FAKULTET ZA MEDITERANSKE POSLOVNE STUDIJE

TIVAT

SEMINARSKI RAD

TEMA: Lobi

PREDMET: Poslovna etika i komuniciranje

Mentor: Prof. Dr Stevo Nikic                                Student: Biljana Krivokapic

                Mr Miomir Maros                                                 Br.indexa: 15/15

Tivat,april 2017

UVOD 

Lobiranje je integralni dio mnogih demokratskih sistema. Cilj lobiranja je da se odredjeni 
zakoni, koji uticu na zivote pojedinaca ili zajednice donesu, ukinu ili promjene.

Obicno se smatra da su mitivi lobiranja ekonomske prirode. Medjutim motivi lobiranja su vrlo 
cesto i odbrana drustvene vrijednosti. Lobiranje se obavlja medju razlicitim poslovnim ljudima, 
politicarima, udruzenjima i bavi se razlicitim odlukama u razlicitim kulturama. Rijec „lobi“ 
potice iz engleskog jezika i ima znacenje hol, predvorje. Sredinom 17 vijeka u Engleskom 
parlamentu je postojalo predvorje u kome su poslanici primali gradjane koji su dolazili sa 
posebnim zahtjevima. Danasnje znacenje „lobi“ potice iz tog perioda.

Medjutim, pravo znacenje „lobi“ i „lobiranje“ dobijaju kasnije u americkoj politickoj praksi. 
Godina 1789. se uzima kao godina rodjenja sjevernoamerickog lobizma iz razloga sto se u tom 
periodu pojavljuje uticaj na Kongres prilikom donosenja prvog carinskog zakona. Medutim, od 
tog perioda pa do danas, struktura grupa za uticaj se prosirila na razlicita polja interesovanja. 
Mnogo godina kasnije, lobiranje se pojavilo i u Evropi. Naime, u mnogim evropskim zemljama 
vladalo je misljenje da je lobiranje sramno i nemoralno, pa se cak rijec „lobiranje“ poistovecila 
sa rijecju „mafija“. Lobiranje je proces kojim se utice na rezultate neke politike, usvajanje 
novog zakona ili donosenje neke odluke. Odluke u procesu lobiranja, donose se na osnovu 
adekvatnih informacija o nekom pitanju,kao i rezultata koji se ocekuju od donesene odluke. Na 
osnovu predhodno recenog, moze se izvuci zakljucak da lobiranje predstavlja vrstu trgovine. 
Naime, u procesu lobiranja, informacije mogu da se poistovjete sa pojmom proizvoda ili usluge 
u trgovinskoj zamjeni. Shodno tome, oni koji lobiraju prodaju informacije

 

u zamjenu za odluku 

koja ima povoljno dejstvo na interesnu grupu. Potreba za poslobnim lobiranjem javlja se sa 
potrebom   uspostavljanja   odgovarajucih   odnosa   sa   svim   clanovima   ciljnog   auditorijuma, 
posredno ili neposredno, kao oi potrebom za usvajanje koncepta profesionalne komunikacije. 
Uspjesan lobista mora da posjeduje brojne kvalitete.

 Prema Clamanu, kao sto postoji marketing miks,postoji i miks lobiranja. B. Legrel, iskusni 
konsultant, specijalnost svog posla stavlja u sledecu proporciju: 20% prava, 20% politike, 20% 
ekonomije, 20% diplomatije i 20% komunikacije. Medjutim, mnogi autori smatraju da znanje 
komuniciranja jeste najbitniji kvalitet koji lobista treba da posjeduje. Predhodno navedeno 
proizilazi iz cinjenice da lobista jeste osoba koja svojim djelovanjem najvise utice na stvaranje 
pozitivne slike o interesnij grušpi ili kompaniji, odnosno, to je osoba koja se bavo odnosima sa 
javnoscu.

Neke   od   karakteristika   koje   treba   da   odlikuju   lobistu   jesu:   motivisanost,   upornost, 
vjerodostojnost, znanje, ali i izvrsno drzanje kao i podesan temperament. 

Moze se reci da postoje dvije vrste lobista: integrisani lobista i konsultant. 

Integrisani lobista brani interese grupe za koju radi i koja ga placa. Konsultanti nude citav niz 
aktivnosti koje doprinose strategiji uticaja. Neke od vrijednosti koristenja usluga konsultanta 
jesu: olaksan pristup informacijama, dobijanje informacija iz vise izvora, izvrsno poznavanje 
prava i sl. Medjutim, mnogi navode kao njihovu glavnu manu nedovoljno dobro poznavanje 
interesne grupe za koju rade, kao i visoke troskove usluge.

background image

4.Fleksibilnost-strategija mora da bude fleksibilna iz razloga sto je cesto nephodno, u zavisnosti 
od razvoja predmeta, da se stavovi preispitaju.

Uspjesnost strategije lobiranja u velikoj mjeri zavisi od formulisanog cilja. Pozeljno je da cilj 
bude posljedica inicijative iz razloga sto u tom slucaju lobiranjem se postize pravo kojim se 
drugi obavezuju. U suprotnom, cilj je odbraniti se od isuvise obavezujuceg prava.

Prilikom odredjivanja cilja preporucuje se primjena SMART metoda:

2

S-specific (konkretan)-jasno odredjen cilj, bez mogucnosti da se tumaci razlicito.

M-measurable (merljiv)-treba da postoje brojni parametri kojim se moze utvrditi da je cilj 
ostvaren.

A-achievable (ostvarljiv)-da se cilj moze ostvariti u odredjenom vremenskom periodu.

R-realistic (realan)-da postoje uslovi i sredstva koja su potrebna za ostvarenje cilja. 

T-time bound (vremenski odredjen)-kada ce cilj biti ostvaren.

Efektivno i efikasno definisani i utvrdjeni ciljevi postaju sredstvo kriterijuma za formulisanje 
(izbor) i implementaciju (primjenu) adekvatnih strategijskih opcija radi njihovog ostvarenja. S 
obzirom   da   je   postupak   donosenja   odluke   dugotrajan   proces,   kao   imperativ   se   namece 
postojanost cilja. Shodno navedenom, namece se zakljucak da postojanost kao karakteristika 
cilja, iskljucuje fleksibilnost. Medjutim, da bi lobiranje bilo uspjesno, potrebno je da isti bude i 
fleksibilan. Naime, postoje slucajevi u kojima je nemoguce ostvarivanje postavljenog cilja, vec 
samo jednog njegovog dijela ili ostvarivanje uz odredjenu modifikaciju. Uzrocnici predhodno 
navedenog mogu biti sklapanja odredjenih saveza sa drugim lobijima ili pak odustajanje jedne 
interesne grupe iz saveza koji je formiran prije pocetka procesa lobiranja.

Na osnovu predhodno navedenog, moze se zakljuciti da je veoma vazno prilikom uspostavljanja 
ciljeva tacno odrediti sta moze da se modifikuje, a sta ne i u kojoj je mjeri isto izvodljivo. Poruka 
koja se saopstava u procesu lobiranja mora biti formulisana jasno, precizno, jednostavno, 
nedvosmisleno i kratko. Ona u stvari predstavlja stav odredjene interesne grupe. Stavovi moraju 
biti vjerodostojni, sto znaci da podaci koji se iznose, moraju biti tacni. Iznosenje nepovjerljivih 
podataka je nedopustivo. U slucaju da postoji vise razlicitih ciljnih grupa kojima se poruka mora 
saopstiti, potrebno je da iste formulisu u skladu sa karakteristikama ciljnih grupa. Predhodno 
navedeno, moze da se postigne na nacin piotenciranja diijela poruke kod jedne ciljne grupe, a 
zapostavljanjem dijela poruke koji se potencira kod druge ciljne poruke, s tim sto smisao poruke 
treba da ostane isti za sve ciljne grupe. Takodje, je veoma vazno da poruke budu usaglasene sa 
stavovima koje zastupaju institucije iz razloga postizanja vece uspjesnosti. Lobiranje je proces 
koji   zahtjeva   velika   novcana   ulaganja   koja   ne   predstavljaju   garanciju   uspjeha.   Rezultate 
lobiranja je veoma tesko brojcano iskazati. U slucajevima kada je to moguce postici ne moze se 
sa sigurnoscu tvrditi da li je to uspjeh postignut zahvaljujuci uspjesnom lobiranju, ili su 
jednostavno, okolnosti bile povoljne. Lobiranje je dugotrajan proces koji zahtjeva istrajnost. 
Djelovanje „u poslednjem trenutku“ ne moze da dovede do uspjeha. Za interesnu grupu je cak, 
pogubno tada djelovati jer na taj nacin ista moze da izgubi na svom imidzu i jedinstvu. Tehnike 
lobiranja jesu: direktne i indirektne.

2

 Uspjesni odnosi sa kavnoscu,Kaplip SM,Sluzbeni glasnik,2008

Želiš da pročitaš svih 13 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti