Emocionalni razvoj djeteta
Ulomak preuzet iz časopisa "Dijete, vrtić, obitelj" (jesen 2006.)
Izdavač: Pučko otvoreno učilište
"Korak po korak"
Piše: Lidija Rezić, psihologinja
Udruženje 'Djeca prva', Zagreb
Kako pomoći djetetu da se snađe s onim što se događa u njemu i oko njega?
Članak psihologinje Lidije Rezić govori o razvoju emocija djece
predškolske dobi. Pojašnjava što je u emocionalnom razvoju djeteta
naslijeđeno, a što se uči. Pritom daje savjet o tome na koji način
odrasli mogu pomoći djetetu u razumijevanju njegovog vlastitog
emocionalnog doživljaja i ponašanja zastupajući korištenje tehnika
rada s emocijama s djecom u vrtiću.
Što su emocije?
U našem jeziku najbliži pojmovi su osjećaji, čuvstva. Najjednostavnija definicija
osjećaja bila bi 'stanje uzbuđenosti nastalo kao reakcija na neki vanjski podražaj'.
Ta unutarnja uzbuđenost uzrokuje tjelesne promjene i pokreće određena
ponašanja. Osjećaj je neodvojiv od tjelesne senzacije, a prema vani se izražava
kroz mišićnu aktivnost. Slikovito možemo reći da su osjećaji pogonsko gorivo za
djelovanje. Tako dolazimo do drugog pojma, koji se naziva emocionalna reakcija
ili izražavanje. Spontane emocionalne reakcije beba i male djece su naslijeđeni
mehanizmi reagiranja pohranjeni u filogenetski najstarijim dijelovima mozga.
One su u funkciji preživljavanja, pomažu nejakom djetetu da okolina prepozna
njegove potrebe i u funkciji su djetetovog prilagođavanja u sve složenijim
odnosima u njegovoj okolini. Osim izražavanja emocija, dijete vrlo rano pokazuje
međuovisnost svojeg izražavanja i emocionalnih odgovora svoje okoline. To je
osnova za razvoj razumijevanja i odabira emocionalnog izražavanja i ponašanja.
Što je u emocionalnom razvoju djeteta naslijeđeno, a što se uči?
Nasljeđuje se neurološka podražljivost – način i intenzitet reagiranja na osjetilne
podražaje, vrijeme neurološkog sazrijevanja, hormonalna konstitucija,
temperament. Emocionalni razvoj djeteta ne ovisi samo o urođenim
dispozicijama. Prije bi se reklo da one određuju 'teži' ili 'lakši' način na koji dijete
postaje svjesno sebe i svog bivanja unutar svoje okoline. Od najranijih odnosa s
majkom i bliskim osobama dijete biva prepoznato ili ne, prihvaćeno ili ne. Odnos
s bebom je najčešće nježan, rastući, živ događaj međusobnog usklađivanja. Bliža
okolina reagira na djetetov način izražavanja, majčino lice daje djetetu prve
informacije za usklađivanje. Djeca 'težeg' temperamenta izazivaju nesigurnost,
napetost, strah ili krivnju roditelja, te se narušava opušteno i spontano
usklađivanje. Tijekom sazrijevanja djeteta, okolina sve više oblikuje i modificira
njegov način izražavanja emocija i uči ga društveno prihvatljivim oblicima
izražavanja emocija – socijalizacija emocija.
Prve emocije koje dijete izražava su reakcija ugode ili neugode. Pozitivno
emocionalno stanje izražava se smiješkom, gugutanjem, pozornim gledanjem.
Neugodno emocionalno stanje izražava se plačem, mrštenjem, izrazom gađenja.
Do kraja 6. mj. života dijete izražava sve četiri primarne emocije (ljutnja, strah,
radost, tuga) i prepoznaje osnovna emocionalna stanja majke ili skrbnika. Već u
dobi od 3 mj. dijete reagira na ton kojim mu se obraća odrasla osoba, a sa 7
mjeseci povezuje ton glasa i izraz lica za razumijevanje osnovnog emocionalnog
stanja odrasle osobe. Između 8. i 9. mjeseca svjesno traži podatke o
emocionalnom stanju majke, kao uporište za vlastito ponašanje i vlastite
emocionalne reakcije (po Vasta i suradnici, 1998.).
