo imena i prezimena bez razmaka, ali može biti i bilo šta drugo. Drugi deo je određen
elektronskim imenom vašeg Internet provajdera. Ako je vaš Internet provajder Beotel onda ce
Jun 2009
5

Maturski rad Internet
sandučetu na helix-u nakupi ogromna količina poruka, jer takva situacija opterećuje sistem i
usporava rad, a - u graničnom slučaju - može dovesti do kraha programa koji rade sa poštom i tako
Vas onesposobiti da koristite svoj e-mail.Vodite računa i o tome da e-mail u opštem slučaju
predstavlja vrlo pogodan mehanizam za širenje virusa. Sve poruke koje prolaze kroz naš server se
proveravaju na viruse, i - ukoliko Vam neko pošalje takvo pismo-bombu - bićete obavešteni da je
pismo (ili opasni attachment) obrisano. Ipak, pošto postoji mogućnost da naš serverski antivirus
propusti nešto, skrećemo Vam pažnju da nipošto ne otvarate zakačene datoteke - i naročito
programe! - koji Vam stignu iz neproverenih izvora!Elektronska pošta, skraćeno E-mail (na eng. E-
mail), je servis interneta i intraneta, koji omogućuje slanje i primanje poruka ili pisama. Takođe
omogućava slanje datoteka (različiti dokumenti, slike, komprimirani video, itd..), Koje se "dodaju"
odnosno prilepe,na poruke ili pisma.
Ime dolazi kao analogija tradicionalnoj pošti, gdje poštansko sanduče zamjenjuju
poslužitelji, na kojima se e-mail "čuva" dok je korisnik ne preuzme.
Oktobra 1971. (mada ima izvora koji tvrde da se to dogodilo jula1970) Rej Tomlinson, haker u
najboljem smislu značenja te reči, napisao je prvi program koji je omogućavao razmenu poruka
između dva računara.
Tomlinson, diplomac sa bostonskog MIT-a, bio je u to vreme zaposlen u BBN-u (Bolt,
Beranek, Newman), laboratoriji u Kembridžu, u državi Masačusets. Radeći na Digitalovim PDP-10
Tomlinson je najpre napravio program koji je omogućavao da korisnici istog računara jedan
drugom ostavljaju poruke. Međutim, kako piše u svojoj knjizi „Kratka istorija budućnosti“
teoretičar interneta Džon Nauton, svrbeli su ga dlanovi pa je napisao i program koji tekstualne
poruke razmenjuje između dva računara. Transfer poruke je uspeo, a Tomlinson se ne seća kako je
prva poruka glasila, čak veruje da je napisao nešto u smislu „test“. Potpuno nesvestan da je
napravio nešto što će potpuno promeniti svet koju deceniju kasnije, on ipak nije izdržao a da se ne
pohvali svom kolegi Džeriju Burčfilu zamolivši ga da „ne širi dalje“. „Ovo nije ono čime bi trebalo
da se bavimo“, rekao mu je.U to vreme internet je bio mreža od nekoliko desetina računara,
uglavnom u Americi, u okviru projekta američke vojske pod imenom ARPA. Za nadležne nije
predstavljalo malo iznenađenje kada su dve godine kasnije utvrdili da od ukupnog prometa na
mreži čak tri četvrtine otpada na elektronsku poštu,jedan takoreći nusproizvod.Danas je elektronska
pošta vodeći servis na internetu, i smatra se da je u svetu koristi više od pola milijarde ljudi, dok su
procene da će je 2005. koristiti 1,2 milijarde. Većina poruka je trivijalna, najveću gužvu prave
reklame svake vrste kao i mejlovi inicirani (i inficirani) različitim virusima. No, život bez imejla
mnogima je danas potpuno nezamisliv. Pored programa za razmenu pošte, Rej Tomlinson je
odgovoran za masovnu upotrebu znaka @ (et, poznatiji kao „ludo a“ ili „majmun“, u Finskoj
Jun 2009
7
Maturski rad Internet
„uspavana mačka“, u Koreji „puž“, u Mađarskoj „bubica“, dok se kod Slovena sve više naziva
svojim imenom “deset hiljada“ ili “tma“). Smišljajući kako da razvrsta primaoce poruka odlučio je
da njihova imena i imena računara na kojima se nalaze njihovi nalozi razdvoji nekim znakom
interpunkcije. Kako je na svojoj tastaturi imao samo 12 takvih znakova na raspolaganju, odlučio se
za onaj koji se nikada ne koristi u pisanju poruka. Njegov princip adresiranja koristi se i dan-danas.
Razvoj imejla zaokružen je 1975. godine kada je programer po imenu Džon Vital napisao program
“Msg“ (od engleskog “message“ tj. poruka). Njegov istorijski doprinos sastoji se u genijalnoj ideji
da u program uvrsti opciju odgovaranja na poruku, takozvano “Re“ (reply) koje je on tada nazvao
“answer“ (odgovor). Dve godine kasnije Ted Majer i Ostin Henderson izbacili su protokol za
prenošenje poruka u kojem su definisali koje informacije (osim vašeg teksta) imejl poruka treba da
nosi i od tada nije bilo značajnijih promena strukture imejla.
3.2 Prenos fajlova
FTP je skraćenica od engleske reči File Transfer Protocol, i u prevodu znači protokol za
prenos fajlova (datoteka). To je zapravo, naziv za protokol i vrstu usluge koji služe za razmenu
fajlova između udaljenih kompjutera. FTP nam omogućava da se sa jednog kompjutera (kompjuter
A) prenesu fajlovi na drugi kompjuter (kompjuter B) i u obrnutom smeru.
Na FTP serverima se nalaze fajlovi i programi koje možete preneti na svoj kompjuter. Za
pristup ovim serverima koristi se FTP softver (FTP klijenti). Jednostavno, na serveru izaberete
datoteke koje želite da prenesete kod sebe, a FTP softver će započeti prenos i na kraju preneti sve
na vaš kompjuter. Takođe, FTP se koristi i za tzv. "upload", tj. slanje određenih fajlova na servere.
Na primer, kada kreirate sopstvene web stranice, da bi svima bile dostupne, morate ih preneti na
hostujući server. Postoje dve različite vrste FTP servera, prvima da bi ste pristupili potrebna vam je
lozinka (eng. password) i korisničko ime (eng. user name), i postoji druga vrsta servera tzv.
"anonimni" (eng. anonymous) gde se za pristup kao korisničko ime koristi reč "anonymous", a kao
lozinku koristite sopstvenu e-mail adresu. Sa takvih, javnih FTP servera, možete na svoj kompjuter
"skinuti" razne vrste fajlova:
shareware programe - programe koji se mogu koristiti određeno vreme, nakon koga je za
dalje korišćenje potrebno platiti autoru registraciju. Najčešće, cena ove registracije nije velika, pa
se često isplati plaćanje registracije, jer zauzvrat dobijate mnoge korisne funkcije.
freeware programe - ovo su potpuno besplatni preogrami, što znači da za njihovo korišćenje
ne morate plaćati ništa.
drajvere (drivers) - najnoviji drajveri za vaše računarske komponente (DVD,grafička,
muzička kartica...)
Jun 2009
8

Maturski rad Internet
teme. Kada pronađete određenu grupu potrebno je da se "pretplatite" (subscribe) na nju. Kada se
kaže pretplata ne misli se na plaćanje, već na želju da pratite određenu grupu. Kliknite na izabranu
newsgroup-u, npr. "yu.forum.sport" i kliknite na dugme "Subscribe". Upravo ste se pretplatili na
jednu sportsku diskusionu grupu i Outlook vas prebacuje na tu grupu i "skida" naslove svih poruka
koje su upućene u ovu diskusionu grupu. Jednostavim klikom na naslov (Subject) određene poruke,
dobićete i sam sadržaj poruke.
Diskusione grupe (Newsgrupe) generalno služe razmeni mišljenja i iskustva s ljudima
sličnih interesovanja koja vam mogu pomoći u rešavanju problema. Unutar diskusionih grupa
možete pretraživati i po autoru i po temi.
3.4 Pričaonica
Ova usluga,nazvana IRC(Internet Relay Chat),nastala je pre više od jedne decenije,ali je
stekla veliku popularnost,posebno među mladima,tek tokom poslednjih nekoliko godina kada je
Internet postao opšte popularan. Za razliku od diskusionih grupa, u kojima se diskusija(razmena
mišljenja) ne obavlja u realnom vremenu,u pričaonicama korisnici razgovaraju(najčešće tekstom) u
realnom vremenu,drugim rečima ćaskaju kao da su se našli zajedno u nekom kafiću(u tzv.virtuelnoj
sobi), upoznali i stupili u razgovor. Da bi mogao da pristupi ovoj usluzi,korisnik mora da na svom
računaru instalira odgovarajući softver,poveže se na odgovarajući server i nauči naredbe koje su
neophodne da bi mogao da uđe u virtuelnu sobu i razgovara sa osobama koje su već u toj sobi.
3.5 ICQ usluge
Sa razvojem tehnologije poboljšali su se i e-mail programi. Prvi napredak u odnosu na
klasično dopisivanje nastao je kada je postala moguća interaktivna pismena komunikacija: posle
uspostavljanja obostrane veze jedan korespondent,npr. postavlja pitanje(tj. kuca pitanje na tastaturi
svog računara). Tekst pitanja,posle nekog kraćeg vremena od nekoliko sekundi ili nekoliko desetina
sekundi,u zavisnosti od opreme i opterećenja linije,pojavljuje se na ekranu monitora drugog
korespodenta,koji svoj odgovor kuca na svojoj tastaturi itd. Danas je,uz odgovarajući hardver,
postala sasvim uobičajena i interaktivna verbalna,pa čak i video komunikacija. Drugim rečima, dva
korespodenta koji sede ispred svojih računara,povezanih na Internet,direktno razgovaraju,kao da
govore telefonom,pa čak mogu i da se vide.
3.6 Uključivanje na udaljeni računar
Jun 2009
10
Maturski rad Internet
Korisnik koji je povezan na Internet može,uz pomoć odgovarajućeg programa(npr. Telnet-
a,ili nekog drugog programa),da se uključi,odnosno uloguje (eng. Log in) u veliki računar u
Internetu. Od tog trenutka korisnikov računar,a to je obično PC računar,nema mogućnost lokalne
obrade jer sada radi kao neinteligentni terminal(eng. Dumb terminal) priključen na računar. Da bi
mogao da koristi ovu uslugu,korisnik mora u većini slučajeva da ima dozvoljen pristup,tj. otvoren
nalog za rad na datom velikom računaru.Na ovaj način dostupne su mnoge usluge komercijalnih
baza podataka. Pristup nekim od ovih baza podataka je besplatan:npr.,mnoge biblioteke
dozvoljavaju slobodan pristup svojim katalozima i nekim specijalizovanim bazama podataka.
4. Vrste interneta
4.1
Dial-Up
Dial-up
je vrsta pristupa internetu pomoću telefonske linije. Korisnik koristi modem koji je
povezan sa računarom i telefonskom linijom da bi birao broj Internet provajdera prilikom koje se
uspostavlja veza između modema, koji je kasnije usmeren prema internetu.
Prvi modem (
MO
dulator
DEM
odulator) se pojavio 1979, i tada je počelo dial-up
povezivanje na internet. Koreni dial-up-a se mogu naći još u doba telegrafa, gde su se impulsi slali
žicom tapkajući prekidač. Glavna uloga modema je da signal dobijen iz kompjutera pretvori u
analogni signal (Moduliranje) koji se kasnije može prenositi telefonskom žicom i obratno
(Demoduliranje).
Signal prolazi kroz jednu analognu konverziju. Zbog toga što je konverzija urađena na
korisničkoj strani, protok podataka je ograničen na V.34 brzine. Podaci koji dolaze sa pristupnog
servera nemaju problema sa šumom koji bi se pojavio pri analognoj konverziju, pa tako podaci
mogu biti poslati pri mnogo većim brzinama. Dakle, korisnik može primati podatke pri v.90
brzinama ali ih može slati samo po V.34 brzinama. Protok podataka kroz modem je sledeći:
Iz DTE-a (Data terminal equipment), podaci se šalju kroz UART (Universal asynchronous
receiver/transmitter), koji kontroliše bufer i kontrolu protoka podataka sa računara. Kompresovani
podaci se šalju u paketima, sa označenim zaglavljem zatim se šalju do DSP-a (Digital signal
processing). Podaci zatim idu do digatalno/analognog procesora, koji šalje podatke iz RJ11
(Standardni konektor) prema telefonskoj liniji. Prijem podataka se vrši u obrnutom redosledu.
Ove tehnologije se dele prema metodama i načinu na koji se koristi telefonska linija.
4.1.1 Dostupnost
Dial-up ne zahteva nikakvu drugu infrastrukturu osim telefonske linije. Kako su telefonske
priključnice dostupne širom sveta, dial-up ostaje veoma upotrebljiv ljudima koji putuju. Dial-up je
Jun 2009
11

Maturski rad Internet
4.1.4.a POTS (Plain Old Telephone Service)
Telefonske linije za prenos glasa se zovu i POTS. One su sveprisutne, poznate i lako se
dobijaju. Zvuk prenesen ovim servisom se obrađuje 8.000 puta po sekundi (koristeći 8 bita po
uzorku), pri konverziji u digitalan oblik, da bi se zvuk mogao prenositi na 64 kbps kanalu.
Za kodiranje i dekodiranje glasa je zadužen deo opreme koji se zove CODEC. CODEC je bio
neophodan da bi omogućio kompatibilnost sa starijim analognim telefonima koji su već bili u široj
upotrebi. Dial-up konecije ovom metodom su ograničene brzinom od 33.600 bita po sekundi
(33,6kbps) pomoću modema.
4.1.4.b T1/E1
T1/E1 linije su dizajnirane za poslovna okruženja. T1 omgućava da se 24 TDM kanala šalju
preko kabla sa 2 para bakarnih žica. E1 pruža 32 kanala, od kojih je jedna predviđena za
sinhronizaciju. Brzina T1 linije je do 1.544 Mbps, dok je brzina E1 2.048 Mbps.
4.1.4.c CAS (Channel Associated Signaling)
T1 CAS linije imaju 24 56k kanala, deo svakog kanala se koristi za signaliziranje poziva.
E1 CAS i dalje koristi samo 16. kanal za signalizaciju poziva.
CAS nije ISDN interfejs, dozvoljava samo analognim pozivima pristup serveru.
4.1.5. ISDN
ISDN
je engleska skraćenica za
Integrated Services Digital Network
, i oznaka je za
digitalnu telefonsku tehnologiju. ISDN je nastao u kasnim 1970-im godinama.
Postoje dva osnovna tipa pristuma ISDN mreži:
Bazni pristup
- sastoji se od dve telefonske linije tzv. B kanala od 64 Kbps, i od jednog D
kanala od 16Kbps (koji služi za sinhronizaciju).
Primarni pristup
- ova vrsta pristupa ima mnogostruke B kanale i njihov maksimum zavisi
od telefonske mreže: Severna Amerika i Japan 23B+D (ukupno 1.544 Mbps (T1), dok u Evropi,
Australiji: 30B+D (ukupno 2.048 Mbps (E1))
4.1.5.a BRI (Basic Rate Interface)
Namenjeno za kućnu upotrebu, ova aplikacija ISDN-a koristi iste POTS linije, ali
omogućuje direktnu digitalnu konekciju sa telefonskom mrežom. BRI interfejs ima dva B (bearer)
kanala za prenos podataka, i jedan D (delta) kanal za prenos upravljačkih i signalnih informacija.
Svaki B kanal je 64k linija. Individualni 64k kanali telefonske mreže se zovu i DS0 (digital service
0).TDM (time division multiplexing) ili vremensko multipleksiranje omogućuje da se viže kanala
šalju u jednoj liniji.
Jun 2009
13
Maturski rad Internet
4.1.5.b PRI (Primary Rate Interface)
T1 PRI servis omogućava 23 B kanala pri 64 kbps sa cenom jednog D kanala (24. kanal) za
signaliziranje poziva. E1 PRI servis omogućava 30 kanala, ali koristi 16. kanal za ISDN
signaliziranje. PRI servis je ISDN konekcija.
4.2
ADSL
Asimetrična digitalna pretplatnička linija
ADSL-Asymmetric Digital Subscriber
Line
) je asimetrična u smislu brzine prenosa podataka tj. to znači mogućnost bržeg prenosa
podataka u daunlod-u (ka korisniku), nego što je to u aploud-u prenos podataka od korisnika ka
mreži. Prenos se vrši po telefonskoj bakarnoj parici pretplatnika.Razvoj telekomunikacija u XX
veku odvijao se tako što je za svaki servis građena posebna infrastruktura. Tako je nastala (javna)
mreža za telefonski servis, telegrafski servis i servis za prenos podataka. Veza između telefonskih
pretplatnika i «njihovih centrala» najvećim delom je išla preko bakarnih parica. Tako je do kraja
2001. godine u svetu bilo instalirano oko milijardu telefonskih linija (bakarnih vodova-parica).
Uzimajući u obzir ogromna ulaganja u takvu lokalnu infrastrukturu i narasle potrebe korisnika za
novim servisima (video na zahtev, video konferencije, rad od kuće, telemedicina, učenje na daljinu,
interaktivne mrežne igre, radio i TV, mrežne kupovina) bilo je logično očekivati razvoj
telekomunikacionih usluga u pravcu korišćenja postojeće infrastrukture. Prvi korak je bila ISDN
tehnologija, ali se sredinom poslednje dekade XX veka, sa ekspanzijom Interneta, javila potreba za
nečim što bi omogućilo velike protoke podataka od i ka krajnjem korisniku usluge. Tome zahtevu
je odgovorila nova xDSL tehnologija. Ona omogućava da se po postojećoj infrastrukturi (bakarnim
paricama) pruži krajnjem korisniku kako pristup fiksnoj telefonskoj mreži i uslugama koje ona
pruža, tako i pristup Internetu sa velikim brzinama protoka (teoretski 8.192 Mbit/s).
U tehnologiji DSL-a postoji nekoliko podvrsta, međutim, ona koja se danas najčešće koristi
je takozvana asimetrična digitalna pretplatnička linija (ADSL-Asymetric Digital Subscriber Line).
Asimetričnost, zapravo znači mogućnost bržeg prenosa podataka u daunlod-u (ka korisniku), nego
što je to u apload-u (prenos podataka od korisnika ka mreži). Većina najzanimljivijih aplikacija za
korisnike na mreži su asimetične (video na zahtev, pristup Internetu, multimedijalni pristup,
kupovina od kuće, itd.) gde mnogo više informacija korisnik "preuzima" sa mreže nego što ih njoj
"šalje". Obezbeđivanje širokopojasnih i telefonskih servisa preko ADSL linije se zasniva na
odvojenim pretplatama. Telefonskim servisima se upravlja na nivou komutacionog čvora kao i sa
Jun 2009
14

Maturski rad Internet
terminalni uređaj i to u zavisnosti da li je ADSL realizovan preko obične telefonske linije ili preko
baznog ISDN-a.
DSL modem/ruter se priključuje na drugi izlaz razdvajač-a i omogućuje protok podataka sa
korisničkog računara na DSL liniju. DSL terminalni uređaj (DSL Modem/DSL Ruter) koji se spaja
na računar i na DSL liniju, odnosno razdvajač, služi za prenos podataka. DSL terminali se
proizvode uglavnom u dve vezije:
računar se spaja preko USB-a
računar se spaja preko mrežne kartice
U telefonskoj centrali nalazi se DSLAM (Digital Subscriber Line Access Multiplexer) koga
čine razdvajač (spliter) i DSL modem. Uloga razdvajača je da sav saobraćaj koji stigne do njega
preko pretplatničke linije, podeli na dva dela:
telefonski saobraćaj - koji šalje ka telefonskoj mreži i
digitalne podatke koji se usmeravaju preko DSL modema na Internet.
Ovde dolazimo do najveće razlike između ADSL-a i kablovskog pristupa Internetu preko
kabl modema: ADSL preko DSLAM-a obezbeđuje rezervisanu vezu svakom priključenom
korisniku i ne postoji nikakva zavisnost između kvaliteta usluge i broja korisnika, dok se kod
kablovskog pristupa Internetu, dodavanjem korisnika na granu kabla smanjuje kvalitet pristupa
Internetu svakom korisniku posebno, jer se resurs deli.
4.3
Kablovski internet
Kablovski internet je vrsta dodatne usluge koju nudi operater kablovske televizije. Operater
nudi uslugu povezivanje korisnika sa Internetom preko mreže kablovske televizije, a sam kablovski
operater obezbeđuje vezu sa ponuđačem internet usluga. Da bi ova usluga bila moguća potrebno je
da:
korisnik ima, instaliran i konfigurisan, kablovski modem;
da je izgrađena mreža kablovske televizije dvosmerna, tj. da omogućava prenos signala
između glavne stanice i korisnika u oba smera;
da se u mreži koriste optički kablovi;
da u glavnoj stanici postoji oprema potrebna za razdvajanje radio i TV signala od signala
interneta.
4.3.1 Prednosti i mane kablovskog interneta
Prednosti kablovskog interneta, kao i ADSL-a, su pored većih brzina i stalno slobodne
telefonske linije, oslobađanje od nedostataka telefonske pretplatničke linije kao što su zauzeta
Jun 2009
16
Maturski rad Internet
linija, prekid veze i sl. Prednost kablovskog interneta u odnosu na ADSL je bolja iskorišćenost veze
između glavne stanice i korisnika, tj. manji su gubici u prenosu, mogućnost većeg protoka od
korisnika prema glavnoj stanici (apload) i td.
Mana korišćenja interneta preko kablovske veze je deljenje jednog fizičkog kabla i jednog
propusnog opsega od strane svih korisnika koji se nalaze na jednoj grani, odnosno ne postoji
neposredna veza iz glavne stanice do svakog korisnika. Rezultat je da se tražena brzina saobraćaja
lako ostvaruje u situaciji kada je mali broj korisnika interneta, ali povećanjem broja korisnika preko
neke granice se ne može obezbediti propusni opseg koji garantuje ponuđač. Uz dobru iskorišćenost
mrežnih resursa i primenu savremene tehnologije (DOCSIS 2.0 i/ili DOCSIS 3.0) ovaj problem
može biti u velikoj meri ili u potpunosti prevaziđen.
Standardne brzine od glavne stanice prema korisniku (u Srbiji 2009. godine) su:
u paketima sa neograničenim protokom na mesečnom nivou 1 Mbps, 1,5 Mbps, 2 Mbps, 3 Mbps, 4
Mbps 6 Mbps i 8 Mbps (kod pojedinih dobavljača u ponudi se mogu javiti i paketi od 64, 128, 256,
512, 768 Kbps 4,5 Mbsp i 5 Mbps Kbps);u paketima na merenje protoka od 5 do 10 Mbps kod
pojedinih dobavljača. Agregacija kod kablovskog interneta, u zavisnosti od dobavljača, kreće se od
1/2 do 1/16 u korist protoka ka korisniku.
4.3.2 Kablovski modem
Kablovski modem je uređaj koji je neophodan korisnicima kablovske televizije da koriste
usluge Interneta tj. kablovskog interneta. Funkcija kablovskog modema je da razdvoji delove
spektra koji se odnose na prenos radio i TV signala od podataka koji se odnose na Internet.
Kablovski modem ima najmanje tri priključka. Prvi priključak je standardni F-port
konektor, odnosno kontektor za koaksijalni kabl koji je sličan konektoru na poleđini TV aparata ili
video rekordera. Kablovska televizija se priključuje na taj port. Drugi i treći interfejs su Ethernet
(mrežni) i USB konektori, kojim se kablovski modem povezuje sa računarom.Uprkos i mogućim
„zagušenjima“ u 99 od 100 slučajeva kablovski modem obezbeđuje daleko veće brzine i
pouzdanost od telefonskog modema. Brzina preuzimanja podataka sa interneta teoretski može imati
vrednost do 36 megabita u sekundi, a slanja podataka čak do 10 megabita u sekundi.
Brzina je postignuta zahvaljujući tome što je kablovskom modemu za prenos informacija na
raspolaganju jedan ili dva kanala sa opsegom od 6 MHz što je daleko iznad propusnog opsega
klasične telefonske linije od 3 kHz. Standard koji ispunjavaju ovakve vrste modema u SAD je
DOCSIS (
Data Over Cable Service Interface Specification
) - postoje DOCSIS 1.0, DOCSIS 1.1,
DOCSIS 2.0 i DOCSIS 3.0 koji se razlikuju prema propusnoj moći.sr:Kablovski internet.
Jun 2009
17

Maturski rad Internet
analigiju sa knjižarima, gradskim čitaocima, bibliotekama, robnim kućama, umetničkom galerijama
u tom gradu. Kao što ćemo u nekoj ulici tog grada pronaći željene informacije ili usluge, tako ćemo
gotovo sigurno i na Internetu naći ono što tražimo. Istina, u oba slučaja će nam za to biti potrebno
neko vreme, utoliko duže nkoliko se slabije snalazimo u gradu, odnosno na Mreži. Da bi se
olakšalo snalaženje, odnosno kretanje po Internetu, potreban je odgovarajući softver. Postoji više
programa za kretanje i pretraživanje Interneta. Ovi programi se iz dana u dan sve više usavršavaju
kako bi postali što efikasniji i jednostavniji, tj. lakši za korišćenje.
World Wide Web, ili jednostavno WWW najnoviji je informacioni servis na Internetu. On
se tek pojavio 1993. godine da bi danas sa više desetina miliona WWW stranica predstavljao
sinonim za Internet. Prve dve reci "World Wide" označavaju svetsku mrežu kompjutera, odnosno
da obuhvata čitavu planetu, to jest da je globalni sistem, a poslednja reč "Web" označava mrežu (u
orginalnom prevodu paukovu mrežu), odnosno elektronsku prezentaciju. Slobodnim prevodom
mogli bi reći da je World Wide Web grupa elektronskih prezentacija dostupnih na svetskoj
kompjuterskoj mreži - Internetu. Web - elektronska prezentacija baziran je na tehnologiji poznatoj
kao hipertekst.
Hipertekst omogućuje da dokument linkovima bude povezan sa neograničenim brojem
drugih dokumenata koji mogu sadržati tekst, sliku, zvuk, video, ili bilo šta drugo na bilo kom
drugom kompjuteru širom Interneta. Ova tehnologija praktično vam omogućuje da kliknuvši mišem
na link u jednom dokumentu dodjemo do nekog drugog dokumenta, i tako redom, bez obzira na
kom se, od više miliona kompjutera povezanih u svetsku kompjutersku mrežu, taj dokument nalazi.
Ulaskom u prvu WEB prezentaciju vi ste se našli u cyberspace-u medju više desetina miliona
stranica teksta, slika, i drugih multimedijalnih sadržaja, bez obzira na kom se mestu na zemaljskoj
kugli oni nalaze. Worl Wide Web je danas najmoćniji i najfleksibilniji Internet navigacioni sistem
koji postoji.
Da bi koristili WWW neophodno je da na svom računaru imate instaliran softver za citanje
WWW prezentacija.To danas nije nikakav problem jer se mnogi od ovih softverskih alata dobijaju
besplatno, mogu se besplatno preneti sa Interneta na vaš racunar.Najpoznatiji su Microsoft
Interenet Explorer i Netscape Navigator, ali postoje i mnogi drugi koji citaju WWW prezentacije
sasvim uspešno.Kako je broj WWW stranica ogroman razumljiva je pojava sve većeg broja WWW
stranica koje upućuju na druge WWW stranice iz slične oblasti, odnosno pojava WWW stranica
koje u sebi sadrže alate za pretraživanje različitih baza podataka.To mogu biti baze podataka
dokumenata, elektronskih adresa,web-ova, i td.Ove WEB prezentacije kao sto su: Altavista,Google,
Yahoo,itd. omogućuju zaista efikasno pretraživanje Interneta, ali i zahtevaju detaljno upoznavanje
sa principima i pravilima na osnovu kojih funkcionisu..
Jun 2009
19
Maturski rad Internet
6. Literatura
1. http://www.wikipedia.org
2.
www.esd.rs/magazin
3.
www.ebookee.com.cn
4.
www.zavod-irc.si
5.
www.dmoz.org/World/Srpski/Kompjuteri/Internet/
6.
Računarske mreže za IV razred elektrotehničke škole - Zoran Urošević
Jun 2009
20
Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti