UNIVERZITET U BANJOJ
FILOZOFSKI FAKULTET
STUDIJSKI PROGRAM PEDAGOGIJA
KRITIČKI PRIKAZ ČLANKA
„NOVI KVALITET OBRAZOVANJA:
ŠANSA ZA BOLJU BUDUĆNOST“
Dr Radovan Grandić, dipl. pedagog – master, Milena Stipić
Predmet: Menadžmet kvaliteta u obrazovanju
(Prvi kolokvijum)
Banja Luka, novembar 2014. godine
Ovaj članak je objavljen u časopisu Pedagoška stvarnost LVII, 5-6 (2011), u Novom
Sadu. Autori ovog članka su dr Radovan Grandić i dipl. pedagog – master, Milena Stipić. U
uvodnom dijelu članka oni govore o inicijativi koja se mora preduzeti kako bi se ostvario sklad u
čovjekovom žiotu. Kao glavni adut u ostvarenju skladnog života čovjeka ističe se obrazovanje.
Pošto je obrazovanje širok pojam treba se pristupiti njegovoj osnovi, te na taj način odrediti u
kom pravcu da ide. Tu nailazimo na potrebu za kvalitetnim obrazovanjem. Šta znači kvalitetno
obrazovanje? Pod tim bi mogli podrazumijevati, možda čak i definisati, da je kvalitetno
obrazovanje onaj vid prenošenja znanja koji omogućava lako, pristupačno i jasno sagledavanje
znanja koje se prenosi, te osposobljavanje čovjeka za život. Iako je posljednji dio rečenice
uopšten možemo onda samo pretpostaviti pred kakvim problemom su se nalazili autori ovog
članka. Tu se takođe spominju pojmovi kao što su globalizacija, formalno i neformalno
obrazovanje,...pojam znanje koje se posebno naglašava u rečenici koja govori da je znanje dio
čovjeka, te se ispoljava kao najviša čovjekova vrijednost. U pogledu samog kvaliteta
obrazovanja i njegovog unaprijeđivanja govori se i proširivanju obrazovanja. To znači da pored
formalnog pristupa na kvalitet obrazovanja utiče i neformalni pristup. Stoga se naglašava da
čovjek tokom cijelog života biva obrazovan, te se ispoljava potreba za što kvalitetnijim
pristupom obrazovanja. Pojam globalizacija, u pogledu kvaliteta obrazovanja, nam govori da će
se čovjek u bližoj budućnosti obrazovati u duhu “građanina svijeta“, ali isto tako i biti čuvar
sopstvene kulture.
U poglavlju
Novi kvalitet obrazovanja
autori govore o reformi obrazovanja u pogledu
njegovog kvaliteta i razvijajuće funkcije. Tu se spominje problem razlike u kvalitetu obrazovanja
koje utiče na globalno tržište u pogledu roba, usluga, znanja i kapitala. Autori navode i dogovore
o ujednačavanju pristupa kvaliteta u obrazovanju, gdje se i nametnuo problem „definisanja
jedinstvene metodologije za upravljanje kvalitetom u obrazovanju“. Prije toga se postavlja
pitanje kvalitetne škole, odnosno koliki je kvalitet formalnog obrazovanja? Ovdje se ističe
mišljenje profesora Haiki K. Lutiena koji govori o tome kakva kvalitetna škola treba da bude. On
navodi da kvalitetna škola mora da ima jasne ciljeve, dobar ambijent, vođe koji su sposobni da
kvalitetno vode i sarađuju, partnerstvo škole, porodice i lokalne zajednice, te stalno
provjeravanje i unaprijeđivanje kvaliteta rada škole. Saglasan sam sa mišljenjem profesora, ali
bih ipak dodao da pojedine države ili gradovi nisu u mogućnosti da pruže potpuno ispunjenje
ovih zahtijeva (kako u socijalnom, tako i ekonomskom pogledu). Opet to nipošto ne znači da ne
teba težiti ka što kvalitetnijem obrazovanju, u ovom slučaju kvalitetnoj školi. Nadalje se govori o
potpunom ovladavanju kvalitetom ili kako se još označava TQM
(Total Quality Managment).
Ovakav vid kontrole podrazumjeva stalno usavršavanje, te povećavanje efikasnosti kvaliteta
obrazovanja. Napominje se da je samovrednovanje, odnosno afirmacija modela
samovrednovanja, u školi jedna od opcija koja može da unaprijedi kvalitet znanja. To je veoma
važno ukoliko škola želi da preuzmeme inicijativu u pogledu unaprijeđivanja formalnog
obrazovanja, ali nikako da zapostavi i neformalne uticaje. U daljem tekstu autori ističu ulogu
Školskog razvojnog plana, koji se zasniva na koncenzusu „svih aktera razvojnog planiranja sa
jasno definisanim ciljevima, ulogama i odgovornostima“. Školski razvojni plan je „vremenski
