DI P L O M S K I   R A D

 „Direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje u sistemu 

krivičnog procesnog prava Bosne i Hercegovine“

Mentor:

    

Student:

Beograd, 2015.

SADRŽAJ

UVOD 

3

I DOKAZ I DOKAZIVANJE U KRIVIČNOM POSTUPKU

1.1.

Pojam dokaza

5

1.2.

Vrste dokaza

6

1.3.

 Pogled na dokaze u savremenom krivičnom postupku

8

1.4.

Dokazivanje 

9

1.4.1. Pojam i svrha dokazivanja

9

1.4.2. Predmet dokazivanja

10

1.4.3. Činjenice koje se u postupku ne dokazuju

12

1.5.

Teret dokazivanja

13

1.6.

Postupak dokazivanja

14

1.6.1. Nastupanje dokaza

15

1.6.2. Izvođenje dokaza

16

1.6.3. Neposredno izvođenje dokaza

18

1.7.

Ocjena dokaza

19

1.7.1. Formalna ili zakonska ocjena dokaza

19

1.7.2. Slobodna ocjena dokaza

20

II DIREKTNO, UNAKRSNO I DODATNO ISPITIVANJE 

U SISTEMU KRIVIČNOG PROCESNOG PRAVA 

BOSNE I HERCEGOVINE

2.1. Historijski razvoj u zemljama Common Law-a

21

2.2. Direktno, unakrsno i dodatno ispitivanje 
          svjedoka na raspravi u sistemu krivično procesnog prava 
          Bosne i Hercegovine

22

2.2.1. Direktno (glavno) ispitivanje svjedoka

22

2.2.2. Unakrsno ispitivanje svjedoka

24

2.2.3. Pretpostavke efikasnog unakrsnog ispitivanja 

25

2.2.3.1. Priprema

25

2.2.3.2. Taktika unakrsnog ispitivanja

26

2.2.3.3. Tehnike unakrsnog ispitivanja

29

2.2.4. Obim i varijante unakrsnog ispitivanja svjedoka

32

2.2.5. Dodatno ispitivanje svjedoka

33

2.2.6 Dokazna aktivnost suda na raspravi

34

2.2.7. Dokazna aktivnost optuženog na raspravi

35

3.UPOREDNO-PRAVNI PRIKAZ PROCESNIH INSTITUTA 

DIREKTNOG, UNAKRSNOG I DODATNOG ISPITIVANJA

3.1. Republika Srbija

42

3.2. Republika Hrvatska

45

3.3. Sjedinjene Američke Države

48

ZAKLJUČNA RAZMATRANJA

50

LIITERATURA

56

PRILOG:  

Analiza iskustava procesnih subjekata (stranaka) koji aktivno učestvuju u 

direktnom, unakrsnom i dodatnom ispitivanju i sudija pred Sudom BiH

58

UVOD

Reformom krivičnog zakonodavstva u Bosni i Hercegovini koja je okončana kad 

se donio Zakon o krivičnom postupku Bosne i Hercegovine 2003. godine, prihvaćen je 
mješoviti   sistem   krivičnog   postupka   koji   predstavlja   kombinaciju   anglo-američkog 
sistema u kojem su poznati akuzatorski elementi i evropskog kontinetalnog sistema sa 
tradicionalnim   elementima   istrage.   Sa   stanovišta   ovog   rada   osobito   imaju   značaj 
akuzatorski elementi koji su preuzeti iz Common Law-a, koji su dominantini u strukturi 

2

background image

krivičnom postupku, zbog čega je njihovo poznavanje sa apekta poštivanja osnovnih 
ljudskih prava i sloboda , bitna ze cjelokupo društvo. 

U     pogledu   metodološke   strukture   rada,   korištene   su   slijedeće   metode:   1) 

Dijalektička   metoda   koja   podrazumjeva   postavu   teze,   antiteze,   konačnih   rezultata   i 
sintete, te je korištena kao osnovni temelj za sve druge metode i na kraju cjelokupan 
rada; 2) Metoda teorijske analize uz čiju pomoć je predmet istraživanja podijeljen na 
baze na čiji način je omogućeno bezuvjetno i sveobuhvato pristupanje datom problemu; 
3) historijska metoda, uz čiju pomoć je pokušano da se prikaže, gdje i kako su u toku 
historijskog razvoja oblikovani navedeni procesni instituti i kako si izgledali u svom 
početnom obliku; 4) Deduktivna metoda, koja je bazirana na korištenju u društvenim 
naukama, i uz čiju pomoć su izvdenei određeni zaključci, tako što se cjelina podijelila 
na   više   dijelova;   5)   Induktivna   metoda,   primjena   pojedinačnih   stavova,   da   bi   se 
formirao konačni stav; 6) Intervju, najčešće korištena metoda da bi se prikupili određeni 
podaci uz pomoć razgovora, te nam je u ovom radu poslužila kao pomoć da bi se došlo 
do određenih odgovora na pitanja o predmetu istraživanja rada, s osnovnim cilje da se 
takvi odgovori upotrijebe u naučne svrhe. 

Okvirni sadržaj rada bi bio: u prvo dijelu akcent je stavljen na dokazni postupak, 

kao ključnom dijelu glavne rasprave, te se u njemu daje objašnjenje šta je dokazivanje, 
pojam dokaza i vrste dokaza, koja je svrha dokazivanja u krivičnom postupku, predmet 
dokazivanja, teret dokazivanja, koji su stadiji dokazivanja, nastupanje dokaza, izvoeđnej 
dokaza prema načelu neposrednosti, redoslijed izvođenja dokaza, njegovi modeli, zatim 
ocjena, dokaza, formalna i slobodna ocjena dokaza. U drugom, a ujedno i centralnom 
dijelu rada predstavljen je nastanak i historijski razvoj procesnih instituta direktnog, 
unakrsnog i dodatnog ispitivanja u tradiciji Common Law-a, odnosno adversarnog ili 
akuzatroskog sistema, zatim osvrt na tradiciju precendentnog prava u kojoj su instituti 
nastali i njegovo razlikovanje od inkvizitorskog sistema kroz prizmju njihovih osnovnih 
ili glavnih postulata, značaj pravne snage koju ima usmeni iskaz svjedoka iz aspekta 
svakog pravno sistema. 

U   ovom   dijelu   su   pojedinačno   predstavljeni   instituti   direktnog,   unakrsnog   i 

dodatnog ispitivanja svjedoka kroz definisanje njihovog pojma, primjene kroz zakonske 
okvire, ograničenost i dopuštenosti ispitivanja, ciljeva, zatim predstavljanje njihovih 
varijanti i funkcija, te taktika i tehnika ispitivanja, te obrazloženje njihovog značaja za 
vjerodostojnost i pouzdanost iskaza svjedoka, kao i za kompletnu pravičnost sudskog 
postupanja   u   cjelini.   U   trećem   dijelu   su   predstavljeni   uporedno   –   pravni   prikazi 
procesnih   instituta   direktnog,   dodatno   i   unakrsnog   ispitivanja   svjedoka   u   zemljama 
okruženja   i   zemljama   anglosaksonske   pravne   tradicije.   Četvrti   dio   čine   zaključna 
razmatranja o negativnim i pozitivnim stranama ovakvog vida izvođenja ličnih dokaza u 
sistemu krivičnog procesnog prava Bosne i Hercegovine, sa prijedlogom mjera 

de lege 

ferenda. 

Kao prilog radu predstavljena je analiza iskustava procesnih subjekata odnosno 

stranaka,   koji aktivno učestvuju u direktnom, dodatnom i unakrsnom ispitivanju u 
postupcima pred Sudom Bosne i Hercegovine.

1. DOKAZ I DOKAZIVANJE U KRIVIČNOM POSTUPKU

1.1.

Pojam dokaza

Nauka krivično procesnog prava dokaz kao institut posmatra predmetom mnogih 

teorijskih rasprava kad se radi o određivanju njegovog pojma, a što opet kao rezultat 
ima   veliki   broj   različitih   defincijskih   određenja   sadržaja   koji   on   ima.   Cilj   ovog 
diplomskog rada jeste da se prikažu divergentna mišljenja stručnjaka iz oblasti prava u 

4

Bosni i Hercegovini, te zemalja okruženja o tome šta pojam dokaza podrazumjeva, kao 
centralni pojam dokaznog prava savremenog doba. 

Dakle, područje krivično procesnog prava dokazu kao izrazu davalo je različita 

značenja, te stoga ne postoji njegova jednoznačna definicija, te da mnogi teoretičari pod 
naznačenim pojmom podrazumjevaju jedan dokazni osnov odnosno dokazno sredstvo, a 
ne tako rijetko i činjenice koje predstavljaju predmet dokazivanja. Prilog ovome jeste 
slijedeća definicija o tome šta je dokaz, prema kojoj je dokaz poistovjećen sa dokaznim 
sredstvom, te prema tome podrazumjeva izvor saznanja o činjenici koja podrazumjeva 
predmet   dokazivanja   u   krivičnom   postupku,   a   koji   u   svom   sadržaju   podrazumjeva 
činjenicu koja se pobija ili se pak potvrđuje. 

S druge strane, prethodno navedene stavove u kojima je dokaz isto što i dokazno 

sredstvo, odnosno da su to činjenice koje predstavljaju predmet dokazivanja, Halilović 
H.,   oštro   kritikuje   i   smatra   greškom,   zauzimajući   stav   da   je   takvo   nešto   teško 
argumentovati, te uzevši u obzir i to da dokaz ne može biti predmet dokazivanja, već 
isključivo i samo instrument, jer bi onda u tom slučaju osoba svjedoka ili vještaka 
predstavljala dokaz, što sama po sebi ne može biti, već je u konačnom ishodu to sadržaj 
njezina iskaza, te stoga pod pojmom dokaza treba razumjevati svaki činjenični sadržaj 
koji može biti u stanju kod ovlaštenog procesnog svjedoka, da formira uvjerenje o tome 
da   li   postoji   ili   ne   postoji   činjenica   koja   je   predmet   dokazivanja.   Teorija   krivično 
procesnog prava poznaje i druge definicije dokaza, za koje je potrebno da se spomenu u 
ovom   diplomskom   radu.   Prema   tome,   dokaz   može   biti   izvor   saznanja   o   nekoj 
relevantnoj   činjenici,   koja   u   krivičnom   postupku   ne   može   biti   utvrđena   ličnim 
opažanjem, te procesno tijelo za njeno utvrđivanje misaono uporište izvodi iz iskaza 
određene osobe, isprave ili snimka tehničkog nadzora, i procesom zaključivanja ocijenit 
će da li takva činjenica postoji ili ne. 

U  krivičnom   postupku,   dokaz   može   biti   i   promjena   u   događajima   krivičnog 

postupka ili njegovim tragovima, odnosno predmetima koji čine krivični postupak, i 
koji može biti relevantan u krivičnopravnom smislu, zbog čega je neophodno da se 
izvrši procesno fiksiranje baš te promjene, a ne neka koja nema značenje niti elemente 
dokaza.   Dokaz   jeste   i   svaki   osnov   koji   je   može   biti   prilogom   istinitosti   određene 
činjenice   u   krivičnom   postupku.   To   je   krivičnopravna   informacija   koja   ima   svoju 
relevantnost   i   dio   je   osoba   ili   stvari,   koja   je   rezultat   procesno   propisanog   načina   i 
upotrebe procesnih sredstava. Bitno  je i to da teorija krivično procesnog prava poznaje i 
mišljenja   je   da   se   u   definisanju   dokaza   čini   razlika   između   dokaza   u   formalnom   i 
dokaza   u   materijalnom   smislu.     U   formalnom   smislu,   radnje   dokazivanja 
podrazumjevaju one radnje koju se izvršavaju od strane suda, da bi isti formirao stav ili 
ubjeđenje o tome da li postoji ili ne postoji činjenica koja može vršiti uticaj na njegov 
sud ili odluku. S druge strane, u materijalnom smislu, ono što čini dokaz jeste svaki 
osnov ili pak razlog koji je sadržan u nekom dokaznom sredstvu, a koji opet govori u 
prilog  istinitosti činjenice relevantne  za  postupak.  Iz  ove definicije  može se izvesti 
zaključak da pojam dokaza čine tri elementa, a to je predmet dokaza, dokazno sredstvo i 
osnov dokaza. Ona činjenica koja se treba dokazati jeste predmet dokaza. S druge strane 
činjenica koja je utvrđena i koja daje određeni zaključak validnosti činjenice koju treba 
dokazati, predstavlja dokazni razlog ili osnov. Dokazno sredstvo nije ništa drugo nego 
izvor koji daje činjenice koje predstavljaju osnov dokaza. Dokazna sredstva su oblici, tj. 
forme gdje se pojavljuje dokazni osnov. 

5

background image

Prvobitni   i   izvedeni   dokazi.

  Osnov   za   ovu   podjelu   nalazimo   u   korijenu 

informacije. Kad govorimo o prvobitnim dokazima, onda se njihov izvor nalazi u licima 
koja su svojim čulima neposredno opazili određenu okolnost, jer je bio očevidac nekom 
krivičnom događaju. S druge strane, kod izvedenih dokaza, organ krivičnog postupka za 
njih saznaje posrednim putem odnosno od lica koja su za ove činjenice saznale na 
poredan   način,   tj.   nisu   bili   očevici   nekog   krivičnog   događaja.   U   tom   smislu,   pod 
prvobitnim   dokazima   bi   se   smatrali   izvorna   isprava   ili   iskaz   svjedoka   koji   je   bio 
očevidac, a izvedeni dokaz bi bio prepiska isprave ili iskaz svjedoka po čuvenju.

Nepotpuni i potpuni dokazi.

 Podjela na potpune i nepotpune dokaze zasnovana 

je na tome da li se radi o činjenicama koje su utvrđene obilježjem istinitosti ili su 
vjerovatne. Prema tome, potpun dokaz bi bio onaj koji u potpunosti vrši potvrdu istine 
ili neistine određene činjenice, dok bi nepotpun dokaz bio samo djelomično istinit.  

2 

Tako   se   presuda   može   zasnovati   na   potpunom,   a   ne   na   nepotpunom   dokazu,   te   je 
nepotpun dokaz jedino dovoljan za procesne radnje koje se prema zakonu mogu uzeti 
„ako ima osnova sumnje

3

, ili „osnovana sumnja

4

 ili „dovoljno osnova za sumnju“

5

Materijalni i verbalni dokazi.

 Ova podjela svoje uporište nalazi u izvoru dokaza. 

Ako je izvor dokaza osoba ili lice, riječ je o verbalnim dokazima, a ako je, s druge 
strane, izvor dokaza predmet ili stvar, onda se radi o materijalnim dokazima. U verbalne 
dokaze   bismo   mogli   ubrojati   iskaz   osumnjičenog   ili   optuženog,   iskaz   vještaka   i 
svjedoka,   dok   se   u   kategoriju   materijalnih   dokaza   mogu   navesti   tehnički   snimci, 
isprave, kao i svi fizički predmeti koji mogu biti kao dokaz u krivičnom postupku, 
međutim samo uslovno, obzirom da dio krivičnoprocesne teorije nije naklon tome da 
pridaje značaj fizičkim stvarima kao dokazu.

6

Dokazi u užem i širem smislu.

 U prvu grupu dokaza ubraja se iskaz svjedoka, 

vještaka,   osumnjičenog   odnosno   optuženog,   isprave   i   tehnički   snimci,   dok   u   drugu 
grupu   spadaju   svi   navedeni   u   prvoj   grupi   zajedno   sa   indicijama,   kao   indicijalnim 
dokazima.

Dokazi optužbe i dokazi odbrane.

  Prema ovoj podjeli, dokazi su razvrstani s 

obzirom   na   okolnost   da   li   se   njima   trebaju   potvrditi   navodi   neke   optužbe   ili   pak 
odbrane, tj. da li se konkretnim dokazom treba utvrditi činjenica koja ide u korist ili na 
štetu   osumnjičenog,   tj.   optuženog.   U   tom   smislu,   osnovni   je   zadatak   suda   da   na 
objektivan i nepristrasan način riješi krivičnu stvar, o čemu ne vodi puno računa o tome 
da li se radi o dokazima optužbe ili dokazima odbrane, zbog čega je ova klasifikacija 
veoma relativna.

Formalni i neformalni dokazi.

 Temelj ove podjele nalazimo u tome da li ovim 

dokazima prethodi pribavljanje u skladu sa pravnim propisima, pri čemu je njihovo 
izvođenje regulisano okvirima prava ili se radi o dokazima koji su prikupljeni na onaj 

2

 Dimitrijević, D., Krivično procesno pravo, Savremena administracija, Beograd,  1982:186

3

 Član  116. stav. 1. i član 216. stav 1. ZKP BiH

4

 Član  132. stav 1. ZKP BiH

5

 član 51. stav 1. ZKP BiH

6

 Halilović, H., Dokazi u savremenom krivičnom postupku – pregled osnovnih isntituta dokaznog prava, 

poglavlje   u   knjizi   Korajlić,   N.,   Istraživanje   krivičnih   djela,   Pravni   fakultet   Univerziteta   u   Sarajevu, 
2012:148

7

Želiš da pročitaš svih 65 strana?

Prijavi se i preuzmi ceo dokument.

Ovaj materijal je namenjen za učenje i pripremu, ne za predaju.

Slični dokumenti