Čovjek i ekologija

Čovjek i ekologija, islamska perspektiva

“Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese,
I kada Zemlja izbaci terete svoje,
I čovjek uzvikne: ‘Ša joj je?’,
Toga Dana će ona vijesti svoje kazivati.” (Kur’an, 99:1-4.)

Brojni sekularni i religijski učenjaci su, u svjetlu trenutnih ekoloških kriza, počeli tragati za filozofskim ishodištem čovjekovog gramzivog i pohlepnog stava prema prirodi koja nas okružuje. Dio ovih istraživanja obuhvata izučavanje korjena filozofije, te odgovornosti i udjela religije i filozofije u stvaranju stavova koji su odveli čovjeka ka desakralizaciji prirode koje se dešava u posljednjih nekoliko stoljeća, a koje je u naše vrijeme veoma ubrzano. Govoreći o tome Ziauddin Sardar je napisao: “Korjeni naših ekoloških kriza su aksiomski: oni leže u našem uvjerenju i bogatstvu duha koji oblikuje našu vezu s prirodom, jednih s drugima i životnim stilom koji vodimo.” Iz ovog razloga tradicionalne religije poput kršćanstva, židovstva i islama se smatraju odgovornim za tobožnje zalaganje za antropocentričnu stvarnost. Pisci poput Lynn White Jr. smatraju da unutar ovih religija leži korjen današnjih ekoloških problema. On ne osuđuje samo dvostruku prirodu čovjekove veze s okolinom, već, također, osuđuje ideju da je “Božija volja to što čovjek eksplatiše prirodne resurse što je uzrok njegovom ličnom kraju…”, kao i to što “Čovjek u velikoj mjeri dijeli Božiju vlast nad prirodom.”
Ovaj kratki esej je iskren pokušaj istraživanja validnosti Whiteovog stava po kojem je nepoštivanje prirode narazdvojivo od same biti ovih religija. Baveći se isključivo islamskom tradicijom, ovaj rad će uzeti u obzir prirodu čovjeka, njegovu vezu s Bogom, prava i dužnosti pred Bogom, i njegovu odnos prema ostalom svijetu s obzirom na prava koja posjeduje nad njima. Drugim riječima, islamski pogled na svijet treba da bude polazna tačka za istraživanje čovjekovog odnosa prema prirodi.
Primarna osnova islamskog pogleda na svijet je ideja tewhida, Božijeg Jedinstva. Pogled na svijet koji se bazira na tewhidu posmatra univerzum kao Božiju kreaciju koja se vraća Njemu i koja je usmjerena ka Njemu. To je svijet koji je Bog s određenim ciljem stvorio i On ga održava. Kako je cijeli univerzum proizvod Njegove Božanske volje, sve u njemu odvija se u skladu s Njegovim Božanskim planom. Referentna tačka, centar svega je Bog. “Tewhid je matrica za ljudsku misao i djelovanje. On prožima i prodire u svaki aspekt našeg djelovanja.” Suštinski preduslov u islamu je vjerovanje u Božije apsolutno Jedinstvo i Jednoću. “Bog, konačna realnost je Jedan. Sve drugo dolazi od Boga i povezano je s Njim. Ništa se istinski ne može razumjeti osim ako objekat promišljanja nije definisan kroz vezu s Bogom. Sve je usmjereno ka Njemu.” Tewhid je također polazna tačka za određivanje teološke doktrine ekologije. Sve što vidimo i što ne vidimo su Božiji znakovi i svjedočanstva Njegove egzistencije. Cijeli univerzum je Njegovo ispoljavanje i sve potiče od Njega.
Drugi aspekt islamskog pogleda na svijet je ljudska priroda. Čovjek igra veoma bitnu ulogu u kosmosu. Premda je Bog sve stvorio i sve se identifikuje s Njim, čovjeku je data počast Božijeg namjesnika koji posjeduje slobodu i dalekosežnu moć. Allah u Kur’anu kaže da je od Svog Duha udahnuo u čovjeka. “I kada je Gospodar tvoj melekima rekao: “Stvorit ću čovjeka od ilovače, pa kada mu savršen oblik dam i od Svoga Duha udahnem u njega, vi mu se poklonite!” Ovaj ajet nam pruža suštinski uvid u čovjekovu poziciju u univerzumu. Iako je čovjeka stvorio Bog, on je nadređen svim drugim Božijim stvorenjima jer on u sebi nosi Duh Božiji. Na taj način čovjek je jedinstveno Božije stvorenje. Melekima je naređeno da padnu ničice jedino pred čovjekom.
Sljedeći aspekt koji odvaja čovjeka od ostalih stvorenja jeste njegovo prihvatanje povjerenja (emanet) kojeg je ponudio Bog. Povjerenje (emanet) je bilo ponuđeno svim stvorenjima, a samo je čovjek prihvatio da ga preuzme. “Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek. On je, zaista, prema sebi nepravedan i lakomislen” Onaj koji daje povjerenje ustvari daruje odgovornost. Vlasnik emaneta posjeduje visoki stepen slobode koju prati odgovornost za upotrebu ili neupotrebu ukazanog povjerenja. Od povjerenika se traži da ispuni emanet na način na koji bi onaj ko mu je ukazao povjerenje očekivao od njega. Da čovjek nema moć da iskoristi ili ne iskoristi povjerenje koje mu je Bog ukazao, tada cijela ideja o davanju emaneta ne bi imala smisla. U svom komentaru ovog ajeta Abdullah Jusuf Ali kaže: “Nema povjerenja (emaneta), ako onaj kome je ukazano povjerenje nema moći. Emanet podrazumijeva da onaj ko ga daje vjeruje i očekuje od povjerenika da će ga iskoristiti prema njegovoj želji i nikako drugačije.” Prema tome, čovjek posjeduje slobodu da čini šta hoće s moćima koje su uložena u njega na ova dva načina: kroz bliskost s Bogom jer u njemu počiva Duh Božiji i kroz prihvatanje povjerenja (emaneta). Čovjekova superiornost, kontrola i moć nad prirodom i ostalim stvorenjima također je dio ovog povjerenja. Nakon što je preuzeo odgovornost čovjek mora pokazati da je dostojan da ga zadrži. Ako čovjek zaboravi na odgovornost koju povjerenje nosi sa sobom i umjesto toga destruktivno iskoristi moć koja mu je data, tada prevladava druga strana njegove superiornosti. On tada želi da kontroliše sudbinu svijeta, ne kao onaj kome je ukazano povjerenje, već kao “polubog”. “…On je, zaista, prema sebi nepravedan i lakomislen.” Kada se moć koja proističe iz njegove bliskosti s Bogom primjeni bez odgovornosti čovjek tada zloupotrebljava sposobnosti, potencijale i prava koja mu je Bog darovao. Priroda je čovjeku data na povjerenje i ništa više od toga. “Čovjeku je dato pravo da vlada nad prirodom samo zahvaljujući svom teomorfičkom iskustvu, a ne kao pobunjeniku protiv prirode.” Bog je dao objavu i šerijat koji izvire iz nje da pomogne čovjeku da ispuni zadaću emaneta. Ziauddin Sardar piše: “Konačna posljedica čovjekovog prihvatanja emanta jeste raspravljanje o njegovom ponašanju pred Božijim sudom. Biti musliman znači prihvatiti i prakticirati pravila šerijata. Prema tome šerijat je oboje: posljedica čovjekovog prihvatanja tewhida i njegov put.”