Ahilej

Grčka mitologija sastoji se od mitova o bogovima i herojima, a sam korijen joj je u vjerovanju starih Grka. Grčki bogovi izgledali su kao ljudi, imali vrline i mane kao ljudi, razlikovali su se po tome što su bili besmrtni, više-manje neranjivi te sposobni postati nevidljivi i putovati brzinom svjetlosti, a živjeli su na Olimpu. Ova izvješća su prvobitno širena usmenom pjesničkom tradicijom dok danas grčki mitovi su poznati prije svega iz starogrčke književnosti. Heroji su u grčkom svijetu bili poštovani kao bića koja su manja od bogova a viša od demona. Heroji su bili osobe, stvarne ili mitske, koji su odudarali od svoje zajednice po nekim osobitim zaslugama. S vremenom se počeo poštovati njihov kult. Oni su za svakodnevni život Grka bili bitni. Ako su ih poštivali živjeli bi sretno i skladno, a ako bi se pojavila opasnost i strah, za to bi si bili sami krivi jer su nedovoljno poštovali heroje ili su ih nečime uvrijedili. Na taj su si način drevni Grci objašnjavali svakodnevicu. Heroji nisu postojali oduvijek u kulturi starih Grka. Heroji su nastajali i nestajali obzirom na potrebu za njima. Heroje je oblikovao isključio narod, bez utjecaja proročišta. Postojalo je više vrsta heroja, oni lokalni, gradski ili pak oni koji su bili slavljeni po cijeloj Heladi. Oni najslavniji ostali su sačuvani do danas. Neki od njih su Ahilej, Heraklo, Tezej, Perzej i Odisej.
Prema skripturalnoj teoriji, sve su mitološke legende izvedene iz različitih pričanja religijskih tekstova. Prema povijesnoj teoriji, sve su osobe u mitologiji bile nekada ljudska bića, a legende i fantastična obilježja dodaci su kasnijeg vremena. Alegorijska teorija govori da su svi mitovi simbolički i da je svaka priča zapravo alegorija. Fizikalna teorija govori da su elementi: zrak, vatra, voda i zemlja, bili predmet vjerskog poštovanja i obožavanja, a božanstva su rođena kao personifikacija tih elemenata.
Kroz ovaj rad objasnit će se sama problematika jednog heroja, odnosno heroja Ahileja, kako je on nastao, te zašto su mitovi o njemu sačuvani do današnjih dana i sada su inspiracija brojnim redateljima i umjetnicima. Za Ahila je rečeno da je herojski ratnik, čije su borbe oko toga hoće li se boriti u Trojanskom ratu ili ne, detaljno su opisane u nekoliko knjiga Homerove pjesme “Ilijada”. Cjelokupni mit o Ahilu uključuje pokušaj njegove majke, nimfe Thetis, da njezinog sina učini besmrtnim. Postoje razne verzije ove priče u starogrčkoj literaturi, uključujući njezino stavljanje u vatru ili vodu ili pomazanje, ali popularna mašta pogodila je ona s rijekom Styx i Ahilovom petom.
2. GRČKI HEROJI

Grci su, osim bogova, poštovali i heroje. Osim što su ih poštovali, stvorili su i kult heroja. Početak poštovanja heroja datira od Homerove Ilijade i Odiseje iz 8. stoljeća prije Krista. U njima je sažeta kulturna tradicija prethodnog razdoblja grčke povijesti. Poštovanje heroja u Grčkoj završava s Heriokisom od Philostratusa, oko 200. godine nakon Krista. Osim pismenih izvora o obožavanju heroja, kroz epove i drame sačuvane iz antičkog svijeta, o herojima se može doznati i na temelju natpisa, arheoloških ostataka, kultnih mjesta i sl.
Ključni dio priče o herojevu životu je taj da on mora prolazi kroz neku vrstu iskušenja. Junak je smrtnik, a ne besmrtnik kao bogovi. On mora trpjeti tokom svog života i mora umrijeti. Tek nakon smrti može postati besmrtan u kultu ili u pjesmi. Heroj se mora boriti protiv straha od smrti, kako bi postigao najsavršeniju smrt. Taj savršeni trenutak mora biti upisan u pjesmi, kleos, što znači ona pjesma koja prenosi slavu. Ona je koristila kao medij kojim se prenosi slava heroja. Heroji su se oblikovali u svijesti naroda. Isprva su to bili preci, važni za određeno mjesto, koji su mu mnogo doprinijeli. Kasnije su oni smatrani potomcima bogova. U 8. stoljeću Grci su počeli osnivati svoje prve kolonije. To im je dalo posebno jak povod za stvaranje heroja. Svaki grčki grad je i prije toga imao i slavio svog heroja osnivača grada, stvarnog ili mitskog, a bez te počasti nisu htjeli ostati ni vođe kolonija.
Kult heroja je ograničen na određenu lokaciju. U staroj Grčkoj postojalo je zapravo na hiljade kultova heroja. Svako mjesto imalo je vlastiti skup lokalnih heroja. Neki od tih heroja poznati su nam kroz epove (jer svaki heroj spomenut u Ilijadi i Odiseji potencijalno je lokalni heroj) ili tragedije, a drugi se nikada ne spominju u nama poznatoj poeziji. Lokalni heroj može biti muški ili ženski, odrastao čovjek ili dijete. „Ljudi su dosta dugo pokazivali grobove brojnih epskih heroja, čiju je slavu cijela Grčka upoznala kroz ep, ili su njima pripisivali dotad bezimene grobove iz drevnog doba. Osim tih likova, poznatih cijeloj naciji, većina gradova je još čuvala sjećanje na lokalne heroje iz svog mračnog ranog doba punog nasilja i opasnosti.
Grobovi grčkih heroja imali su redovan i vrlo često sa strahom povezan kult. Često su bili obzidani, na povišenom mjestu, često vrlo nedostupnom, iz razloga da se heroj ne uznemiri i ne probudi njegov gnjev. Vjerovalo se da se heroj strašno uznemiri ako netko uvrijedi ili ubije nekoga, tko je za njegovo vrijeme obavljao istu službu kao i on. S druge strane, mržnja heroja okrenula se protiv svih onih koji su obavljali istu službu kao i onaj koji bi njega uvrijedio.
Za heroje su smatrali da su se sposobni vraćati u život, ne samo eshatološki tako da idu u svoj bezvremenski raj koji im postaje prebivalište nakon smrti.