Imunologija
www.belimantil.info
I TOG ĈETVRTKA, 14. NOVEMBRA, LETA GOSPODNJEG 2002. ZVEZDA I PARTIZAN ISPADOŠE IZ DRUGOG
KRUGA UEFA, NA ŽALOSTAN I SKAREDAN NAĈIN.... NO NEŠTO DRUGO NAS JE OBRADOVALO,... NAIME NEKI
TAMO JE ODLUĈIO DA PREKUCA PREDAVANJA SA IMUNOLOGIJE I TO NI MANJE NI VIŠE NEGO PO ISPITNIM
PITANJIMA... HTEO JE JOŠ VIŠE DA OLAKŠA SEBI, A I DRUGIMA ŽIVOT, PA JE TU NEŠTO CRTKAO, PISUCKAO,
KOMENTARISAO, NO KAKO BILO NASTADE I TA NOVA SKRIPTA IZ IMUNOLOGIJE. TAKO DA NE DUBIM VIŠE –
SREĆNO UĈENJE
PS. SVE SUGESTIJE I KRITIKE PRIHVATAM, A USPUT SE ZAHVALJUJEM I KOLEGI MILOŠU NA RECENZIJI I
SUGESTIJAMA
DULE
IMUNOLOGIJA
PO ISPITNIM PITANJIMA
1. I.P. – Osnovne karakteristike prirodnog i steĉenog imuniteta
Imunost je sposobnost organizma da prepozna patogene (štetne faktore) i da ih eliminiše na razliĉite
neĉine, može se podeliti na:
1.
PRIRODNU IMUNOST
(
UROĐENA
,
NESPECIFIĈNA
):
-
postoji i pre susreta sa patogenom
-
brzo se angažuje i predstavlja prvu liniju odbrane organizma
-
mehanizmi dejstva prirodne imunosti predstavljaju genetski potencijal jedinke, tj.
nasleĊuju se i ne menjaju tokom života jedinke
-
ima ulogu u stimulaciji specifiĉnog imunskog odgovora i utiĉu na tip tog odgovora
(celularni ili humoralni)
-
efektorski mehanizmi prirodne imunosti uĉestvuju u krajnjoj eliminaciji patogena i pored
aktiviranih specifiĉnih mehanizama odbrane
-
telesne ovojnice
– epitelne barijere (koža i sluzokoža):
koža
stalna deskvamacija kože omogućava odstranjivanje patogena,
kiseli pH kože,
inhibitorni efekat mleĉne kiseline(laktata) koja je produkt lojnih i znojnih
žlezda,
defenzini katjonski peptidi, niske mol. mase (cistein), deluju kao
antibiotici širokog spektra (ubijaju bakterije i gljive),
keratinociti koji luĉe citokine (nema imunskog odgovora bez citokina)
sluzokoža
mukus
treplje
inhibicija virusa – gornji delovi resp. sistema imaju temperaturu 33º C
mikrobicidni faktori – nizak pH želudaĉnog soka, žuĉne soli i proteolitiĉki
enzimi digestivnog trakta, spermin i Zn semene teĉnosti
lizozim ili muramidaza
glikolipidi – kompeticijom spreĉavaju prianjanje za ćelije
laktoferin – vezuje Fe i uskraćuje bakterijski faktor rasta
normalna bakterijska flora (komensali) – suprimiraju rast potencijalno
patogenih bakterija kompeticijom za esencijalne hranljive materije ili
receptore na površini epitela, lokalnom promenom pH, produkcijom
toksiĉnih materija
-
humoralni mehanizmi nespecifiĉne imunosti
aktivnost razliĉitih supstanci prisutnih u telesnim teĉnostima sa
antimikrobnim i antivirusnim dejstvom
aktivacija sistema komplementa alternativnim i lektinskim putem
β lizin – katjonski protein trombocita koji luĉe tokom koagulacije, ubija
G+ bakterije (neenzimskim oštećenjima ćelijske membrane)
www.belimantil.info
lizozim – koga luĉe mononuklearni fagociti
citokini (interferoni tipa 1, IL-1, TNF-α, IL-8)
-
celularni mehanizmi nespecifiĉne imunosti
fagociti i NK ćelije – ubijaju virusom inficirane i neke tumorske ćelije,
produkuju IFN-γ
2.
STEĈENU IMUNOST
(
ADAPTIVNA
,
SPECIFIĈNA
)
-
stiĉe se tokom života i rezultat je kontakta organizma sa odreĊenim patogenom
-
odlike su:
RAZNOVRSNOST I SPECIFIĈNOST
IMUNOMEMORIJA
LIMFOCITI UĈE DA PREPOZNAJU STRANO OD SOPSTVENOG
–
AUTOTOLERANCIJA
(eliminacijom autoreaktivnih klonova limfocita ili funkcionalnom
inaktivacijom – anergijom)
-
tipovi steĉenog imuniteta:
prema efektorskom mehanizmu:
celularni (T limfociti)
humoralni (B limfociti)
prema naĉinu indukcije
aktivni prirodni (infekcija) i aktivni veštaĉki (vakcinacija)
pasivni prirodni (prelaz antitela sa majke na dete) i pasivni veštaĉki (Th
imunim serumima)
*
FAZE
IMUNSKOG
ODGOVORA
*
-
ISTE SU BEZ OBZIRA NA IMUNITET
1.
FAZA IMUNSKOG PREPOZNAVANJA
–
na osnovu prostorne komplementarnosti receptora i Ag
2.
FAZA AKTIVACIJE
–
transmembranski prenos signala, nastajanje sekundarnih messenger
molekula, aktivacija gena i ekspresija
3.
EFEKTORSKA FAZA
2. I.P.
–
antigeni i hapteni
*ANTIGENI*
dvojno svojstvo:
a)
bivaju prepoznati od receptora na T i B limfocitima i sposobni su da izazovu tj.
indukuju imuni
odgovor
(IMUNOGENOST)
b)
sposobni su da reaguju sa specifiĉnim produktima imunog odgovora (antitela, citokini, natural
killer cells ili citototoksiĉni T Li)
*HAPTENI*
Jednostavna hemijska jedinjenja koja
ne indukuju imuni odgovor
(nisu imunogeni), ali se prepoznaju
u organizmu.
Imuni odgovor se može postići vezivanjem haptena za jedinjenja koja su najĉešće proteini i nazivaju se
nosaĉi, a sami su po sebi imunogeni. Imunizacija hapten – nosaĉ konjugatom dovodi do proizvodnje
antitela i za protein nosaĉ i za sam hapten.
Imunogenost antigena zavisi od:
1)
stranosti antigena za organizam – što je razliĉitiji u odnosu na ćeliju organizma imunogenost
raste
2)
hemijske složenosti – što je složeniji to je i imunogeniji
3)
veliĉine molekula – što je veći imunogenost raste
4)
od genetske konstitucije
5)
naĉina unošenja antigena
EPITOPI, antigenska determinanta – delovi antigena koje prepoznaju receptori na T i B Li
PARATOPI, vezna mesta, aktivna mesta – delovi antitela koji reaguju sa epitopima

www.belimantil.info
Teški lanci se takoĊe sastoje iz varijabilnog i konstantnog dela, gde varijabilni region ima skoro iste
odlike kao i varijabilni region lakih lanaca, sa takoĊe 3 mesta hipervarijabilnosti. Konstantnih delova
teških lanaca ima više vrsta i na osnovu njih se imunoglobulini razvrstavaju u 5 klasa:
KLASE
PODKLASE
Hc
Lc
IgM
μ
κ λ
IgG
1,2,3,4
γ
1
γ
2
γ
3
γ
4
κ λ
IgA
IgA
1
, IgA
2
, IgAs
α
1
α
2
κ λ
IgE
ε
κ λ
IgD
δ
κ λ
IgM
– mogu biti membranski u sklopu receptora na B limfocitima za antigen, a mogu biti i sekretovani
i tada su obavezno pentameri meĊusobno povezani S-S vezama i J polipeptidom. Javljaju se pri
primarnom imunom odgovoru tj. antitela su alarmnih situacija.
IgG
– razlikuju se po teškim lancima i disulfidnim vezama izmeĊu istih
IgA
– mogu biti u serumu, a takoĊe i na sluzokoži gde je podklasa IgAs koji je sekretovan iz efektorskih
B limfocita, a dimer je iz dve IgA subjedinice povezane J polipeptidom, dobijaju sekretornu
komponentu u mukoznim epitelnim ćelijama i ona ih štiti od dejstva proteolitiĉkih enzima.
IgE
– bazofili i mastociti imaju visok afinitet receptora za Fc fragment, pa tako mogu izazvati
preosetljivost 1. tipa (alergije, ..)
IgD
– ne zna se fiziološka funkcija, a nalaze se u membranama B limfocita u sastavu receptora za
antigene.
4 I.P. Biološke funkcije antitela
Antitela mogu biti:
a)
membranski Ig – na površini B limfocita, tu su sve klase sa tim što se kod naivnih B limfocita
nalaze samo IgM i IgD
b)
sekretorni Ig – u koje spadaju IgA klase koji dobijaju sekretornu komponentu u ćelijama epitela
mukoze
Ig imaju dva funkcionalna fragmenta Fab i Fc.
Fab
služi za prepoznavanje tj. neutralizaciju antigena i to na 3 naĉina: blokira virus, blokira receptor i
blokira toksin.
Fc
ima ulogu u biološkim funkcijama:
1)
AKTIVACIJA KOMPLEMENTA KLASIĈNIM PUTEM
–
i to samo IgM i IgG nakon reakcije sa Ag
2)
OPSONIZACIJA
– olakšava fagocitozu preko Fc receptora(FcR) antitela koja su odreagovala sa
Ag, a to su uglavnom IgG mada su opsonini i C3b i C4b komponente aktiviranog sistema
komplementa
3)
ANTITELO ZAVISNA ĆELIJSKA CITOTOKSIĈNOST
(ADCC
– antibody dependant cell-mediated
cytotoxity) – posredovana iskljuĉivo IgG i to preko FcR(γ3) na NK ćelijama, ali i preko IgE na
FcR eozinofila protiv parazita(gliste i crvi)
4)
PRVI TIP PREOSETLJIVOSTI
(
IMMEDIATE HYPERSENSITIVITY
)
– posredovan IgE, vezivanjem za
mastocite i bazofile preko FcR(ε1) visokog afiniteta(high affinity) pri ĉemu se te ćelije aktiviraju
i luĉe vazoaktivne supstance koji su intermedijeri alergija(histamin, citokini,...)
5)
TRANSPORT KROZ MUKOZU
– posredovan preko IgA ili IgM tj. multimeriĉnim antitelima. IgA
ulaze na bazalnoj strani epitelnih ćelija mukoze preko poli Ig receptora, a zatim dobijaju
sekretornu komponentu koja je deo ekstraćelijskog dela tog receptora, a štiti IgAs od
proteolitiĉkog razlaganja enzimima mukoze.
6)
TRANSPORT KROZ PLACENTU
– posredovan iskljuĉivo IgG
7)
INHIBICIJA STVARANJA ANTITELA
– negativnom povratnom spregom(negative feedback) i to
preko FcR(γ2B) za IgG preko kojeg se prenosi inhibicioni signal.
www.belimantil.info
5. I.P. Aglutinacija i njena praktiĉna primena
1
Aglutinacija ili Imunoaglutinacija je Ag-At reakcija, gde Ag predstavlja ĉesticu (corpuscul) i u toku
koje dolazi do zgomilavanja Ag.
Reakcija se odvija u dve faze:
1) specifiĉna faza – prepoznavanje Ag od strane At, ova faza nije vidljiva in vitro
2) nespecifiĉna faza – zavisi od uslova sredine u kojoj se odigrava reakcija imunoaglutinacije:
pH, temperature i svojstva Ag tj. da li je korpuskul kada je reĉ o
imunoaglutinaciji
ili je solubilan u
rastvoru kada je reĉ o
imunoprecipitaciji
(taloženju)
Uslovi da bi reakcija imunoaglutinacije bila vidljiva su to da Ag mora biti ĉestica i da su Ag i At u
ekvivalentnim koncentracijama tj. tada možemo reći da je reakcija pozitivna i to se dešava jer At
zauzimaju takav raspored na epitopima tako da se prave mreže koje se je li tako vide. Ako su At u višku
onda je svaka Ag determinanta zauzeta sa po jednim At i onda je reakcija lažno pozitivna tj. reakcija se
odigrala ali nije vidljiva u in vitro uslovima(naziva se još i fenomen prozona). Ako je At manje nego Ag
onda ih samim tim nema dovoljno da bi mogli premostiti dovoljan broj epitopa da bi reakcija bila
vidljiva, što znaĉi da se i u ovom sluĉaju reakcija odigrala ali nije vidljiva što se kao i u prethodnom
sluĉaju zove lažno negativna aglutinacija.
Reakcija imunoaglutinacije služi u praktiĉnoj primeni za dokazivanje ili Ag ili At (npr. odreĊivanje
vrsta bakterija ili identifikacija At na bakterije, Gruberov test, Rajtova reakcija)
Imunoaglutinacija može biti:
1) direktna – kada su epitop(Ag determinante) sastavni delovi površine Ag gde je primer BAB
(brza aglutinacija brucela) test koji služi za odreĊivanje At na bakterije(Brucellae)
2) indirektna ili pasivna – kada se na neku ĉesticu koja nema epitopa(npr. LATEX) vežu
solubilni Ag koji tada dobijaju svojstva ĉestice(tada ispunjavaju uslov za imunoaglutinaciju) gde kao
primer možemo uzeti sluĉaj kada su At tj. imunoglobulini Ag, što znaĉi da se za njih vežu anti Ig
antitela. To se recimo radi kod reumatoidnog artritisa kada se prave At na IgG – iliti anti IgG antitelo
(ovakav postupak se naziva i obrnuta pasivna aglutinacija)
6. I.P. Razlike T i B limfocita
Razlikuju se u fenotipu, funkcionalnim svojstvima i najbitnije po naĉinu prepoznavanja Ag.
Receptorski molekuli su sliĉni, ali se znaĉajno razlikuju po funkcionalnim svojstvima. Ta funkcionalna
razliĉitost se razvila tokom evolucije zbog potrebe organizma tj. imunog sistema da se odbrani kako od
ekstracelularnih tako i od intracelularnih patogena.
ĆELIJE:
B-limfocit
su ćelije zadužene za ekstracelularne patogene. Ag receptori prepoznaju Ag determinante
(epitope) prirodnih tj. nativnih molekula i to obe vrste: linearne i konformacione Ag determinante. Taj
receptor se naziva BCR kompleks.
T-limfocit
ćelije zadužene za borbu protiv intracelularnih patogena i malignih transformacija. Receptori
T limfocita prepoznaju samo linearne Ag determinante i to sklopu sopstvenih molekula na površini
antigen prezentujućih ćelija(APC)
2
. Sopstveni molekuli su produkti
MHC
(major histocompatibility
complex). Taj uslov da T limfocit prepozna Ag samo ako ga je APC preradila i predstavila ga na MHC
molekulu zove se MHC restrikcija.
T limfociti imaju i koreceptorske molekule uz TCR kompleks i oni odreĊuju ka kom MHC molekulu će
se orijentisati:
CD4 – prepoznaje preraĊeni Ag u sklopu MHC molekula klase II, a to su uglavnom T helper Li
CD8 – prepoznaje preraĊeni Ag u sklopu MHC molekula klase I, a to su NK ćelije
RECEPTORI:
Sliĉni su po primarnoj strukturi i genskim segmentima.
1
U sluĉaju da nešto nije jasno kod ovog pitanja pogledati praktikum gde je ovo pitanje objašnjeno, jer ovo jesu beleške sa
vežbi
2
APC – antigen presenting cells, to su makrofagi, dendritske ćelije i B limfociti, imaju na svojoj membrani molekule MHC
II klase.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.
Slični dokumenti