1
UVOD
GRAĐA I FUNKCIJA ŽELUCA
Želudac predstavlja prošireni deo digestivnog trakta smješten između jednjaka i
dvanaestopalačnog crijeva. Anatomski se izdvaja pet dijelova želuca: kardija, odnoso sam
prelaz jednjaka u želudac, fundus, prošireni, najproksimalniji deo, korpus ili tijelo želuca,
antrum i pilorus koji predstavlja prelaznu zonu između želuca i dvanaestopalačnog crijeva.
Svojim oblikom želudac podsjeća na slovo J ili uspravno položenu udicu te se mogu
razlikovati vertikalni duži dio (kardija, fundus i korpus) i horizontalni (antrum i pilorus) manji
dio koji međusobno grade prav ugao. Jasno se izdvajaju prednji i zadnji zid želuca kao i
velika i mala krivina. Zid želuca je građen od četiri sloja: mukoze, submukoze, mišićnog sloja
i seroze. U želucu hrana se skladišti, miješa i potom aktivno transportuje u dvanaestopalačno
crijevo, gdje se ovako svarena hrana dodatno razgrađuje enzimima iz jetre i gušterače.
Osnovna funkcija želuca je akumulacija progutane hrane i njena hemijska i mehanička
priprema za varenje u tankom crijevu, i može se podijeliti na motornu i sekretornu.
Slika br.1 Anatomija želuca
MOTORNE FUNKCIJE ŽELUCA
Motorne funkcije želuca su trojake: skladištenje velike količine hrane sve dok ona ne bude
mogla da se vari u želudcu, duodenumu i donjim dijelovima intestinalnog trakta; miješanje
hrane sa želudačnim sekretima dok ne postane polutečna smjesa nazvana himus; i sporo
pražnjenje himusa iz želuca u tanko crijevo brzinom pogodnom za pravilno varenje i
apsorpciju u tankom crijevu. Anatomski je želudac podeljen na
corpus
(telo) i
antrum
.
Fiziološki je prihvatljivije podeliti želudac na
oralni dio
, koji obuhvata oko prve dvije trećine
tijela, i
kaudalni deo
, koji obuhvata preostali dio tijela i antrum.
2
FUNKCIJA ŽELUCA U SKLADIŠTENJU HRANE
Kako hrana ulazi u želudac, tako se ona slaže u koncentičnim krugovima u oralnom dijelu
tijela želuca, s tim što novopridošla hrana leži uz otvor jednjaka, a ona koja je u želucu
najniže, naleže uz zidove želuca. Normalno, kada hrana uđe u želudac, vago–vagusni refleks,
koji ide iz želuca u moždano stablo, a zatim nazad u želudac, smanjuje tonus mišićnog zida
tijela želuca. Zid se postepeno rasteže upolje, primajući sve veće i veće količine hrane do
granice od 0,8 do 1,5 L, kada je želudac potpuno relaksiran. Pritisak u želucu ostaje nizak sve
dok se ne približi toj granici.
MJEŠANJE I POTISKIVANJE HRANE U ŽELUCU – OSNOVNI ELEKTRIČNI
RITAM ZIDA ŽELUCA
Digestivne sokove želuca sekretuju želudačne žlijezde, koje se nalaze uglavnom duž cijelog
zida tijela želuca, osim uskog dijela duž male krivine. Sekreti dolaze u neposredni kontakt s
dijelom uskladištene hrane koja nalaže na površinu sluznice želuca. Sve dok ima hrane u
želucu, pojavjuju se slabi peristaltički konstrikcijski talasi, nazvani talasi miješanja. Oni
započinju u srednjem i gornjem dijelu želudačnog zida i kreću se prema antrumu približno
jedanput svakih 15 do 20 sec. Ove talase izaziva bazični električni ritam, kako je ranije
opisano, a sastoji se od sporih talasa koji nastaju spontano u zidu želudca. Kako ovi talasi
napreduju od tijela prema antrumu, postaju sve jači, a neki postaju toliko jaki da stvore snažne
peristaltičke konstrikcijske prstenove izazvane akcionim potencijalima, koji pod sve većim i
većim pritiskom potiskuju sadržaj antruma u pilorus. Ovi konstrikcijski prstenovi takođe
imaju posebno važnu ulogu u miješanju želudačnog sadržaja na sljedeći način: svaki put kada
peristaltički talas prođe zidom antruma prema pilorusu, on duboko zadire u sadržaj koji se
nalazi u antrumu. Međutim, otvor pilorusa je tako mali da se sa svakim peristaltičkim talasom
u duodenum ubacuje samo nekoliko milimetara ili čak manje sadržaja antruma. Takođe, kako
se pojedini peristaltički talas približava pilorusu, pilorusni mišić se i sam često kontrahuje, što
dodatno smanjuje pražnjenje kroz pilorus. Tako se veći dio antralnog sadržaja istisne kroz
peristaltički prsten nazad prema tijelu želudca, a ne kroz pilorus. Dakle, pomijeranje
peristaltičkog kostrikcijskog prstena, kombinovano sa stiskanjem sadržaja unazad, nazvano
retropulzija, predstavlja izuzetno važan mehanizam miješanja želudačnog sadržaja.
Pošto se hrana dobro pomiješa sa želudačnim sekretima u želudcu, nastaje miješavina koja
prolazi dalje u crijevo i naziva se himus. Stepen žitkosti himusa zavisi od odnosa količine
hrane, vode, želudačnog sekreta i od stepena svarenosti hrane. Himus izgleda kao gusta
tečnost ili kaša.
Pored peristaltičkih kontrakcija koje nastaju kada u želudcu ima hrane, ima još jedna vrsta
snažnih kontrakcija, nazvanih kontrakcije gladi. One se često pojavljuju kada je želudac
prazan nekoliko sati ili više. To su ritmičke, peristaltičke kontrakcije u tijelu želuca. Kada
takve uzastopne kontrakcije postanu veoma jake, one se često stapaju i nastaju trajne tetaničke
kontrakcije koje ponekad traju 2 do 3 minuta. Kontrakcije gladi se javljaju najčešće u mladih,
zdravih osoba s povišenim gastrointesinalnim tonusom. One su takođe pojačane u osoba koje
imaju niži nivo glukoze u krvi od normalnog. Kada nastanu kontrakcije gladi u želucu, osoba
osjeća ponekad umjeren bol u dubini želudca, nazvan grčevi gladi. Grčevi gladi obično ne
4
do 4,0, refleksi često kompletno blokiraju dalje propuštanje kiselog želudačnog sadržaja u
duodenum sve dok duodenalni himus ne bude neutralisan pankreasnim ili drugim sekretima.
Produkti varenja proteina izazivaju inhibicijske enterogastrične reflekse, te se usporavanjem
pražnjenja želuca obezbjeđuje dovoljno vremena za odgovarajuće varenje bjelančevina u
tankom crijevu. Postojanje hipotoničnih ili posebno hipertoničnih tečnosti izaziva inhibicijske
reflekse. Na taj način se sprečavaju poremećaji koncentracije elektrolita u ekstracelularnoj
tečnosti u toku apsorpcije crijevnog sadržaja. Pražnjenje želuca ne inhibišu samo nervni
refleksi koji iz duodenuma odlaze u želudac, već i hormoni koji se luče u gornjim dijelovima
crijeva. Stimulus za oslobađanje inhibicijskih hormona uglavnom su masti koje ulaze u
duodenum, mada i druge vrste hrane mogu u manjoj meri da povećaju lučenje hormona.
Hormoni (holecistokinin, sekretin, gastrični inhibitorni peptid) se prenose krvlju do želuca,
gdje inhibišu aktivnost pilorusne pumpe, a istovremeno povećavaju stepen kontrakcije
pilorusnog sfinktera. Ovi efekti su značajni zato što se masti mnogo sporije vare nego većina
drugih vrsta hrane. Ukratko, ovi hormoni mogu da inhibišu pražnjenje želuca kada velika
količina himusa, posebno kiselog ili masnog dospe u duodenum. Na taj način se brzina
želudačnog pražnjenja povratnom spregom ograničava na onu količinu himusa koju tanko
crijevo može da svari.
SEKRETORNA FUNKCIJA ŽELUCA
Pored ćelija koje sekretuju sluz i koje oblažu cijelu površinu želuca, želudačna sluznica ima
još dvije glavne vrste tubularnih žlijezda: oksintične (ili gastrične) žlijezde i pilorusne
žlijezde. Gastrične žlijezde (ili one koje stvaraju kiselinu) luče hlorovodoničnu kiselinu,
pepsinogen, unutrašnji faktor i sluz. Pilorusne žlijezde luče uglavnom sluz, za zaštitu
pilorusne sluznice od želudačne kiseline. One takođe sekretuju hormon gastrin. Gastrične
žlijezde se nalaze na unutrašnjoj površini tijela i fundusa želuca, što predstavlja gornjih 80%
želuca. Pilorusne žlezde se nalaze u antralnom delu želuca, koji čini donjih 20% površine.
LUČENJE IZ OKSINTIČNIH (GASTRIČNIH) ŽLIJEZDA
Slika br.2 Gastrična žlijezda
