Odlomak

Problem
Nikad do sada čovjek nije bio tako blizu ispunjenju svojih najskrovitijih nada kao u naše doba. Znanstvena otkrića i tehnička dostignuća omogućuju nam da zamislimo dan kad će stol biti prostrt za sve koji žele jesti, dan kad će ljudski rod živjeti kao jedinstvena zajednica, a ne više kao odvojene jedinke. Bile su potrebne tisuće godina da se razviju čovjekovi intelektualni kapaciteti, njegova sve veća sposobnost da organizira društvo, i da smišljeno usmjeri svoju energiju. Čovjek je stvorio novi svijet sa svojim posebnim zakonima i sudbinom. Gledajući u svoje djelo on zaista može reći da je ono dobro.

Ali što može reći gledajući sebe? Je li se približio ostvarenju onog drugog sna čovječanstva, sna o savršenstvu čovjeka? Čovjeka, koji voli bližnjega svoga, djeluje pravedno, govori istinu i ostvaruje ono sto potencijalno jest, sliku Boga? Odgovor je tako bolno jasan da već samo postavljanje tog pitanja izaziva nelagodnost. Iako smo stvorili predivne stvari, nismo uspjeli sebe preobraziti u bića koja bi izgledala dostojna tog ogromnog napora. Mi ne živimo u bratskoj slozi, sreći i zadovoljstvu, nego u duhovnom kaosu i pometnji, opasno blizu stanja ludila – ne histeričnog ludila kakvo se javljalo u srednjem vijeku, već ludila sličnog shizofreniji u kojoj je izgubljen kontakt s unutrašnjom 11realnošću, a misao je odvojena od svoje emocionalne podloge.

Razmotrimo samo neke vijesti koje svakodnevno možemo pročitati. Kad u New Yorku ponestane vode, crkve preporučuju građanima da se mole za kišu, dok istovremeno stručnjaci pokušavaju proizvesti kišu kemijskim sredstvima. Već godinama čitamo izvještaje o letećim tanjurima; jedni tvrde da oni ne postoje, drugi kažu da postoje i da je to novi dio
vojne opreme naše* ili neke strane sile, dok treći sasvim ozbiljno tvrde da su to letjelice koje su nam uputili stanovnici neke druge planete. Govore nam da Amerika nikad nije imala tako sjajnu budućnost kao sada, sredinom 20. stoljeća, a na istoj stranici se raspravlja o vjerojatnosti izbijanja rata, te se znanstvenici prepiru hoće li ili neće atomsko oružje dovesti do uništenja zemaljske kugle.

Ljudi idu u crkvu i slušaju propovijedi u kojima se govori o načelima ljubavi i milosrđa, a ti isti ljudi bi sebe smatrali budalama ili nečim još gorim ako bi se ustručavali prodati neku nepotrebnu robu koja očevidno nadilazi mogućnosti kupca. Djeca na vjeronauku uče da poštenje, čestitost i briga za dušu trebaju biti glavna životna načela, dok nas naprotiv »život« uči da slijedeći ta načela postajemo u najboljem slučaju nerealistični sanjari. Imamo izvanredno velike mogućnosti za komunikaciju putem tiska, radija i televizije, a svakodnevno nas kljukaju besmislicama koje bi bile uvredljive za dječju inteligenciju da djeca nisu njima zadojena već od najranije dobi. Sa svih strana se proklamira da nas naš način života čini
sretnima. Ali koliko je ljudi danas sretno? Zanimljivo je podsjetiti se slučajnog snimka, koji je pred neko vrijeme objavljen u časopisu Life, a prikazuje grupu ljudi, koji na raskrižju čekaju zeleno svjetlo.američke (prim. prev.)

Ono što je neobično i šokantno na toj slici je izgled tih ljudi, koji svi izgledaju osupnuti i zaplašeni, iako ne prisustvuju nekoj strašnoj nesreći, nego su, kao što to tekst objašnjava, jednostavno obični građani koji idu svojim poslom. Priklanjamo se vjerovanju da smo sretni, učimo  našu djecu da smo napredniji od bilo koje generacije prije nas, da nijedna želja neće ostati neispunjena i i da nam ništa neće biti nedostupno. Prividi podupiru to vjerovanje kojim nas obasiplju bez kraja i konca. Ali hoće li naša djeca čuti glas koji im govori kuda da idu i zašto da žive? Oni nekako osjećaju, kao što to osjećaju sva ljudska bića, da život mora imati smisao – ali koji? Nalaze li ga u kontradikcijama, dvoličnim razgovorima i ciničnoj rezignaciji na koje nailaze na svakom koraku? Ona streme za srećom, istinom, pravdom, ljubavlju, ciljem kojem bi se posvetila; jesmo li spremni udovoljiti njihovim žudnjama?Mi smo bespomoćni kao i oni. Ne znamo odgovor budući da smo zaboravili čak i postaviti pitanje. Uobražavamo si da je naš život postavljen na solidne temelje i ne osvrćemo se na sjenke nelagodnosti,
tjeskobe i zbunjenosti koje nas nikad ne napuštaju.Neki ljudi nalaze odgovor u povratku religiji, ne kao činu vjere, već da bi pobjegli od nepodnošljive sumnje; oni se ne opredjeljuju iz odanosti vjeri nenego tražeći sigurnost. Proučavatelj suvremenog svijeta kojega ne zanima crkva nego čovjekova duša, doživljava taj korak kao još jedan simptom živčane rastrojenosti.
Oni koji pokušavaju naći rješenje u povratku tradicionalnoj religiji nalaze se pod utjecajem gledanja koje često iznose teolozi da moramo birati između religije i takvog načina života koji je zaokupljen samo zadovoljavanjem naših instinktivnih potreba i materijalne udobnosti; to jest, da ukoliko ne vjerujemo u Boga nemamo razloga – a ni prava – vjerovati u dušu i njezine potrebe. Izlazi da su svećenici i opati jedine profesionalne grupe koje se bave dušom, jedini zagovornici ideala ljubavi, istine i pravde. Povijesno gledano, to nije uvijek bilo tako. Dok su u
nekim kulturama, kao na primjer u staroegipat-skoj, svećenici bili »liječnici duše«, u drugima, kao u grčkoj, tu su funkciju barem djelomično vršili i filozofi. Sokrat, Platon, Aristotel nisu svojatali pravo da govore u ime nekog otkrivenja, već u ime uma i brige za sreću čovjeka i razvoj njegove duše. Bavili su se čovjekom kao najznačajnijim predmetom istraživanja. Njihove
rasprave iz filozofije i etike u isto su vrijeme bili i radovi iz psihologije. Ta tradicija antike nastavljena je u doba renesanse i vrlo je karakteristično da prva knjiga u kojoj nalazimo riječ »psicho-logia« (kao dio naslova) ima podnaslov Hoc est de PerfectioneHominis (Ovo je o savršenstvu čovjeka).

Upravo za vrijeme prosvjetiteljstva ta je tradicija dosegla svoj najveći domet. Na osnovi vjere u ljudski um filozofi prosvjetiteljstva su – baveći se u isto vrijeme i proučavanjem ljudske duše – proklamirali da čovjek mora biti nezavisan, kako od jarma praznovjerja i neznanja tako i od političkih okova. Poučavali su čovjeka da ukine uvjete života koji zahtijevaju državanje iluzija. Njihova psihološka istraživanja imala su svoj korijen u pokušaju da se otkriju uvjeti ljudske sreće. Sreća se može postići, govorili su, jedino onda kad čovjek postigne unutrašnju slobodu; samo tada on može biti duševno zdrav. Međutim, u nekoliko posljednjih generacija racionalizam prosvjetiteljstva doživio je drastičnu promjenu.

No votes yet.
Please wait…

Prijavi se

Detalji dokumenta

Više u Naučni radovi

Više u Psihologija

Više u Skripte

Komentari

Click to access the login or register cheese