Bečki kongres 1814-1815

1. UVOD

Krajem 18. i početkom 19. stoljeća Europa se često naziva i „Napoleonova Europa“ jer je u to doba bila podijeljena na: područja anektirana od strane Francuske, zemlje zavisne od Francuske i slobodne zemlje koje moraju surađivati s Francuskom i Napoleonom. Nakon državnog udara u Francuskoj 1799. godine uspostavljen je novi sustav uprave od tri konzula,dok je zapravo vrhovni konzul bio sam Napoleon koji je nakon tog događaja vladao Europom idućih 15 godina. Trijumf u bitci kod Wagrama, brak s Austrijankom i rođenje sina predstavljaju crtu razgraničenja između njegova brzog uspona i još bržeg pada u posljednjim godinama vladanja. Početak rušenja njegove vladavine bio je pohod na Rusiju u kojem je Napoleonova vojka nastradala od velike ruske zime. Konačna bitka i teški poraz kod Leipziga (16./19. listopada 1813.) uzrokovali su gubitak podrške sa svih strana te je Napoleon 06. travnja 1814. bio prisiljen potpisati abdikaciju.

Nakon pada Napoleonovog carstva pobjednike je čekao težak zadatak: reorganizacija Europe u političkom, teritorijalnom i vjerskom smislu,a Europom su upravljale četiri glavne sile antifrancuske koalicije: Austrija, Engleska, Prusija i Rusija. Pariški ugovor (30. Svibnja 1814.) bio je prvi korak u odluči vanju o sudbini Francuske. Francuska nije dobila granice iz 1792. ali je djelomično prihvaćena teza o prirodnim granicama pa je od područja osvojenih zadržala sljedeća : Avignon, Venaissin, Montbeliard, Mulhouse, Chambery, Annecy i dio Saara.Nije morala platiti ratnu odštetu niti vratiti veliki broj umjetničkih djela koja je uzela kao ratni plijen, no gubitak kolonija je bio vrlo naglašen : Španjolska je ponovno dobila svoj dio otoka San Domingo, a Engleska je dobila nekoć francuske otoke Tobago i Santa Lucia. Velik dio odluke o novom ustroju Europe odgođen je za kongres koji će velike sile održati u Beču.

1
2. BEČKI KONGRES 1814-1815

Bečki kongres je održan kao posljednji dogovor o sudbini Francuske nakon ranije održanog Kongresa u Parizu. Kongres je počeo 01. studenog 1814., a prestao s radom 09. lipnja 1815. Iako su na kongresu bile prisutne sve europske države,zemlje koje su imale glavnu riječ na kongresu su bile Austrija koju je predstavljao Klemens Wenzel Metternich, Prusija koju je predstavljao Karl August von Hardenberg, Rusija čiji je predstavnik bio Karl Vasiljevič Nesselrode te Velika Britanija čiji je predstavnik bio lord Robert Castlereagh. Bečki kongres,kojim je predsjedao Klemens Metternich bio je vrhunac njegove političke karijere,jer je njime mnogo toga postignuto. Metternich je pomoću svojih izvrsnih političkih i diplomatskih vještina dobio gotovo sve što je i htio. Sazivao je mnogo sastanaka i neformalnih druženja te su mu i te aktivnosti pomogle u ostvarenju cilja.Uz ostale zemlje koje su bile dio Kongresa, Clemens je inzistirao da sudjeluje i Francuska koja je bila potpuno poražena.

Rusija i Pruska su vodile glavnu svađu na kongresu te su zbog Saskog kraljevstva stvorile savez. Naime, vladar Saskog Kraljevstva je bio i ostao vjeran Napoleonu zbog straha od Pruskih težnji da si pripoji njihov teritorij, no nakon Napoleonovog pada Rusija i Pruska su htjele raspodijeliti to područje. Zbog stvaranja saveza između Rusije i Pruske umalo je 1815.došlo do rata jer su im se suprotstavile Habsburška Monarhija, Velika Britanija i Francuska. Najveći rezultati, odnosno promjene koje su rezultat kongresa vidljive su istočno od Francuske. Flandrija koja je nekada bila pod Habsburgovcima, spojena je s Nizozemskom, koja je također dobila i Luksemburg. Na njemačkom teritoriju od prethodnih 360 država koje su stvarale Sveto Rimsko Carstvo, ostalo je na kraju 39.Radi se o nekoliko kraljevstva, točnije Pruska, Bavarska, Wurttemburg, Saska, Hannover, 9 vojvodstava, 4 slobodna grada, 11 kneževina te od nekoliko habsburških teritorija. Stvoren je Njemački savez kojim je upravljao Franjo I. Habsburško-Lotarinški te je Frankfurt postao glavni grad konfederacije.

Habsburška Monarhija je dobila teritorije Mletačke Republike, osim dijelova u Jonskome moru, Galiciju i Bukovinu, Milansko Vojvodstvo, Valtellinu. Također joj je dodijeljeno područje današnje Poljske, osim Krakowa koji je bio slobodan grad pod suverenitetom ruskog cara.Velika Britanija je zapravo zalagala da se pitanje Poljske riješi restauracijom ili stvaranjem neke nove države.Rusiji je dodijeljeno Veliko Finsko Vojvodstvo te je priznata aneksija Besarabije. Švedskoj je pripojena Norveška. Prusija je imala određene gubitke u korist Rusije. Dobila je Posnaniju, jedan dio Saske (iako joj je u prvotnom cilju bio dobitak cijelog teritorija Saske, no tome se protivila Austrija), Švedsku Pomeraniju, Vestfaliju i teritorije bivših kneževina Kölna i Trierate neke dijelove na obalama Rajne. Zanimljivo je da je na kongresu odlučeno da će Švicarska ostati neutralna u svim poljima te je priznata kao konfederacija republika.

Papinska država nije doživjela promjene ali joj je potvrđena suverenost, no izvan talijanskih granica nisu joj vraćeni Avignon i okolica Venessina. Velikoj Britaniji je dodijeljena Gvajana,Cejlon, Rt dobre nade, Trinidad, Tobago i Sveta Lucija i Malta. Što se tiče Austrije potvrđena joj je vlast nad svim onim hrvatskim i slovenskim područjima koje je do 1809. bila prisiljena prepustiti Francuzima, a koja su te iste godine oblikovana u Ilirske pokrajine. To su Koruška, Kranjska, Trst, Istra, Dalmacija, dijelovi banske Hrvatske i hrvatske Vojne krajine. Bečki kongres je prestao sa radom 09. lipnja 1815., a rezultat ovoga kongresa je nastanak Svete Alijanse.

Sveta Alijansa nastala je po želji ruskog cara Aleksandra I. koji je još za vrijeme trajanja Bečkog kongresa napustio zanimanje za liberalne ideje te se okrenuo misticizmu i vrlo čudnoj religioznosti. On je inače bio poznat po bezbrojnim i različitim idejama te je od francuskih mislitelja preuzeo humanitarne misli 18. stoljeća, dok se njegov ministar Nesselrode zalagao za tradicionalni ruski autokratski mentalitet. Careve ideje su dijelom bile prouzročene buđenjem Svete Rusije u nacionalnom ratu protiv Napoleona, ali su bile potaknute i zbog utjecaja ruske književnice Barbare Juliane Vietinghoff, inače bivše žene pruskog baruna von Krüdenera. U takvim okolnostima je ruski car europskim vladarima predložio stvaranje Svete Alijanse koja je za bazu političke akcije uzimala učenja nastala iz uzvišenih istina u koje nas upućuje vječna religija Boga Spasitelja.