1
UVOD
Inteligencija je mentalna karakteristika koja se sastoji od sposobnosti za učenje iz
iskustva, prilagodbe na nove situacije, razumijevanja i korištenja apstraktnih pojmova i
korištenja prethodnih znanja za snalaženje u novoj okolini u kojima ne pomaže nagonsko
ponašanje. Još se definiše kao sposobnost brzog i učinkovitog snalaženja u novim i nepoznatim
situacijama, a postoji i apstraktna definicija da je "inteligencija ono što se mjeri testovima
inteligencije". Iako se definicije inteligencije razlikuju, teoretičari se slažu da je inteligencija
potencijal, a ne potpuno razvijena sposobnost (Zećo, 2008.).
Smatra se da je inteligencija kombinacija urođenih karakteristika nervnog sistema i
razvojne inteligencije, oblikovane iskustvom i učenjem. Inteligenciju je moguće mjeriti, iako
nesavršeno, testovima inteligencije. Iako bi se moglo pomisliti da visoka inteligencija
omogućava osobi uspjeh u društvu, mnogi drugi činbenici koji utječu na društveni uspjeh čine
predviđanja nepouzdanim (Gardner i suradnici, 1999.). Mehanizmi pretvaranja inteligencije u
društveni uspjeh nisu u potpunosti razjašnjeni. Tako, na primjer, postoji čvrsta veza između
uspjeha u osnovnoj školi i inteligencije, ali nakon toga nije više moguće predvidjeti uspjeh
pojedinaca na temelju inteligencije. Inteligencija, mjerena IQ-om i drugim testovima, se najčešće
koristi u obrazovnim, poslovnim i vojnim organizacijama zato jer je dobar pokazatelj na
ponašanje pojedinca.
Prema nekim stajalištima pojam inteligencije može uključivati osobine kao što su npr.
kreativnost, osobnost (ličnost), znanje i mudrost. Međutim, neki psiholozi poput psihometričara
ne žele koristiti te osobine pri definiranju pojma inteligencije. Bez obzira na mnoštvo koncepata
inteligencije, najutjecajniji pristup u shvaćanju inteligencije zasniva se na psihometrijskom
testiranju, odnosno testovima inteligencije. Prema psihometričarima inteligencija je sposobnost
koja se mjeri testom inteligencije, a brojčano se prikazuje koeficjentom inteligencije. Herbert
Spencer engleski filozof iz 19. stoljeća jedan je od prvih inteligenciju povezao s biologijom. On
je tvrdio da je inteligencija urođeno, naslijeđeno svojstvo. Zanimanje za evoluciju navelo ga je
da istakne biheviorističke aspekte inteligencije, tj. one koje su povezane s ponašanjem. On je pod
inteligencijom podrazumijevao sposobnost pomoću koje inteligentnije životinje (uključujući i
čovjeka) prilagođuju svoje ponašanje u složenim i stalno promjenljivim uvjetima u svom okolišu
(Gardner i suradnici, 1999.).
2
1. Pojam “inteligencija”
(Petz, 2005.) Riječ inteligencija je nastala od latinske riječi
intellegere,
što znači
razabirati, razumjevati. Jedan je od najvažnijih psiholoških konstrukata koji nije jednoznačno
definisan. Najčešće označava svojstvo uspješnog snalaženja jedinke u novim situacijama, u
kojima ne pomaže ni stereotipno nagonsko ponašanje, niti učenjem stečene navike, vještine i
znanja. Za razliku od ovih neplastičnih i reproduktivnih oblika ponašanja koji su korisni samo u
nem prilikama, inteligencija je svojstvo pojedinca da pronalazi nove prilagođene reakcije u
prilikama bilo koje vrste. Iako će se većina psihologa složiti sa ovim općim određenjem
inteligencije, u pogledu prirode ljudske inteligencije i njenog operativnog određenja nema
suglasnosti. Različite pokušaje bližeg određenja inteligencije moguće je uvjetno podijeliti na
“psihometrijeske” i “alternativne” koncepcije.
Prema tradicionalnom i danas prevladavajućem “psihometrijskom” shvaćanju,
inteligencija je sposobnost snalaženja u novim situacijama, rješavanja problema, apstraktnog
mišljenja itd. o kojoj ovisi mogući intelektualni doseg pojedinca, odnosno razina njegovih
obrazovnih i profesionalnih dostignuća. Pojedinci se razlikuju u stepenu razvijenost te
sposobnosti, a njihove individualne razlike su relativno stabilne i mogu se mjeriti pomoću
odgovarajućih testova inteligencije. Međutim, u objašnjenjima unutrašnje prirode i strukture
ineligencije psihometrijska koncepcija nije homogena. Razlike u stajalištima nisu otklonila ni
dugogodišnja emprijska istraživanja pomoću faktorske analize, jer su istraživači polazili od
različitih pretpostavki, primjenjivali su različite testove i analizirali dobivene podatke različim
tehnikama faktorske analize. Neki psiholozi smatraju da je inteligencija jedinstve opća
kongnitivna sposobnost, koja dolazi do izražaja u svakom intelektualnom zadatku. Drugi ipak
smatraju da je inteligencija samo zajednički naziv za skup različitih, više ili manje povezanih,
intelektualnih sposobnosti (Petz, 2005.).
4
S- specifični faktori ili primarne mentalne sposobnosti su važne za uspješno obavljanje
raznih vrsta poslova, to su:
V- verbalni faktor izražava sposobnost razumjevanja riječima formulisanih sadržaja.
W- faktor rječitosti ili fluentnosti je sposobnost lakog govorenja, pronalaženja riječi i tečnost
govora.
M- faktor memorisanja je spsobnost pamćenja ili zadržavanja i reproduciranja sadržaja.
R- faktor rezonovanja je sposobnost nalaženja općih principa i dobrog zaključivanja, tj.
sposobnost otkrivanja veza.
P- perceptivni faktor znači brzinu i tačnost indentifikacije objekata i detalja,
N- numerički faktor predstavlja sposobnost snalaženja u operiranju brojevima,
S- spacijalni faktor predstavlja sposobnost snalaženjau trodimenzionalnom prostoru, odnosno
sposobnost orijentacije u prostoru.
Thurson je sve ove faktore zajedno sa generalnim faktorom nazvao inteligencijom (Zećo, 2008.).
2.2. Gardnerova teorija multiplih inteligencija
Howard Gardner smatra da ne postoji jedna nego sedam inteligencija, čiju osnovicu čine
različita područja mozga. Dvije od tih inteligencija uključuju jezičnu sposobnost i logičnost,
poznate sastavnice inteligncije. Međutim, Gardner govori i o tjelesnim nadarenostima, muzičkoj
sposobnosti, spacijalnim vještinama i dvije vrste osobne inteligencije: osjetljivost za vlastite
osjećaje- intrapersonalna osjetljivost, i za osjećaje drugih ljudi- interpersonalna osjetljivost. U
skladu sa tim stajalištem neko može biti u stanju da unaprijedi neku matematičku teoriju a da je
pri tome, npr. prosječan u jezičkim vještinama (Spencer, 2000.). Kritičari Gardnerova stajališta
se slažu da se ljudi zaista čine inteligentnijim u nekim područjima nego u nekim drugim, a slažu
se i u tome da mnogi ljudi uz prosječnu inteligenciju imaju i neke specijalne talente. Oni,
međutim dovode u pitanje zamisao da se te posebne nadarenosti po svom značenju mogu
izjednačiti sa onim što smatraju širim pojmom inteligencije.
