Atiya and Irshaad Hussain

Čovjek i ekologija, islamska perspektiva

Kada se Zemlja najžešćim potresom svojim potrese,

I kada Zemlja izbaci terete svoje,

I čovjek uzvikne: ‘Ša joj je?’,

Toga Dana će ona vijesti svoje kazivati.

” (Kur’an, 99:1-4.)

Brojni sekularni i religijski učenjaci su, u svjetlu trenutnih ekoloških kriza, počeli tragati za 

filozofskim ishodištem čovjekovog gramzivog i pohlepnog stava prema prirodi koja nas okružuje. 

Dio   ovih   istraživanja   obuhvata   izučavanje   korjena   filozofije,   te   odgovornosti   i   udjela   religije   i 

filozofije u stvaranju stavova koji su odveli čovjeka ka desakralizaciji prirode koje se dešava u 

posljednjih nekoliko stoljeća, a koje je u naše vrijeme veoma ubrzano. Govoreći o tome Ziauddin 

Sardar   je   napisao:   “

Korjeni   naših   ekoloških   kriza   su   aksiomski:   oni   leže   u   našem   uvjerenju   i 

bogatstvu duha koji oblikuje našu vezu s prirodom, jednih s drugima i životnim stilom koji vodimo.

1 

Iz ovog razloga tradicionalne religije poput kršćanstva, židovstva i islama se smatraju odgovornim za 

tobožnje zalaganje za antropocentričnu stvarnost. Pisci poput Lynn White Jr. smatraju da unutar ovih 

religija leži korjen današnjih ekoloških problema. On ne osuđuje samo dvostruku prirodu čovjekove 

veze s okolinom, već, također, osuđuje ideju da je “

Božija volja to što čovjek eksplatiše prirodne 

resurse što je uzrok njegovom ličnom kraju…

”, kao i to što “

Čovjek u velikoj mjeri dijeli Božiju vlast 

nad prirodom.

 

2

       

Ovaj   kratki   esej   je   iskren   pokušaj   istraživanja   validnosti   Whiteovog   stava   po   kojem   je 

nepoštivanje   prirode   narazdvojivo   od   same   biti   ovih   religija.   Baveći   se   isključivo   islamskom 

tradicijom, ovaj rad će uzeti u obzir prirodu čovjeka, njegovu vezu s Bogom, prava i dužnosti pred 

Bogom,   i   njegovu   odnos   prema   ostalom   svijetu   s   obzirom   na   prava   koja   posjeduje   nad   njima. 

Drugim riječima, islamski pogled na svijet treba da bude polazna tačka za istraživanje čovjekovog 

odnosa prema prirodi.

Primarna osnova islamskog pogleda na svijet je ideja tewhida, Božijeg Jedinstva. Pogled na 

svijet koji se bazira na tewhidu posmatra univerzum kao Božiju kreaciju koja se vraća Njemu i koja 

1

 

Sardar, Ziauddin,  

Islamic Futures

,  New York; Mensell Publishing Limited, 1985. str. 218.

2

 

White, Lynn, 

The Historical Roots of our Ecological Crises

, Science, 1967. str. 155. 

je usmjerena ka Njemu. To je svijet koji je Bog s određenim ciljem stvorio i On ga održava. Kako je 

cijeli univerzum proizvod Njegove Božanske volje, sve u njemu odvija se u skladu s Njegovim 

Božanskim planom. Referentna tačka, centar svega je Bog. “Tewhid je matrica za ljudsku misao i 

djelovanje. On prožima i prodire u svaki aspekt našeg djelovanja.”

3

 Suštinski preduslov u islamu je 

vjerovanje u Božije apsolutno Jedinstvo i Jednoću. “Bog, konačna realnost je Jedan. Sve drugo dolazi 

od Boga i povezano je s Njim. Ništa se istinski ne može razumjeti osim ako objekat promišljanja nije 

definisan kroz vezu s Bogom. Sve je usmjereno ka Njemu.”

4

  Tewhid je također polazna tačka za 

određivanje   teološke   doktrine   ekologije.   Sve   što   vidimo   i   što   ne   vidimo   su   Božiji   znakovi   i 

svjedočanstva Njegove egzistencije. Cijeli univerzum je Njegovo ispoljavanje i sve potiče od Njega.

Drugi aspekt islamskog pogleda na svijet je ljudska priroda. Čovjek igra veoma bitnu ulogu u 

kosmosu. Premda je Bog sve stvorio i sve se identifikuje s Njim, čovjeku je data počast Božijeg 

namjesnika koji posjeduje slobodu i dalekosežnu moć. Allah u Kur’anu kaže da je od Svog Duha 

udahnuo u čovjeka. “

I kada je Gospodar tvoj melekima rekao: “Stvorit ću čovjeka od ilovače, pa 

kada mu savršen oblik dam i od Svoga Duha udahnem u njega, vi mu se poklonite!

5

 Ovaj ajet nam 

pruža suštinski uvid u čovjekovu poziciju u univerzumu. Iako je čovjeka stvorio Bog, on je nadređen 

svim drugim Božijim stvorenjima jer on u sebi nosi Duh Božiji. Na taj način čovjek je jedinstveno 

Božije stvorenje. Melekima je naređeno da padnu ničice jedino pred čovjekom.

Sljedeći aspekt koji odvaja čovjeka od ostalih stvorenja jeste njegovo prihvatanje povjerenja 

(

emanet

) kojeg je ponudio Bog. Povjerenje (

emanet

) je bilo ponuđeno svim stvorenjima, a samo je 

čovjek prihvatio da ga preuzme. “

Mi smo nebesima, Zemlji i planinama ponudili emanet, pa su se 

ustegli i pobojali da ga ponesu, ali ga je preuzeo čovjek

.  

On je, zaista, prema sebi nepravedan i 

lakomislen

6

 Onaj koji daje povjerenje ustvari daruje odgovornost. Vlasnik 

emaneta

 posjeduje visoki 

stepen   slobode   koju   prati   odgovornost   za   upotrebu   ili   neupotrebu   ukazanog   povjerenja.   Od 

povjerenika se traži da ispuni 

emanet

 na način na koji bi onaj ko mu je ukazao povjerenje očekivao 

od njega. Da čovjek nema moć da iskoristi ili ne iskoristi povjerenje koje mu je Bog ukazao, tada 

cijela ideja o davanju emaneta ne bi imala smisla. U svom komentaru ovog ajeta Abdullah Jusuf Ali 

kaže:   “Nema   povjerenja   (

emaneta

),   ako   onaj   kome   je   ukazano   povjerenje   nema   moći.  

Emanet 

podrazumijeva da onaj ko ga daje vjeruje i očekuje od povjerenika da će ga iskoristiti prema njegovoj 

3

 

Sardar, Ziauddin. 

Islamic Futures

. New York; Mensell Publishing Limited 1985. str. 225.

4

 

Chittick, William, 'The Concept of Human Perfection' 

The World & I

, New York, News World Communications. Feb. 

1991. str. 500. 

5

 

Sad

, 71-71.

6

 

El-Ahzab

, 72.

background image

Želiš da pročitaš svih 6 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti